Miroslav Krleža: Moj život s Titom

Istorija odnosa Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita bila je burna, poput epohe u kojoj su živeli, od prijateljstva u mladosti, preko “sukoba na ljevici” tridesetih godina, kada su stajali na suprotnim stranama, do pomirenja u posleratnoj Jugoslaviji. U predvečerje Drugog svetskog rata, partijski intelektualci poput Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića optuživali su grupu pisaca okupljenu oko Krležinog “Pečata” za trockizam, što je bilo ravno smrtnoj presudi. U svoju odbranu Marko Ristić i Krleža ispisali su obilje antologijskih polemičkih tekstova, između ostalog tada nastaje i glasoviti Krležin “Dijalektički antibarbarus”. U polemiku se uključio i sam Josip Broz, stajući na stranu partijaca, sipajući drvlje i kamenje na pečatovce. Onda kad je sukob na levici već bio završen, nakon rata, neki komunistički intelektualci su bili spremili nove tekstove protiv Krleže, želeći nastaviti obračun, sve dok Tito nije javno stao u njegovu odbranu proglasivši ga najzaslužnijim intelektualcem za revoluciju koji se za nju borio još od godine 1919. u “Plamenu”. To je istovremeno zaustavilo uklanjanje Krležinih drama s repertoara u pozorištima i izbacivanje njegovih knjiga iz biblioteke, što se događalo tek nakon rata, ali i donelo Krleži izvanredan status najvažnijeg državnog pisca i najmoćnijeg intelektualca. Tito će kasnije redovno posećivati Krležu u njegovoj kući na Gvozdu što će mediji s pažnjom pratiti. Takvo spasavanje njegova lika i dela Krleža Titu nikad nije zaboravio…

Kratka biografija Josipa Broza

Piše: Miroslav Krleža (e-novine)

Josip Broz Tito, predsjednik Republike, Maršal Ju­goslavije, Vrhovni komandant oružanih snaga (Kumrovec, 25. V. 1892 -). Rodio se u siromašnoj seljačkoj po­rodici, osnovnu školu učio u rodnome mjestu, bravarski zanat u Sisku, od 1907. do 1910. Od 1910. do 1911. radi kao metalski radnik u Zagrebu, gdje stupa u socijalistič­ki radnički pokret. Od 1911. do 1913. radi u tvornicama metalne industrije u Sloveniji (Kamnik), Češkoj (Čenkov), Njemačkoj i Austriji (Bečko Novo Mjesto). Godi­ne 1913 – 14. služi vojni rok u Zagrebu, poslije izbijanja prvog svjetskog rata upućen na ruski front. Na putu do fronta uhapšen zbog vođenja antimilitarističke propa­gande i zatvoren u Petrovaradinsku tvrđavu. Iz zatvora bačen na karpatski front na kome je 1915. teško ranjen i zarobljen. Pošto je proveo trinaest mjeseci u bolnici (grad Svijažsk), odlazi kao zarobljenik na rad u Ardatov (Simbirska gubernija) i Kungur (Permska gubernija). Poslije Februarske revolucije (1917) bježi u Petrograd, odakle poslije julskih demonstracija, sklanjajući se pred organima Kerenskijeve Privremene vlade, odlazi u Sibir, u grad Omsk. Ondje sudjeluje u revolucionarnom pokretu, krije se od Kolčakovih bijelih bandi u zabit­nom sibirskom selu, a poslije dolaska Crvene armije i oslobođenja Sibira vraća se u domovinu (1920). Došav­ši u Zagreb, stupa u redove KPJ u vrijeme kada je jugoslavenska buržoazija već uspjela da se konsolidira i da pripremi svoju ofenzivu na radničku klasu (Obznana

1920; Zakon o zaštiti države 1921) i njene političke i ekonomske tekovine, izvojevane u prvim poratnim go­dinama. Izbačen s posla, odlazi u provinciju, radi u Ve­likom Trojstvu kod Bjelovara; zatim u brodogradilištu u Kraljevici i u fabrici vagona u Smederevskoj Palanci, i gdje u obrani prava radnika, kao i radnički povjerenik, dolazi u sukob s upravom i gubi zaposlenje. Godine 1927. vrativši se u Zagreb, postaje sekretar Oblasnog odbora Saveza metalaca i član Mjesnog komiteta KPJ. Iste godine osuđen je od suda u Ogulinu na sedam mje­seci zatvora, zatim na pet mjeseci zbog komunističke propagande. Po izlasku iz zatvora izabran je u februaru 1928. za sekretara Mjesnog komiteta KPJ u Zagrebu, ali je već u novembru zbog revolucionarnog rada osuđen na pet godina robije, koju je izdržao u Lepoglavi i Ma­riboru. Godine 1934. član je Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku; u tom svojstvu kooptiran je u CK KPJ i izabran za člana Politbiroa. Godine 1935. i 1936. boravi u Moskvi, odakle se vraća na politički rad u zemlji. Od 1937. generalni sekretar KPJ.

Titovim dolaskom na čelo KPJ i vraćanjem Central­nog komiteta iz emigracije u zemlju otvara se najznačaj­niji period u historiji revolucionarnog radničkog pokre­ta u Jugoslaviji. Od slabe, malobrojne partije, rastrgane unutrašnjim, frakcijskim borbama, odvojene ne samo od širokih narodnih masa nego i od većine radničke klase, Tito je, s odanim i u ilegalnom radu prekaljenim kadrom, stvorio snažnu, jedinstvenu i monolitnu orga­nizaciju, povezanu preko najraznovrsnijih formi s rad­nim masama, sposobnu da ih povede u odsudnu borbu i sigurno vodi u pobjedu nad reakcijom i fašizmom, preko narodne revolucije u izgradnju socijalističkog društvenog poretka. Strategiju i taktiku Partije, zasnovanu na marksističkoj analizi unutrašnje i međunarod­ne situacije, Tito je formulirao na Petoj zemaljskoj kon­ferenciji 1940. i u skladu s njima postavio pred komu­niste historijske zadatke uoči sudbonosnih događaja od 1941. godine. On stvara pri Centralnom komitetu vojnu komisiju koja rukovodi radom u vojsci i pripremama za oružani otpor fašističkim agresorima. Kad su u aprilu 1941. hitlerovska Njemačka, fašistička Italija i njihovi saveznici izvršili oružani napad na Jugoslaviju, čije je državno i vojno rukovodstvo kapituliralo poslije nekoli­ko dana bez ikakva ozbiljnog vojničkog otpora, a Vlada zajedno s kraljem pobjegla u inozemstvo, Centralni ko­mitet KPJ, na čelu sa Titom bio je onaj organizirani štab koji je poveo narodne mase, izdane i napuštene, u borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika, u borbu za nacionalno i socijalno oslobođenje.

Kao organizator narodnog ustanka 1941, Tito je od samog početka i vrhovni komandant njegovih oružanih snaga koje, u toku ustanka i narodnooslobodilačkog ra­ta, iz partizanskih odreda, vezanih za određeni teren, prerašćuju u mobilne jedinice, u Narodnooslobodilač-ku vojsku s bataljonima, brigadama i divizijama, a pot­kraj 1944. u regularnu Jugoslavensku narodnu armiju. Tito je, kao vojni rukovodilac, pokazao izvanredan voj­nički talenat, rješavajući najkompliciranije zadatke par­tizanskog ratovanja protiv neusporedivo nadmoćnijeg i najmodernije naoružanog neprijatelja, odbijajući njego­vih sedam velikih ofenziva i nanoseći mu, u završnim borbama za oslobođenje zemlje, uništavajuće udarce.

Tito je već 1941. inicijator stvaranja organa narodne vlasti, narodnooslobodilačkih odbora, koji će zamijeniti razbijenu državnu mašineriju buržoaske Jugoslavije i njen aparat nasilja. On je inicijator stvaranja Antifašis­tičkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (1942), kao centralnog organa narodne vlasti, i njegova pretva­ranja, na Drugom zasjedanju 29. XI. 1943. u Jajcu, u vrhovni zakonodavni i izvršni organ, s Nacionalnim ko­mitetom oslobođenja Jugoslavije kao privremenom vla­dom. Taj događaj bio je jedan od najvećih uspjeha Ti­tove revolucionarne strategije: historijskim odlukama u Jajcu udareni su čvrsti temelji nove, demokratske i fe­derativne zajednice ravnopravnih jugoslavenskih naro­da. Titovo marksističko postavljanje i rješenje nacional­nog pitanja postalo je elemenat revolucije koji je ujedi­nio u bratstvu i jedinstvu sve narode Jugoslavije.

Poslije oslobođenja Tito rukovodi obnovom zemlje i stvaranjem temelja socijalizma. Nacionalizacijom in­dustrije, banaka, trgovine, agrarnom reformom i dru­gim značajnim ekonomskim mjerama postavljene su osnove brzog razvitka jugoslavenske privrede. Pod njego­vim neposrednim rukovodstvom donesen je 1947. Peto­godišnji plan industrijalizacije i elektrifikacije zemlje, sa ciljem da se ona od zaostale agrarne zemlje pretvori u što kraćem roku u razvijenu industrijsko-agrarnu zemlju.

Tito je odredio suštinu našeg puta u socijalizam, kao praktičnu primjenu marksističke nauke na danoj etapi, u najtješnjem skladu sa specifičnim uslovima koji postoje u našoj zemlji. “Za nas ta nauka” – kaže Tito – “nije dogma, već sredstvo za orijentaciju u svakoj kon­kretnoj situaciji, pa ma kako ona bila zamršena.” Teo­retski uopćavajući jugoslavensku praksu, Tito je poka­zao put u rješavanju problema koji već dugo muče soci­jalističke pokrete u svijetu i temeljito pobio nemarksistička shvaćanja u pitanju odnosa medu socijalističkim zemljama; u pitanju uloge države u prelaznom periodu i u pitanju njenog odumiranja; u pitanju uloge partije i njenog odnosa prema državi; u pitanju niže faze komu­nizma ili socijalizma; u pitanju državne i socijalističke svojine. Tito je razradio pitanje uloge sindikata pod no­vim uslovima učešća trudbenika u upravljanju i pod us­lovima samoupravljanja privredom. Posebnu pažnju posvetio je Tito idejnopolitičkoj izgradnji građana naše zemlje u Narodnom frontu, koji je na njegovu inicijati­vu pretvoren u Socijalistički savez radnog naroda kao masovnoj školi socijalizma. On je odredio još odgovor­niju ulogu Partije u razvijanju socijalističke svijesti s obzirom na sadašnju etapu i perspektivu daljnjeg raz­vitka, obilježavajući to i samom promjenom naziva KP u Savez komunista.

Provođenjem parole “tvornice radnicima” i razvija­njem novih oblika društvenog upravljanja, Tito je ocije­nio historijsko značenje društvenih promjena, nastalih u našoj zemlji uvođenjem radničkog upravljanja, kao “akt države koji u sebi sadrži elemente njenog odumira­nja, tj. odumiranja u privredi, i u isto vrijeme uspostav­ljanja prave socijalističke demokracije u proizvodnji, a time i u samom društvu”. U daljnjem proširivanju soci­jalističke demokracije, u uvjetima široke samouprave radnih ljudi, Tito vidi jedini uslov da se može razvijati socijalizam i da se socijalistička revolucija ne će iz­vrgnuti u vladavinu birokracije.

U oblasti vanjske politike Tito je istakao princip ob­rane suvereniteta, radi zaštite nezavisnosti zemlje, iz­gradnje socijalizma i očuvanja mira. Još u toku rata jas­no je formulirao stav nove Jugoslavije u pogledu onih dijelova nacionalnog teritorija koji su poslije Prvoga svjetskog rata ostali pod stranom vlašću: “Tuđe neće­mo, svoje ne damo!” On je u toku rata i po njegovu završetku odlučno ustao protiv podjele Jugoslavije na ma čije interesne sfere, protiv pokušaja da ona bude mone­ta za potkusurivanje ma čijih računa, anticipirajući onu vanjsku politiku koja je omogućila da naša zemlja saču­va svoju nezavisnost, da se odupre svakom diktatu izva­na i da postane jedan od nosilaca načela nemiješanja u poslove drugih država, poštovanja ravnopravnosti me­đu narodima i mirne koegzistencije medu državama s različitim političkim i društvenim sistemom.

Njegove analize, koncepcije i shvaćanje tendencija današnjice koje vode progresu, razumijevanje složenih međunarodnih odnosa i snalaženje u njima, odlučan stav i aktivna borba u poslijeratnim godinama, u oslon­cu na napredne snage, postaju sve značajniji u međuna­rodnoj politici, oni su stvorili Jugoslaviji mnoge prijate­lje u svijetu i afirmirali je kao miroljubivu zemlju.

U svojoj dosadašnjoj političkoj i vojnoj djelatnosti Tito se istakao i kao politički pisac i kao teoretičar. Na­ročitu teoretskopolitičku vrijednost i prvorazrednu ulo­gu u oslobodilačkoj borbi imali su Titovi članci i ras­prave ‘.”Nacionalno pitanje Jugoslavije u svjetlosti narodnooslobodilačke borbe, Komunistička partija i tko su sve saveznici okupatora (1942), Stvaranje narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije i razvitak borbe u vezi s međunarodnim događajima (1943), Borba naroda po­robljene Jugoslavije (1944), itd. Titove studije, njegovi članci i govori iz perioda oslobodilačke borbe skupljeni su u knjizi Borba za oslobođenje Jugoslavije (I knjiga), a iz poslijeratnog perioda (do 1952) Izgradnja nove Ju­goslavije (II. III. i IV. knjiga) i Borba za socijalističku demokraciju (V. i VI. knjiga).

Tito je počasni član Jugoslavenske akademije (1947), Slovenske i Srpske akademije (1948) i počasni doktor prava Rangoonskog univerziteta (1955).

U historiji jugoslavenskih naroda Tito se javlja kao dominantna pojava političara, partijskog funkcionara, inicijatora i vođe ustanka i vojskovođe u drugome svjet­skom ratu, ideologa i državnika.

Kao partijski rukovodilac, Tito je u okviru revoluci­onarnog proleterskog pokreta odigrao vodeću ulogu ideologa i organizatora koji je svojim dalekovidnim i dosljednim stavom prevladao sve partijske frakcionaš­ke krize tridesetih godina; poslije povratka s robije 1934-37, on je, nakon teških poraza iz perioda šestojanuarske diktature, uspio reorganizirati Komunističku partiju Jugoslavije i povratiti masama vjeru u punu i konačnu pobjedu.

Kao iskusan organizator partijskih kadrova, Tito je u predvečerje druge svjetske konflagracije, poslije bo­gatog iskustva u španjolskom revolucionarnom ratu, raspolagao solidnim grupama u revolucionarnom ratu školovanih drugova, tako da je poslije sloma Jugoslavi­je sa svojim revolucionarnim kadrovima ostao jedina politički i moralno organizirana snaga čitave zemlje.

Ušao je u ustanak u trenutku potpunog rasula, i na­kon četiri godine jedne od najtežih političkih i moral­nih kriza naših naroda uspio je da, poslije čitavog niza krvavih bitaka, završi rat kao komandant moćne i po­bjedonosne vojske koja je pod svojim barjacima oslo­bodila i ujedinila čitavu zemlju od Soče do Ohrida.

U periodu rađanja narodne i državotvorne svijesti, tokom čitavog prošlog stoljeća, javlja se kod naših na­roda plejada pjesnika, ideologa, političara, vojskovođa i državnika koji su svi djelovali nadahnuti idealima na­rodnog oslobođenja i ujedinjenja. Od Dositeja do izvojevanja srpske nezavisnosti, od dinastičkih kriza do bal­kanskih ratova i do austrijskoga sloma na Kolubari 1914, sve su to krupni datumi koji se sa tragičnim poli­tičkim borbama Slovenaca, Hrvata i Srba u Austriji, po­slije čitavog jednog stoljeća, slivaju u oslobođenje i državno ujedinjenje 1918. Koliko su god ta politička i kulturna ostvarenja postala uzorom pokoljenjima, ona su, uslovljena građanskoklasnim protuslovljima, uprkos pozitivnim nastojanjima, nosila u sebi klicu klasnog razdora koji se po dubljim zakonima interesa i regional­nih intelektualno-političkih motiva razvio do negacije svega što je oslobođenje jugoslavenskih naroda trebalo da postane.

Samo proleterska politička svijest naših naroda mogla je da prevlada tu malograđansku, zaostalu, reak­cionarnu stihiju interesa i klasnih preživjelosti.

Nepokolebljiva vjera u moralnu čvrstoću klasne svi­jesti, sazdana na uvjerenju da eksploatacija proletarija­ta po kapitalu i naroda po narodu ulazi u onu društvenopreživjelu fazu razvitka, koja svojom sebeljubivom okrutnošću ometa sve životne uslove dostojne za život čovjeka i naroda, to je osnovna smjernica političkih borbi našega proletarijata za posljednjih pedeset godi­na. U okviru subjektivne uloge jugoslavenskog proleta­rijata Tito se javlja kao pobjedonosna formula koja je uspjela prevladati kaos i rasulo zaslijepljenih partikularističkih interesa i idejne dezorijentacije, tih kobnih raz­loga političke i državne katastrofe 1941.

Na čelu radničkog, revolucionarnog proleterskog pokreta prije Tita žrtvovalo je svoje egzistencije i palo mnogo istaknutih boraca. Prije ove pobjede bilo je iz­gubljeno mnogo političkih partijskih bitaka, a tek je njemu pošlo za rukom da ostvari sve elemente punog narodnog i socijalnog oslobođenja upravo u onom his­torijskom trenutku kada su se svi izgledi za uspjeh pri­činjali najmanje vjerojatnim, kada su tuđinske imperija­lističke sile ponovno zaprijetile da nas konačno razderu i zatru. Titov narodnooslobodilački i klasno-proleterski revolucionarni barjak uspio je da se probije kroz metež i rasulo drugoga svjetskog rata do slavne programatske i političke pobjede, i njegovo ime, izmjereno našim vlastitim kulturnohistorijskim i političkim relacijama za posljednjeg stoljeća, predstavlja sintezu svih slavnih historijskih i pozitivnih napora čitavih pokoljenja.

Obranivši jadransku obalu od Soče do Bara, ujedinivši sve naše narode na slobodnoj federativnoj osnovi, oslobodivši proletarijat od klasne podređenosti, obnovivši i izgradivši zemlju poslije drugog svjetskog rata, Tito se i u međunarodnim omjerima afirmirao kao je­dan od najuglednijih državnika poslijeratnog perioda.

(Tekst je objavljen u Enciklopediji leksikografskog zavoda Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1955. godine)

Na čelu revolucionarnog pokreta

Mentalitetu, koji ne razumije ili koji neće da prizna da se dramatska ruska pobuna masa godine 1917. poja­vila nad hekatombama ljudskih žrtava, nikada se ne će razotkriti zavjesa nad pacifističkim tajanstvom lenjinizma. Tko nema sluha da u lenjinskoj grmljavini topova čuje glas protivratnog zapadnoevropskog razuma, taj nije osjetio katarze koja će potresti čitavom našom krvavom planetom.

Nad onim “čudovišno odvratnim slomom sviju ev­ropskih vrijednosti godine 1914-18” (citat po Lenjinu), lenjinizam buknuo je plamenom strastvene socijalistič­ke indignacije koja će svojom moralnom snagom obas­jati čitav period slijedećih decenija: od prve i druge svjetske konflagracije do danas.

Bitka za socijalizam, koja se za posljednjih dvadeset godina bije pod Titovom inicijativom, počela je u našoj zemlji još za Lenjina. Odvojiti Titovu pojavu od progra­ma Oktobarske revolucije, bilo bi nepodudarno s onim bitnim intelektualno-moralnim elementima koji ga uslovljuju kao političara i kao partijskog ideologa.

S obzirom na dramatsku instrumentaciju kojom je obavijena, Titova ličnost nalazi se u centru pažnje već više od petnaest godina. Obasjan odsjevima baruta i di­ma, jedan je ansambl političara i generala planuo u to­me historijskom požaru, nestavši sa svjetske pozornice kao kabinet voštanih kipova, a Titova pojava, mnogo­brojnim kobnim prijetnjama uprkos, odolijeva još uvijek jednako postojano. S jedne strane romantična le­genda, a s druge, usred uznemirenog ratnog meteža, meta mnogobrojnim topovskim ždrijelima, nad olujom ustalasanih ratova, ideologija i sistema, Titovo ime za­vijorilo se kao barjak u prvoj vatrenoj liniji jedne gerile koja je ušla u bitku protiv tridesetak neprijateljskih di­vizija.

Tito je vojnik koji vojsku smatra isključivo politič­kim sredstvom i političar koji je svoju političku pobje­du izvojštio oružjem!

Početkom aprila 1941, kada se i naša zemlja survala pod udarom njemačkih topova, stajao je Tito nad ruše­vinama jedne rojalističke politike, ponižen u svome mo­ralnom dostojanstvu kao čovjek i kao član naroda čija vjekovna historija nije drugo nego bolan i tragičan ref­ren beznadnog ratovanja za tuđinske interese. Kao tisu­će njegovih sugrađana, i Tito je promatrao ulazak nje­mačke armade, kako grmi i bubnja ulicama naših sto­ljetnih gradova, svijestan da se radi o životu i o smrti za dugu historijsku amplitudu.

Dok su toliki drugi njegovi sugrađani ostali pasivno zapanjeni ovim defilejem smrti, osjećajući kako po za­konu pobjedničkih sjekira, lomača i vješala prestaju biti ljudi, Tito je u tom dramatskom trenutku bio jedan od rijetkih koji je znao da treba nešto uraditi, a kome je precizno jasno bilo i to što treba da se uradi i kako, i tog istog trenutka on je počeo da djeluje…

I ne samo to. Već početkom aprila (1941) on je imao vidovitu sliku o čitavom nizu praktičnih sugestija, i ka­da je dao prvu političku definiciju ustanka, on je dale­kovidno ocrtao sve revolucionarne ciljeve neminovne tragične borbe. Njegove teze bile su jasne: ustanak tre­ba da dovede do pune pobjede nad neprijateljskim sna­gama, upravo tako kao što treba da se razvije do politič­kog uništenja svih onih vlastitih elemenata koji su do­veli zemlju do propasti. Te reakcionarne snage, koje se, za račun neprijateljskog vojničkog interesa, spremaju kako bi razderale ostatke južnosiovjenskog političkog trupla, postale su glavnim političkim problemom Titove strategije za slijedeće četiri godine.

Programatska formula uništenja okupatorskih snaga i njihovih političkih reakcionarnih trabanata, određena već prvom polovinom aprila 1941, bila je smiona. Golo­ruk, nenaoružan, aprila 1941. odrediti glavnu političku i stratešku direktivu ustanka koji treba da svrši punom pobjedom nad svima neprijateljskim snagama, likvida­cijom dinastije i svih elemenata koji su se onih dana tek bili pokrenuli na svoju krvavu ulogu, značilo je fanatički vjerovati u revolucionarnu snagu moralnog ogorče­nja čitavog naroda. Postojana lenjinska vjera u viši mo­ralni potencijal revolucionarnog ogorčenja, kao najčis­tija inspiracija političke svijesti, glavna je oznaka Tita kao čovjeka, kao stratega i kao političara.

Usred sloma jedne dinastičke vojske koja je svojim ciničkim metodama kompromitirala svaku razumnu i demokratsku koncepciju južnoslovjenskog političkog ujedinjenja, u dubokoj indignaciji nad odrom jednog korumpiranog sistema, Tito nije bio osamljen. Na čelu revolucionarnog pokreta, koji je u borbi sa nerazmjerno jačim snagama autokracije i njene brutalne policije prkosio više od dvadeset godina, Titova vjera u buntov­nu snagu južnoslovjenskih masa ostala mu je pouzda­nom, kompasnom iglom od prvih dana oluje sve do da­nas.

U pedesetoj godini života, ljeta 1941, on je potpuno profilirana ličnost. Po svom ličnom iskustvu, kao čov­jek i kao revolucionar oslobođen svih romantičnih ilu­zija, znajući veoma jasno što su ratovi, što su vojske i što su revolucije, on je o mnogim dijalektički protuslovnim pitanjima revolucionarne politike bio već davno oblikovao svoje vlastito, subjektivno uvjerenje.

Na početku godine 1914, kad je buknuo prvi svjet­ski rat, uhapšen kao politički sumnjivac u petrovaradinskoj tvrđavi, Tito, mobiliziran, na putu na ratište, pro­povijeda čovjekoljubive ideje o besmislenosti ratovanja kao takvog. Od tih davnih dana austrijske ofenzive na Srbiju, ofenzive okrutne i megalomanske, koja će, sa gubitkom od dvjesta tisuća mrtvih i zarobljenih i čitave artiljerije, svršiti katastrofalnim porazom te velike sile, pa preko trogodišnjeg ruskog ratnog zarobljeništva po sibirskim logorima, od sloma austrijskog i ruskog car­stva do dramatskih političkih sudara u Kraljevini Srba. Hrvata i Slovenaca, on aktivno, kao revolucionar, učes­tvuje u mnogobrojnim obratima partijskog i političkog života, usred vrtloga izgubljenih partijskih bitaka i krvavih poraza.

Rođen u feudalnoj sjeni provincijalnog agrarnog plemstva kao seljačko dijete, metalski radnik, sindikal­no organiziran u okviru hrvatskog socijalnodemokratskog pokreta, očaran iluzijama o moralnopolitičkom značenju Druge internacionale, kao velike političke sile koja bi trebala da spriječi slom evropske civilizacije pod svaku cijenu, i Tito je silinom života bio zavitlan do revolucionarne spoznaje čitavog svog pokoljenja (rođenog devedesetih godina) kome je bilo suđeno da se žrtvuje za oslobodilački san dugih i krvavih stoljeća.

Orijentirati se u orkanima koji vitlaju trulim carstvi­ma i društvenim sistemima kao prestrašenim ptičjim ja­tom, gledati događajima u oči smiono, procjenjujući vlastite snage kritički trijezno, sve je to tražilo izoštrenu nadarenost za promatranje stvarnosti, smionost volje i postojanu snagu uvjerenja. Kao tisuće naših revolucio­nara, uvjeren da se politički program Treće internacio­nale i Komunističke partije Jugoslavije idealno podu­dara sa konačnom svrhom i ciljevima narodne politike. i Tito je, žrtvovavši pokretu pet godina robije i šest go­dina ilegalnog partijskog rada, djelovao samozatajno kao politički funkcionar u prvim ilegalnim linijama.

U trenutku aprilskog sloma 1941, južnoslovjenski komunistički pokret ostao je u zemlji kao jedina organi­zirana snaga koja je, znajući što hoće, imala i smionosti da to što hoće – politički ostvari. Usred potpuno demo­ralizirane zemlje, raščetvorene kriminalnom mržnjom zaostale sredine, pod ždrijelom tisuća neprijateljskih to­pova stvoriti armadu od goloruke šake ljudi, koja će za četiri godine vezati više od trideset njemačkih, talijan­skih i kvislinških divizija, nije bila stvar svakodnevna ni jednostavna.

Ako je politika vještina koja umije da iskoristi nega­tivne snage u vlastitu korist, onda je Titova politika mudra, korisna i vješta politika. Ako je politika sposobnost koja, pod danim okolnostima, smanjuje koeficijent opasnosti na jedino mogući minimum, onda je to spasonosna i, prema tome, pozitivna politika. Ako je rat politika vođena drugim sredstvima, onda je Titov rat, vođen u danim okolnostima gerilom, kao jedinim mo­gućim sredstvom, zaista njegov vlastiti politički rat. Go­dina 1945, koja je svršila ujedinjenjem i oslobođenjem čitave zemlje, zapravo je samo jedna od krvavih faza na početku daljnjeg opasnog i dugotrajnog puta u borbi za socijalizam i demokratizaciju jednog dijela Evrope gdje su se narodi, u borbi za vlastitu emancipaciju, trgli i oteli od svoje srednjovjekovne zaostalosti tek početkom XIX. stoljeća.

Sudbina ovih naroda na Dunavu i na Balkanu na kocki je od pamtivijeka. Ni jedno pokoljenje tu nije uzoralo svoje brazde, a da je nijesu pregazili točkovi tu­đinskih topova između jedne i druge žetve. Propast ili uspon u takvim prilikama, gdje brutalna sila vjekovima gazi svaku pak i najneviniju manifestaciju subjektivne narodne volje, imperativi su toliko kobni te im se čov­jek pojedinac predaje u nemoćnoj rezignaciji, nesposo­ban da upotrijebi bilo kakvu šansu u vlastitu korist. Bez obzira na vjekovne napore, kada su čitavi rodovi ginuli u jalovim žakerijama i gerili, imperativi stranih sila bili su toliko premoćni te se narodni život, uz trajan zveket oružja, ni jednog trenutka nije uspio razviti do uslova koji bi nosili u sebi i najminimalnije izglede za razvoj civiliziranih prilika.

Koliko god ovi narodi bili smioni i plemeniti, vjeko­vima nisu uspjeli izvojštiti pravo na bilo kakvo pak i najskromnije blagonaklono međunarodno priznanje svojih pozitivnih svojstava. Nadarenost u umjetničkim vještinama, visoka moralna svijest koja se razvijala nonkonformistički protiv latinske i grčke crkve podjedna­ko, urođena sklonost za njegovanje poezije i moralistike, darovita dalekovidnost u prosuđivanju političkih prilika u raznim peripetijama kroz stoljeća, izvanredna smionost u obrani svog vlastitog ljudskog dostojanstva, sva ta plemenita objavljenja visokoodnjegovane čovječ­nosti nijesu mogla da dovedu ni do kakvog integralnog političkog uspjeha sve do katastrofe austrijskog i turskog carstva, u predvečerje i u vrtlogu prvog svjetskog rata.

Kada je, tokom XIX. i XX. stoljeća, u ratnim potre­sima rasulo turskog i austrijskog carstva poprimilo ob­lik historijskog fait accomplija, između jednog i drugog svjetskog rata, za dvije-tri historijske minute, politička i kulturna svijest vlastitih malograđanskih klasa – in statu nascendi – nije uspjela da se razvije do onog stepena intelektualne i moralne nezavisnosti sa koga bi bila mogla prevladati vjekovnu zaostalost, po dubljim i tvrdoglavim zakonima koji vladaju socijalnim ambijen­tima. Ti konzervativni malograđanski slojevi, koji su se kao društveni medij surovo rađali u isto tako surovoj patrijarhalnoj sredini, nijesu uspjeli da preobraze sebe ni svoje zemlje, nestavši sa političke pozornice a da ni­jesu odigrali progresivne uloge u pozitivnom smislu tog pojma.

Koliko je izgrađivanje civilizacije, pod takvim bijed­nim okolnostima, tragičan napor, uvjerljivo govore bi­ografije gotovo svih južnoslovjenskih pjesnika, ideolo­ga, umjetnika ili političara, koji su se za posljednjih sto­tinu godina upustili u kobnu pustolovinu da individual­no prevladaju zakone sredine. U toj galeriji svijetlih imena nema gotovo ni jednog koje nije klonulo pod prokletstvom vlastitih deziluzija, u tragičnoj spoznaji kako je snaga pojedinca suviše prolazna a da bi mogla ponijeti sav teret koji je satro čitava pokoljenja.

Nad ponorima dugotrajne historijske noći te dvije-tri minute između dva svjetska rata udavile su se jalovo probančene u jednoj provincijalnoj političkoj krčmi ko­ja je pijana od pobjedničke konjunkture prvog svjet­skog rata lakoumno prokartala sve šanse za stvaranje suvremenih socijalnih i političkih uslova.

Sveukupna politika takozvanog demokratskog, par­lamentarnog perioda, do sloma i do fašističke okupaci­je 1941, nije bila nego politika prodaje vlastite zemlje pod najciničnijim uslovima.

Odražavajući se u nizu po­vreda za osjećaj ponosa i dostojanstva svakog pojedin­ca koji je o tim pitanjima mislio nezavisno i logično, ta je autokratska rojalistička politika uspjela da uništi i najneznatniju inicijativu za stvaranje građanske demok-ratske solidarnosti. Ljudi, svijesni svojih građanskih prava u zapadnoevropskom smislu, koje su njihova mo-ralnopolitička uvjerenja priječila da postanu lojalnim izvršiocima dužnosti i obaveza spram društvene zajed­nice, ne imajući za to ni najprimitivnijih uslova, jedan dobar dio napredne inteligencije i proletarijata odredio se spram divljeg i bezglavog upropaštavanja vlastite zemlje beskompromisno negativno.

Jedina ispravna i logična dijagnoza ove nezdrave političke stvarnosti bila je revolucionarna: narodi na Balkanu ne će se osloboditi iz svog kolonijalnog i sup-kolonijalnog stanja tako dugo dok ne budu uspjeli da uzmu vlast u svoje ruke i da tako, nezavisni od bilo kak­vog stranog utjecaja, odlučuju svojom sudbinom.

Kada se ocrtava značenje Titove uloge u historijskoj perspektivi, poziv na ustanak jula 1941, koji je potpisao kao generalni sekretar jedne političke partije, i smisao njegovih programatskih formula na čelu narodnoga po­kreta, ne treba smetnuti s uma predratni decenij politič­kih borbi, koji predstavlja uvertiru u period krvavih bi­taka koje su s nesmanjenom žestinom trajale četiri godi­ne. Historijski taj ciklus, simboliziran danas njegovim imenom, organski se povezuje sa krugovima dugotraj­nog revolucionarnog procesa u okviru koga su izginule tisuće svijesnih revolucionara.

U legiji tih revolucionara, sa svim svojim suborci­ma, Tito je godinama bio isto tako matematski vjeroja­tan kandidat smrti. Stupajući u toj tragičnoj koloni po­stojano uvjeren da je taj krvavi put, nažalost, jedini mo­gući put kako bi se narod probio iz mračnih klanaca svoje epske, arhajske zaostalosti, on se iz ove anabaze pojavio pred velikim silama na čelu od pedeset divizija, i tako ponovno spriječio imperijalističku diobu zemlje.

Živjeti kao što je živio Tito dvadeset i više godina, u političkim prilikama gdje je interes stranih sila igrao ne­razmjerno važniju ulogu od bilo kakve vlastite nacio­nalne ili socijalne političke zamisli o nezavisnosti, stje­cati negativna iskustva u okolnostima koje su predstav­ljale flagrantnu negaciju građanskih prava, značilo je stvarati u svojoj svijesti idejne uslove za odlučnu, buntovnu koncepciju, kao bezuslovnu negaciju svih gra­đanskih metoda i programa.

Dignuvši se na ustanak iz evropske i internacionalis­tičke solidarnosti, Tito je završio rat na fantastičnoj go­mili grobova. Ušavši u bitku gvozdenim vilama i sjeki­rama protiv mehanizirane stihije, ratujući primitivno kao i oni srbijanski seljaci koji su davno, prije stotinu i pedeset godina, beogradskim pašama oteli kalemegdansku tvrđavu trešnjevim topovima, Tito je usred dezolatnih tragova fašističkog ratnog bjesnila počeo da izgra­đuje socijalizam. Usred zemlje koja je izronila iz krvo­prolića potpuno spaljena i uništena, jedan od njegovih najjačih argumenata ad hominem – bio je i ostao: da nećemo više da ostanemo hranom za tuđinske topove. Tu svoju osnovnu pacifističku direktivu on provodi do­sljedno, bez obzira na sve političke i ekonomske krize koje taj aksiom izaziva u međunarodnim relacijama sa kapitalističkim i socijalističkim državama podjednako.

Osloboditi se materijalne bijede, postaviti se na vlastite noge, nezavisno od inostranog zlata i korozivnog tuđinskog utjecaja, organizirati industriju i čitavu privredu suvremenim tehničkim sredstvima na bazi ko­lektivne društvene svijesti, likvidirati sve preživjelosti zaostalog, supkolonijalnog mentaliteta, sve su to zadaci koji prelaze mogućnost definitivnog ostvarenja za života jednog pokoljenja.

Titovo revolucionarno djelo, kao svaki ljudski na­por, podređeno je prirodnim zakonima, i, kao takvo, dakako da nije savršeno. Promatrajući ga kritički sa bi­lo kog gledišta ne treba ga prosuđivati kao “veoma opasan eksperimenat za narode”, kao što se to pričinja­še zapadnoevropskom aristokratskom XVIII. stoljeću, zaprepaštenom nad duhovnom denivelacijom tadanje amerikanske demokracije.

Sve te suvremene antisocijalističke idiosinkrazije alergičan su simptom nekih zapadnjačkih civilizacija u kojima crvotoči još uvijek onaj isti intelektualni aristok­ratski crv koji je podgrizao već tolike mnogobrojne pro­pale socijalne i političke sisteme.

Promatrajući Titovo djelo, valja prije svega uvažiti čitav niz okolnosti koje za život balkanskih naroda nijesu tako neznatne te ne bi zasluživale ozbiljnu pažnju. Ako je točno da je za rješenje međunarodnih odnosa u ovom dijelu svijeta pojava jugoslavenske države stvar od preponderantne važnosti, onda je Titova uloga, odigrana za posljednjeg historijskog ratnog perioda, ne­sumnjivo pozitivna. Ako je pojava jugoslavenske drža­ve jedini relativno mudar oblik za garanciju suverenite­ta i političke nezavisnosti ovih naroda, a prema tome je­dini logičan garant mira u jugoistočnoj evropskoj zoni, onda su pacifistički napori Titovi, izvršeni za trajanja svih kriza i peripetija poratnog perioda do danas, u interesu održanja svjetskog mira, isto tako historijski po­zitivni.

(Tekst je izvorno objavljen u Vjesniku 1957. godine)

Stranac pred mojim vratima

Rane jeseni devet stotina trideset i sedme vratio se Tito, poslije devet godina, u tišini jednog melankolič­nog predvečerja. Sjedio sam u sumraku u svojoj sobi i promatrao oblake kako ih nosi zapadnjak visoko nad gradom. U sivoj rasvjeti što se polagano gasi prekinuo sam bio čitanje i izgubio se u promatranju pastelnopla-vih nebeskih daljina po kojima putuju čudestveni arhi­pelazi oblaka, uvijek u jednoj te istoj horizontali, slijeva nadesno. Krovovi, bambusove trske antena, sivi i do­sadni, čađavi krovovi, sive i dosadne gradske četvrti, prenagomilane kućerinama isto tako sivim i dosadnim, u pepeljastoj rasvjeti sumraka, sa srebrnim magnezijem oblačne tkanine. Kroz otvoren prozor pokrajne sobe odjekuju s ulice dječji glasovi, a ovdje u sobi sve je pe­peljasta samoća i tišina. Tišina prazne sobe, kada se bo­je tkanina i konture pokućstva slijevaju u tamnosmeđem clair-obscuru, i jedino što još u sumraku bjelokos-no blista, to je hartija otvorene knjige. U toj tišini od­jeknulo je zvonce na ulaznim vratima. Uznemirene zvo­njave, što odjekuju po praznim, sivim, neosvijetljenim sobama, nose uvijek nešto od zloslutne, praznovjerne neizvjesnosti. Nitko od nas nije godinama živio tako te ne bi bio imao razloga da ne očekuje da mu se iznenad­nom, pomalo nervoznom zvonjavom ne javi na vratima kakav zao ili koban glasnik. Zvono koje odjekuje sta­nom, ustrajno inzistira da nam objasni kako je netko na vratima i kako nas nervozno traži. Odjekuje sitna, uznemirena jeka male metalne budilice alarmantno i neu­godno, a naročito su napete stanke između jedne i dru­ge zvonjave. Intervali kada se u svakom kucaju srca os­jeća neizvjesnost hoće li se taj tajanstveni signal ponov­no javiti? Tko je to tko zvoni tako postojano a da se ni­je javio telefonom?

Ustajem, prolazim stanom, otvaram prva, zatim dru­ga vrata, palim svjetiljku u predsoblju, škljocnula je pa­tentna brava, a pred staklenim vratima stoji stranac. Neznanac u pepeljastoj rasvjeti sumraka, obasjan nar rančastim odsjajem girandola. Blijedo lice nepoznata čovjeka i svijetao, topao prijateljski glas koji se dobro­ćudno smješka u trenutku sumračnog i sivog, gotovo dramatskog sastanka poslije devet godina. Naši likovi postojano se mijenjaju, ali boja glasa, ona izvjesna čud­na, neodređena, a opet tako svojstvena toplina ljudsko­ga glasa rađa uvijek neobično sigurne slike pamćenja. U krugovima uspomena, koje je ustalasala plastika tak­vog jednog ljudskog glasa, javlja se čitava topla i intim­na atmosfera doživljenih motiva i stvari za koje ni sami nijesmo slutili da poslije mnogo godina u nama žive još uvijek jednako jakim unutrašnjim životom.

Tito, poslije devet godina, pojavio se na onima stak­lenim vratima kao sjenka davno minulih dana, i na prvi pogled tako mi se pričinilo kao da se nije mnogo izmije­nio, a opet: izmijenio se mnogo, više od toga, posvema. Onako kako se pojavio sjetio me u prvom trenutku jed­noga mog praškog znanca, i tek kada je skinuo svoj blistavi cviker, primijetio sam da je to netko drugi. De­vet godina u ljudskom životu nije tako neznatan raz­mak, a ovih devet godina bilo je devet dramatskih godi­na u životu čitavog našeg pokreta.

Hiljadu devet stotina trideset i sedma godina godina je legalizacije abesinskog umorstva, druga godina Špa­njolske i četvrta što Goring lijeva topove, u predvečerje češkog, austrijskog i poljskog sloma. Godina depresije i demoralizacije, u međunarodnim omjerima. Trideset i sedma vukla se kao gnjila i bolesna mačka: sve je traja­lo glupo i beznadno, kao vijesti iz moskovske “Pravde” s beskrajnim svakodnevnim nizom smrtnih osuda, s nirnberškim urlanjem koje je baš onih dana polagalo temelje nacionalnoj njemačkoj crkvi na poganskoj ideo­loškoj bazi. Španjolske podmornice potapaju ruske i međunarodne lađe u grčkim vodama. Talijani su se is­krcali u Španjolskoj, krv teče u Shanghaiju i u Madri­du, a Tuhačevskog su iznijeli pred sud u nosiljkama: govorilo se da je pokušao samoubojstvo. Stigla je vijest da je u Moskvi uhapšen Bela Kim jer da je organizirao atentat protiv Staljina. Kod nas piše se o “prejasnoj ku­ći Karađorđevića i o doktoru Vlatku Mačeku” patetič­nim tonom “Jutarnjega lista” koji, pod iskusnom ko­mandom Milivoja Dežmana, rutiniranog kapetana poli­tičke duge plovidbe, cinički bordiža. S “Novostima” i “Morgenblattom”, “Obzorom” itd.. između Stojadinovićevog dispozicionog fonda i kupinečke magle, strahu­jući pred pobjedom Seljačke stranke građanski mnogo iskrenije nego pred diktaturom Krune. O “Kralju Dje­čaku” piše se lirski slatko kao o “neispisanoj knjizi, jer je Monarhija engleskog tipa gdje Kralj kraljuje” (a gdje bi Stojadinović i Maček vladali) “ipak najidealniji državni sistem na svijetu”.

“Kralj Dječak čita uz Dickensa, Mark Twaina, Daudeta. Turgenjeva i srpske narodne pjesme”, a “Maček voli Tolstoja i Tomerlina”. U harmoniji književnih uku­sa i jedinstvenih pogleda na literaturu ne će biti tako teško naći formulu Sporazuma. Dragi naš vrhovni pas­tir, nadbiskup Alojzije, sa Stanojem Mihaldžićem i ge­neralima, gospodom Pantelijom Jurišićem i Stajićem. s gradonačelnikom drom T. P.’ i podnačelnikom K.: s rektorom H.’ i dekanima na prijemu kod bana Savske banovine, doktora Ružica, a “krug vitezova zlatnog lan­čića teozofskog Reda. Mesnička 7. treći sprat”, u pro­slavi Kraljeva Rođendana održao je svečani sastanak uz predavanje Mihajla Jurišića na temu o Kralju Dječa­ku koji je panteist i teozof. a osim toga bavi se vesla­njem, pecanjem, plivanjem, sokolskom gimnastikom, gađanjem iz automatske pištolje, a pop Janjić tvrdi da je Stojadinović otrovao patrijarha Varnavu. Miša KonjJ. Čika Aca5. Ljuba Mrav” i Joca Pižon” opremaju se, uz “prethodnu izmenu misli i pošto je na­crt Udružene Opozicije u odboru Trojice Šefova beog­radskog krila opozicije ocrtan”, Aca “izvešten”, a Čika Ljuba oduševljen, na sastanak U. O. u Farkašiću s kupinečkim mačkom.

S Titom sam govorio posljednji put godine 1928, u predvečerje diktature, a od onog antipatičnog i zgužva­nog političkog procesa, koji je za reakcionarnu politič­ku javnost protekao u sivom anonimitetu (a na kome je Tito svojom ličnom inicijativom povisio vlastitu juridič-ku odgovornost za nekoliko godina robije) proteklo je već devet godina. Pet godina Lepoglave i tri inostran-stvovanja kao da su izbrisale s njegova lica onaj izraz naivne i neposredne vedrine, i mjesto nasmijana mlada čovjeka tu je stajao ozbiljan tihi stranac kome iza stakla njegova cvikera svjetlucaju oči ocalno tamno, gotovo strogo.

Naša mladost protekla je po onim beznadno dosad­nim i sivim ulicama zagrebačkog Donjeg grada, između Prilaza i Medulićeve, Samostanske, Dalmatinske i Frankopanske, gdje su krčme bijedne i smrdljive, duća­ni mirišu po brašnu i bakalarima, kao u najzabitnijoj provinciji, a po dosadnim dvospratnicama stanuju sla­bo plaćeni sivi činovnici jednog sivog i dosadnog Car­stva na umoru. Iz iste smo (domobranske) kasarne kre­nuli na Karpate. Tito godine hiljadu devet stotina i pet­naeste, u Dvanaestoj “hodnoj satniji” kapetana Toma-ševića, a ja godinu dana kasnije hiljadu devet stotina i šesnaeste u Šesnaestoj “hodnoj”, za vrijeme Brusilov-Ijeve ofenzive. On je otputovao u Sibiriju, a ja sam se odskitao preko madžarskih i austrijskih etapa do svoje domobranske proze. Kada smo se poslije oluje prvog svjetskog rata našli u prostorijama iznad Kutnjakove krčme (gdje je bilo sjedište sindikata), Titov profil u moralnopolitičkom smislu bio je plastično određen.

Razgovori za onih davnih zaboravljenih dana kretali su se često oko stare i poznate teme, “što da se radi i ka­ko”, a iz Titovih je riječi već onda (oko 1924-25) izbija­la uvijek jednostavna, ali čudno uporna, moglo bi se re­ći, tvrdoglava sigurnost. On je doputovao u male i zaos­tale prilike s drugoga kontinenta, vrativši se u našu pro­vinciju kao putnik koji je doista proveo pet punih godi­na na drugoj obali, na obali lenjinističke, socijalističke stvarnosti. Još onda, oko 1925-26, on je u beskrajno za­pletenim internim situacijama dopuštao razne moguć­nosti, ali jedno je za Tita trajno i postojano bilo izvan svake sumnje: da socijalistički kontinent doista postoji, i da predstavlja jednu šestinu ove naše planete i da znači početak jednog procesa koji se ne može zaustaviti.

Toga predvečerja (jeseni hiljadu devet stotina tride­set i sedme), kada se pojavio poslije devet godina; Tito se vratio kući miran, siguran i jednostavan, kao čovjek koji je u sebi sredio sve svoje sumnje i koji je svijestan svoga poziva. Govorili smo do u kasnu noć, i danas, po­slije mnogo godina, ne mogu da opišem sve elemente toga razgovora, to više što se kretao uzduž i poprijeko o mnogim stvarima, ljudima i pojavama, na preskok i, kao što se kaže: horizontalno i vertikalno, o svemu i još o koječem. Svrha ovih redaka napokon i nije da se ocrta slika cijelog tog našeg dijaloga, već da se prikaže samo jedan detalj onoga što mi je Tito pričao, jedan lir­ski zapravo detalj o kumrovečkom nokturnu, a da bi taj detalj dobio na plastici, bit će ipak potrebno da se na­crta u glavnim potezima čitav tok noćnog sastanka ona­ko kako sam ga (uz pomoć nekih zapisa) upamtio.

O nerazmjerima smo govorili koji su vladali kod nas u našoj političkoj areni prije prvog rata, za rata 1914-18, u vrijeme zelenokaderaških pobuna i o onoj situaciji 1918-20. koja je nosila u sebi sve elemente veli­ke revolucionarne konjunkture. O tome kako je naša so­cijalna demokracija uspjela da se u sveopćem nihilizmu naših prilika svede na ništicu, kako nije predstavljala nikoga pak ni samu sebe, kako nije vjerovala u mase, jer se bila zaglibila u mizantropiju svojih vlastitih sitnih ministarskih ambicija, i kako nije imala nikada ni jedne druge političke ideje nego da se dočepa eshaezijskog “portfelja. Govorili smo o čitavom nizu fatalnih okolnos­ti koje su dovele do toga da je predratna naša socijalna demokracija živjela potpuno izolirano od političke stvarnosti, i kako pred međunarodnim forumima Druge internacionale nije nikada progovorila ni jedne stvarne riječi. Nestala je s pozornice kao gluhonijema, vjerujući da će na temelju sveopćeg i tajnog prava glasa riješiti pitanje Dunava i Balkana, te će austrijski dvoglavi orlo­vi ostati siti, a naše domaće hrvatsko političko janje zdravo i veselo.

“Svaki je početak težak”, rekao je Tito mirno i, zapalivši cigaretu, izgubio se u dugoj zamišljenoj šutnji. Pramen guste plave kose pao mu je preko bijelog, viso­kog čeonog svoda, sigurnog znaka jake i tvrde volje. “Trebalo bi objasniti kako to da kod nas, prije prvog imperijalističkog rata, u okviru našeg pokreta, nije za­pravo nitko pravilno ocijenio situaciju, pa čak i to kako zapravo nije bilo nikakve ocjene nikakve situacije ni u evropskim omjerima, što je zapravo i dovelo do među­narodne katastrofe.”

U sveopćoj zaostaloj, konzervativnoj, malograđan­skoj, zapadnoevropskoj zbrci doista i nije bilo politički izgrađene proleterske svijesti, a ako se netko usudi da već poslije Oktobarske revolucije postavi zahtjev kako bi ipak bilo potrebno sistematski ispitati što se to s na­ma zbiva, gdje se nalazimo i kamo putujemo i što će biti od nas, i ako se netko usudio da, uprkos svemu, u okvi­ru internih razgovora, podvrgne kritici bilo koju krivu pretpostavku takozvanih partijskih ideologa, onda se preko takvog znaka pitanja prelazilo na dnevni red sa sažalnim višim smiješkom: to su ruske metode kojima kod nas nema mjesta! Pod “ruskim metodama” podra­zumijevalo se nešto mutno, politički svakako neinteligentno i nezdravo, više od toga: po život samoubilački opasno.

Tito se bio vratio iz Rusije poslije prvog svjetskog rata u momentu najteže političke depresije, poslije čita­vog niza teških poraza, poslije poništenja komunistič­kih mandata, razbijenih i silom zgaženih masovnih štrajkova, raspuštanja sindikata i legalnih partija, u eri poslije Obznane i Zakona o zaštiti države. U atmosferi zatrovane, šovenske, reakcionarne građanske žurnalisti­ke, usred černosotenskog, protuzakonitog ugušivanja li­jeve štampe, između D’Annunzijeve pustolovine na Ri­jeci i rapalske sramote, u bolesnoj atmosferi makedon­skih pokolja i seljačkih pobuna u Hrvatskoj, kada je malograđanski Hrvatski blok memorandumom apelirao, na međunarodnu konferenciju u Genovi, u potpunom rasulu svake političke pameti i morala, jedina je “Bor­ba” kod nas digla barjak “ponosa, časti i razuma”.

Te noći Tito je toplo i sentimentalno govorio o ne­kim člancima u prvim brojevima “Borbe”. U momentu kada je južnoslovjenska reakcija gostoljubivo slavila Wrangelja i Burzeva kao jedine prave predstavnike rus­ke političke misli, kada je Jugoslavija u teškoj groznici preživljavala jednu od svojih najtežih kriza, i kada je či­tava zemlja odzvanjala od halabuke takozvanih drža­votvornih i protudržavnih elemenata, te se od slaboum-ne dreke o amputaciji i o hegemoniji nigdje nije čula ni jedna mirna i hladnokrvna riječ, “Borba” nije pisala o agoniji naroda i države, nego o agoniji kraljevskog cen­tralističkog režima.

Taj će se režim prije ili kasnije naći pod ruševinama svoje nasilne politike i on će, što to bude kasnije, osta­viti iza sebe to veći kaos na svima poljima našeg narod­nog života (“Borba”, br. 5, 23. III 1922, str. 2).

U ono doba, prije dvadeset i pet godina, u lijevoj štampi upotrebljavala se radikalna fraza o “samoodre­đenju naroda do otcjepljenja” kao sveizlječiteljno sred­stvo. Tito je tu problematiku o samoodređenju naroda odredio otprilike ovako: pravo samoodređenja tako du­go dok nije primijenjeno socijalistički, tj. lenjinistički uslovno, tako dugo ostaje apstraktnom frazom kao i sve ostale političke fraze. Mi, budemo li u situaciji da prak­tično sprovedemo tu parolu o samoodređenju (u okviru južnoslovjenske problematike), mi ćemo je primijeniti socijalistički, lenjinistički, to jest uslovno. To znači: mi ne ćemo dopustiti da se ta parola pretvori u rukama re­akcionarne građanske klase u propagandističko sred­stvo kako bi građanska klasa stvorila sebi novo suvere­no tržište, jer bi nas takva primjena toga principa odvela ravno u kontrarevoluciju, u fašizam, u nove krize i u nove ratove. Nas kao lenjiniste u pitanju narodnog sa­moodređenja, u prvome redu i prije svega, zanima pita­nje samoodređenja proletarijata unutar jednog naroda, i upravo zato što mi znamo i što smo toga svijesni da je kod svih naših balkanskih naroda samoodređenje pro­letarijata u interesu samoga naroda i što se politički in­teresi proletarijata potpuno podudaraju s interesima naroda, zato nama nije u interesu da stvaramo neke no­ve balkanske fašističke državne organizacije na temelju tog principa.

Tito je govorio s prezirom o nekim sablasnim poja­vama našeg političkog cinizma i, skalpirajući obrazine tih nazovimarksističkih trgovaca političkim mesom, on je govorio tonom strogoga suca.

Da li je danas politika “manjeg zla” boriti se zajed­nički u okviru Jugoslavije – za Jugoslaviju – s ostalim narodima jugoslavenskim protiv monarhije Karađorđevića ili se ponovno sniziti do toga da budemo okupirani od nekih madžarskih, talijanskih ili austrijskih osvaja­ča, kao što to žele neki naši politički slaboumnici? Pita­nje je tako jednostavno da je svakome djetetu jasno i upravo iz toga razloga treba konačno pročistiti pojmove o toj osnovnoj tezi i ne dopustiti da padnemo ispod principijelnosti. Jer ako ne budemo umjeli da ravnamo svojim direktivama, bit ćemo poneseni događajima, po­stat ćemo objekt tuđe politike, izgubit ćemo sve izglede da postanemo to što hoćemo da budemo: slobodan pro­leterski narod koji misli ispravno jer je svoju situaciju procijenio u prostoru i u vremenu, na temelju stvarne ocjene činjenica. Do potpunog poništenja svakog, pa i najmanjeg političkog prava proletarijata kod nas dove­la nas je politika političkih varalica, lica bez svog unut­rašnjeg obraza,nitkova koji su prodavali svoja politička uvjerenja iz uvjerenja da se lažna politička uvjerenja mogu prodavati baš zato što nijesu nikakva uvjerenja.

Bez prave vjere u istinitost svoga uvjerenja pojedi­nac vrlo lako može posumnjati u sigurnost svoga stava i, pokolebavši se u sigurnost svoga puta, pojedinac mo­že da izgubi osjećaj sigurnosti u ispravnost svoga smje­ra, on može da izgubi svoj put i da se izgubi na tome putui Ali u tome mraku i u tim olujama oko nas ima i svjetionika. To su lenjinski principi, to su klasične di­rektive historijskog materijalizma!

Govorili smo tako čitavu noć o galeriji naših mrtvih znanaca, o brodolomima i o političkim brodolomcima, o grobovima i o pokojnicima. A Tito je govorio o pro­blemu političke navigacije s takvom sigurnošću, kao što govore ljudi kada na palubi komandnog mosta dodiru­ju šiljkom svoje olovke krugove pojedinih svjetionika na navigacionim kartama. Plovidba, po njegovim riječi­ma, izgledala je veoma jednostavna.

Treba ploviti po planu, ravno po crti, prjamolinejno, dok je prjamolinejno moguće! Lenjin, Staljin, Donbas, Volga, Magnitogorsk, pjatiljetke, dvadeset i sedam milijuna tona čelika! To je sve! Ne treba se dati prena,-gomilavati pitanjima i problematikama koje, u takvim prilikama kao što su naše, često puta djeluju razorno. Treba prelaziti preko zbrke na dnevni red, jednostavno, nrirno, hladnokrvno, u dobro organiziranom redu, mo­nolitno. (Taj pridjev o monolitnosti, koliko se sjećam, Tito je veoma rado upotrebljavao već prije petnaest go­dina. Donio ga je iz lenjinske zemlje.) Te noći on goto­vo ni jednom jedinom riječju nije govorio o sebi, o Lepoglavi i o zatvorima. Spomenuo je tek toliko da je mo­gao da “kidne”, ali nije htio iz solidarnosti s drugovi­ma, i da je priredio izložbu Mošinih slika u Električnoj centrali lepoglavskoj gdje je bio šef centrale i gdje mu je bilo “uglavnom dobro”. Govorili smo mnogo i dugo o književnosti, o nekim ruskim operetama koje se jav­ljaju kao pomodni šlageri, o dijalektičkom snobizmu kod nas i u inostranstvu. Ja sam se bio vratio iz Italije, pak sam Titu pričao o tome kako na čitavom putu od Lombardije do Napulja nisam nigdje nijedanput čuo pjesme na ulici. U Italiji je sve tiho… Govorili smo o Kutnjakovoj krčmi u Ilici 46, Hamelu u Medulićevoj ulici (gdje je Tito jedno vrijeme radio), gdje su krovovi prizemnica tako niski da se iz žljebova može grabiti sni­jeg za grudanje, o trešnjevačkim sastancima, o partij­skim ilegalnim plenumima po krčmama na periferiji, uz trajnu opasnost prepada policije, itd.

Spram jutra Tito se raspričao o tajgama, o ruskim daljinama, o Sibiru, o Kirgiziji, o mjesečini, o sibirskim konjima, o jednom sibirskom mlinu gdje tek što ga nisu ubili Kirgizi zbog Muhameda, o metalurgiji i o avioni­ma. O teškoj industriji i kemijskim kombinatima i, na koncu, o onom sladogorkom osjećaju čežnje za rodnim krajem, o žalbi za zavičajem, o bolećivom sentimental­nom snatrenju, o uspomenama koje nas vežu u našem pamćenju s raznim drugim i neznatnim stvarima: sa sta­rom metlom na kakvom zaboravljenom blatnjavom dvorištu, s crvenim cvijetom pelargonije na prozoru, s glasom cvrčka ili davnom, mrtvom mjesečinom. Plač za lirskim rekvizitima svakodnevnog života što ga Slo­venci zovu “domotožjem”, a mi za to tugaljivo raspolo­ženje nemamo svoje narodne riječi.

S ironičnim pomalo smiješkom pričao je Tito kako su ga posljednjih godina u inostranstvu, kada je puto­vao po raznim dalekim zemljama, pratile kumrovečke sjenke uspomena iz djetinjstva. Miris sjenokoša, šum divljih kestenova na noćnome vjetru, žubor potoka, trakošćanski, klanječki, zagorski motivi. Toče licitari gverc pred starim pljesnivim crkvama, mirišu pečenjarske ko­basice, klokoće mošt, talasaju se mokre oranice, diše zemlja, domovina, majka, počva, rodna gruda. I tako je riskirao prije nekoliko dana da vidi Kumrovec. Da vidi Kumrovec poslije toliko godina, da vidi kako Kumro­vec diše otkada njega nije bilo na rodnoj brazdi.

To nije, dakako, bilo pretjerano mudro – riskirati zbog takvog sentimentalnog povratka ponovno robiju, pak eventualno i smrt, upravo, s obzirom na funkcije koje vrši, matematski sigurnu smrt, a samo zato da se noću, potpuno sam, prošeta kumrovečkim stazama o kojima pjeva pjesma da su pune ružmarina i mjesečine. Mjesečine nije bilo ni ružmarina, dakako, nego mrak, prava kumrovečka, provincijalna pomrčina, s dosadnim lavežom svih kumrovečkih pasa, uznemirenih korakom nepoznata stranca i putnika koji se vratio iz “fremta”. Zaustavio se Tito pred svojim domom, pred svojom rodnom kućom kumrovečkom, stao je i stoji. Diše tiho, zuri u tminu, sluša pse kako laju, a nebo je oblačno, ju-govina je, brzo se miču zvijezde iza nebeskih tkanina, putuju zvijezde, a noć stoji nad svime, nad Zagorjem, nad Sutlom, nad Trakošćanom, ogromna, nijema, ne­prozirna, čudna kumrovečka noć. Spavaju novi Dvori, Lužnica, Cesargrad, Bizeljsko, Kunšperk, Lobor, spava ban Jelačić, i stara Carillonka u Bistri, i Corberoni, i Sermagei, i Keglevići, i Windischgraetz, i Bombellesi, a psi laju, i jedino što bdije to su psi i Stojadinovićevi ža­ndari. Dobro mu je poznat taj kumrovečki lavež, i on po glasu i po daljini laveža, danas, poslije toliko mnogo godina, poslije čitavog jednog života, razaznaje s kojeg se brda javlja čiji pas. Stoji i sluša susjedne pse, miriše kumrovečke strehe i komine: isti mirisi, iste živice, isti plotovi, isto blato, isti psi… Tu izjeda nosnice kiselina susjedove gnojnice, a tamo je netko otvorio dvorišna vrata i prelazi u štalu da napoji blago. Odsjaj svjetiljke razlio se preko ledine, i trava je na trenutak zablistala u svijetlom zelenilu. Škripe vrata, domari kumrovečki ni noćas nijesu podmazali vrata kako treba, vrag ih odnio! Nemaju petroleja, nemaju ulja, nemaju soli, nemaju kruha, nemaju ničeg! Laju psi kumrovečki, a taj noktur­no vonja pred kišu. Osjeća se miris krepane mačke u potoku, topal miris gnojnice, vonj jame i štala, prve ka­pi kiše…

Stoji Tito pred svojom kućom, a misli mu kruže u ogromnim krugovima oko starog kumrovečkog krova obraslog mahovinom. Razmišlja o sebi, o svom žalos­nom djetinjstvu, o svjetskom ratu, o kasarnama, o Kar­patima, o logorima i o bojištima, o bitkama kroz koje je prolazio i o velikim sibirskim rijekama, o ruskom jeziku što oplakuje kao more kitajske zidine i mongolske dale­ke zemlje i narode, razlijevajući se sve tamo preko Azije do Tihog oceana. Razmišlja Tito o svom vlastitom živo­tu, o fabrikama po kojima je radio, o sindikatima, o drugovima, o štrajkovima, o pokretu kome stoji na čelu, o čitavom jednom ljudskom životu što se preko Lepog-lave i Španjolske zatvara danas u ogroman krug bitaka i borbi od Madrida do Kumrovca, i taj nedogledni život­ni krug jednog putovanja oko svijeta traje, eto, već čitav jedan život, a ovdje, u Kumrovcu, laju psi kao što su la­jali prije trideset i četrdeset godina. Ni vrata nisu pod­mazali i krepane mačke bacaju u potok, i gnojnice nisu podzidali, kao da se u svijetu ništa ne događa, i kao da se uopće ništa nije dogodilo, i kao da Evropa ne sto­ji pred novim svjetskim ratom! Puše se i dime kemijski kombinati od Sjevernog ledenog mora do Urala i Vol­ge, grmi čelična industrija od Vladivostoka do Magnitogorska, trese se zemlja u svojim srednjovjekovnim teme­ljima, Amerika i Evropa kuhaju više od sto milijuna to­na čelika, grme topovi u Španjolskoj, Hitler sprema po­kolj, dolazi međunarodna oluja, a ovdje laju psi i vonjaju jame kao u Keglevićevo doba tlake i robote. Sprema se nova međunarodna katastrofa, fašistički gorila brusi svoje noževe, a kod nas Kupinec hrče, Kaptol hrče, Kumrovec hrče, čitava naša malograđanska inteligenci­ja hrče, a Tito stoji usred Kumrovca i osjeća vakuum srednjovjekovnog zakašnjenja, prokletstvo kumroveč­kog nokturna kada laju psi i sve stoji kao ukleto na jed­nom te istom mjestu. Od Tihog oceana i od Španjolske liže plamen velike revolucije, u rujnom odsjevu titra os­vit požara po bezbrojnim talionicama svijeta, dime se kombinati, puls svijeta kuca već danas ritmom budućih svijetlih stoljeća, a kod nas sovuljaga oblijeće oko marijaterezijanskih zvonika; i sve je dosadno staro kumrovečko groblje i truli most, te prijeti da će se srušiti pod malo glasnijom stopom noćnog samotnika.

U tihom završnom trenutku tog lirskog solilokvija, u posljednjim tonovima kantilene tog melankoličnog mo­nologa, Titov je glas promijenio sjaj i njegove svijetloplave oči golubinje prelile su se ocalnim tamnomodrim, metalnim preljevom i potamnjele kao tinta. Dobroćud­na, mekana igra usana ustitrala je do prkosne, tvrde, kao od kamena klesane oštre crte, i u onom pogledu, u onom glasu javio se nekakav neodređen i sugestivan iz­raz pun bola i nemira.

– Kumrovec hrče, bog ga blagoslovio, pak dokle će kod nas sve da hrče, zapitao se Tito bijesno, gotovo ner­vozno, s onim violentnim akcentom s kojim se u našem jeziku skidaju s neba sva božanstva višeg i nižeg reda.

– Mi stojimo pred novim svjetskim ratom, i ako nas ne bude spasila naša vlastita pamet, ne će nas spasiti ni­šta! I to je ono što bi trebalo objasniti i Kumrovcu i Kupincu, i glupim našim čaršijama od Ljubljane do Beog­rada! Ne padaju pečeni golubovi s neba!

Ime Titovo postalo je danas dramatski simbol poko­ljenja svih naših naroda otkada se piše historija krvlju i mesom naših rodova. U brodolomu, koji je od svih na­ših brodoloma bio najbeznadniji, pojavio se on s lenjinskom buktinjom u mraku, i njegov put od Kumrovca i od Jajca do Beograda i do Zagreba put je našeg naroda da bi od srednjovjekovnog, zaostalog čovjeka postao građaninom budućih sretnijih stoljeća: to je pokret za našom vlastitom civilizacijom pod svaku cijenu. To je naša historijska volja koja se objavljivala u mnogobroj­nim naporima kroz vjekove, i ako se može tako reći, to je volja za preobraženjem i oslobođenjem u višim druš­tvenim oblicima. Tito, to je uspravan, smion stav pred velikim stranim silama čitavoga svijeta, na temelju is­kustva iz prvog i drugog svjetskog rata i teške političke podzemne borbe, koja je trajala decenijima i stajala bezbrojno mnogo žrtava. Tito, to je slavoluk između mrkih i krvavih zidina naše srednjovjekovne prošlosti i put do civilizacije koja ne će više da bude robovanje tu­đim bankama, tuđim neistinama i predrasudama. To je karteča koja se kroz dim i maglu naše zaostalosti probi­la kao usijan znamen nad zvjezdanim barjacima naše suvremene političke svijesti.

Kad su se u ovom ratu za dugih noćnih bdjenja oko 1943-44. od vremena na vrijeme čuli Titovi topovi kako gunđaju čitave noći oko Zagreba, često sam prisluški­vao toj noćnoj grmljavini. Uvijek mi je pred očima bila jedna te ista slika iz godine trideset i sedme: sjedi Tito pred pergamenom firentinske svjetiljke, u žućkastom sjaju rasvijetljenoga gregorijanskog korala sa starin­skim, uglatim notama kvadratama, u krvavoj transpa-rentnoj boji karminskih slova, i priča o kumrovečkom Nokturnu. Grme njegovi topovi, traje sudbonosno rat­no bdjenje, a ja mislim u svojoj samoći: “Gle, Tito budi Kumrovec iz hiljadugodišnjeg sna! Tito se pobunio protiv Srednjeg vijeka, on je našao izlaz, on plovi pu­nim jedrima i njegove galije putuju u sigurnu luku po­bjede.”

(Tekst je izvorno objavljen u Borbi 1952. godine pod naslovom “Titov povratak godine 1937”)

Šezdeseti rođendan Josipa Broza

Šezdeset godina u životu pojedinca takva je uzvisina sa koje se može sagledati put svakog živog čovjeka: odakle je došao, tko je bio i kakav je smisao njegova lič­nog kretanja na ovoj lopti pod zvijezdama.

Kada netko sa svojih šezdeset godina može da kaže: borio sam se po crti svog moralnog uvjerenja četrdeset punih godina, vidio sam mnoge zemlje i gradove, voj­ske i ratove i civilizacije, društvene sisteme i revolucije, proživio sam život zarađujući hljeb svojim vlastitim ru­kama, bio sam robijaš i ratnik, političar i organizator velikog masovnog pokreta za oslobođenje proletarijata, digao sam ustanak protiv slijepe stihije, očistio sam zemlju od tudinaca u teškom i krvavom ratu, vratio sam svojoj domovini oteto more, njene otoke i njene grado­ve, oslobodio sam svoj narod od klasnog izrabljivanja, položio sam temelje socijalizmu i danas dižem zemlju iz njene zaostalosti u red civiliziranih naroda, onda bi ta­kav čovjek mogao s punim pravom da kaže: izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost i bilo bi pravedno da se odmorim i da odahnem.

Ako je naša sudbina da živimo u narodu za kojega nema odahnuća jer smo se rodili u zemlji nad kojom okrutni vihori urlaju već stoljećima, pa kada smo se kroz oganj pokolja probili za trenutak da ponovno pod­ignemo svoj spaljeni krov, već nam palikuće prijete no­vim požarima i novim umorstvima, onda je to sudbina svih naših pokoljenja, na čelu kojih danas stupa Čovjek koji je navršio šezdesetu, a nije Mu suđeno da stane, da se osvrne i da odahne.

Čovjeku, koji je na čelu naše historije primio bitku za načelo ravnopravnosti među socijalističkim država­ma, koji se usprotivio nasilju jedne velike sile u ime so­cijalističkog morala i logike, koji danas pred licem svi­jeta, praćen milijunima iznenađenih očiju, tu bitku vodi mudro i smiono, tome čovjeku, kome danas prijete vješalima u ime socijalizma, može se reći isto tako mirno i sabrano: Zdravo! Budi miran i uzvišen iznad ove hajke! Vjeruj da nijesi osamljen jer smo svi mi svijesni da se ne radi o tebi lično, nego o svima nama. O našoj prošlosti i o našoj budućnosti.

Živio si i živiš životom onih sretnih smrtnika koji nijesu nikada, ni jednog trenutka, imali razloga da posumnjaju u svrhu svog junačkog i mudrog poziva. Živio si bez mračnog unutrašnjeg raskola cjelovito i harmo­nično, ne posumnjavši ni trenutka u svoje osnovno moralno uvjerenje da je put kojim se krećeš pravilan. Ok­ružen si čitavom jednom falangom mladih, smionih i nadarenih ljudi, svojih drugova, suradnika i prijatelja, koji Te poštuju i cijene jer su Te gledali na najtežem is­pitu, u situacijama kada se gube glave, priznajući Ti jednoglasno Tvoju superiornost duha i morala. Našao si se na čelu naroda u tragičnom historijskom trenutku brodoloma i uspio si da isplivaš iz katastrofe koja se, s pravom, pričinjala konačnom i neminovnom. Pobije­divši naše ukleto srednjovjekovlje, razvio si danas bar­jak novih bitaka i tako spriječio da se socijalistička za­misao o oslobođenju proletarijata ne udavi, u međuna­rodnim omjerima, u vlastitoj krvi.

Za jedan ljudski život to je mnogo, za jedan ljudski život to je mnogo više od onog što se može tražiti od bi­lo koga smrtnika. Sretna li čovjeka o kome se o šezdese­toj Mu godini može reći da Mu je lični život postao simbolom naroda koji nikada nijesu klonuli ni šuštali u svojoj vjekovnoj borbi za slobodu.

(Tekst je izvorno objavljen pod naslovom “Šezdeseti rođendan druga Tita” u listu “Svedočanstva” broj 5, 1952. godine)

Gonjen i ucijenjen, solidan kandidat smrti

Kada je 25-26. februara godine 1928, na Osmoj mjesnoj konferenciji zagrebačke partijske organizacije, Titova rezolucija odglasana sa dvadeset i sedam glaso­va (3 protiv i 1 ustegnut, u ime 184 člana i 89 simpatize­ra), pobjeda Titove “zagrebačke linije”, smatrana tada prolaznom epizodom, može se danas, iz tridesetogodiš­nje retrospektive, izvan svake sumnje, uzeti kao historij­ski datum KPJ.

Izvršni komitet Komunističke internacionale (IK-KI), dva mjeseca kasnije, maja 1928, svojim je Otvore­nim pismom ocijenio pobjedu Titove rezolucije kao do­kaz za prijelom sa jalovim intelektualnopolitičkim nad­mudrivanjem u Partiji koja se, po riječima IKKI, pre­tvorila u “diskusioni klub”, potisnuvši u pozadinu sva živa pitanja stvarne političke borbe. U Partiji koju je već godinama bila paralizirala frakcijska podvojenost uz nestajanje partijske discipline, gdje Politički sekreta­rijat ne samo da nije opravdao povjerenje nego se izoli­rao od proleterskih masa, pojavila se Titova rezolucija kao predstavnik onih partijskih elemenata koji će Parti­ju izvesti iz očajnog bankrotiranog stanja na rubu ras­kola i rasula, obnoviti njene podrovane kadrove i stvo­riti discipliniranu avangardu pod barjakom proleterskog jedinstva i solidarnosti.

Dramatskim periodom prvoga decenija partijskog života (1918-28), onim mučnim i enervantnim razdob­ljem prvih krvavih dramatskih sudara sa dvorom i generalatom, a isto tako razorne “frakcijske borbe” unutar partijskih redova, nije se metodički pozabavio nitko. Diskusija, koja traje godinama između odvojenih par­tijskih grupa podjednako strastveno, a u kojoj učestvu­ju gotovo svi istaknuti partijski funkcionari (Sima Mar-ković, Rajko Jovanović, Đuro Cvijić, Kamilo Horvatin, Ante Ciliga, August Cesarec, Triša Kaclerović i drugi), kretala se prvenstveno oko nacionalnog pitanja koje će u okviru političkog i državnog ujedinjenja, pod rojalističkom formulom SHS, ostati otvoreno sve do sloma u drugom svjetskom ratu.

O takozvanoj “analizi objektivne situacije”, o nači­nu i o socijalističkoj “suštini” političkog i državnog je­dinstva SHS, u okviru partijske polemike, objavljena je gotovo čitava mala literatura, a da, osim nekih general­nih, iz praktične političke perspektive – moglo bi se reći – apstraktnih formula kako se komunistički pokret na­lazi u periodu “rasula građanske demokracije”, nije ni s jedne ni s druge strane diskutanata izgovoreno ništa što bi po svojoj specifičnoj vrijednosti nosilo u sebi bilo kakvu marksističku smionu ili originalnu zamisao.

Diskusija se kretala u okviru začaranog kruga: kako “bez pune demokracije nema rješenja nacionalnoga pi­tanja”, kako “bez rješenja nacionalnoga pitanja nema demokracije, ni socijalističke ni lenjinističke”.

Da li je Kraljevstvo SHS kontrarevolucionarni nus-produkt prvog svjetskog rata, stvoren po pobjedonos­nim Velikim silama kao protuboljševički kordon, ili je rezultat progresivnog razvojnog procesa “historijskog nastajanja jedne nove nacije”, to jest da li se u slučaju državnog ujedinjenja SHS radi o okupaciji bivšeg aus­trijskog područja ili o oslobođenju iz austrijskog rop­stva po jednoj pobjedničkoj dinastiji, da li Vidovdanski ustav predstavlja pobjedu manjine ili daje svima građa­nima ustavna prava koja mogu poslužiti kao pozitivno političko sredstvo u borbi za proširenje autonomija, sva ta otvorena pitanja partijska diskusija nije razbistrila ni objasnila.

Pisalo se temperamentno, i što je rasprava tekla da­lje, govorilo se sve povišenijim glasom o reviziji Ustava kao o minimalnom programu, a u ime maksimalnog programa javljaju se strastvene trećeinternacionalne pa­role koje, u okviru grubog policijskog stanja fakata, ne prelaze shemu najbanalnije retorike. O stvarnom, neo­bično složenom slučaju političkog ujedinjenja SHS, s obzirom na način kako je političko ujedinjenje, u obli­ku svršenog čina oružjem, na temelju okupacije bivšeg austrijskog terena po srbijanskim respective saveznič­kim četama, bilo provedeno u djelo, partijska diskusija nije dala nikakve stvarne ni praktične direktive. Osnov­na pitanja: što znači narod, nacija, narodna sloboda, samoodređenje do otcjepljenja, kakva treba da bude uloga proleterske klase usred ovog političkog kaosa ko­ji prijeti propašću, ostala su podjednako neriješena i osim galame u partijskoj štampi, koja je trovala partij­sku solidarnost i disciplinu, od te polemike pokret nije uspio da izvuče nikakve pouke ni koristi.

Govoriti o republikanskoj federaciji lenjinskoga ti­pa do koje bi trebalo da dođe parlamentarnim putem, to jest ne revolucionarnim zauzimanjem političke vlasti, već ustavnorevizionističkom borbom, u okviru onog i onakvog parlamentarizma kakav je vladao u našim pri­likama, govoriti tako isprazno nije bilo u interesu niko­ga, a najmanje pak proletarijata, jer su svi takvi recepti nosili u sebi fantomatski karakter političke fikcije.

Govorilo se ustrajno i kratkovidno o političkoj krizi zemlje i naroda, a nikome nije palo na pamet da raz­motri stvari logično od početka i da ispita: nije li ta kri­za nastala, i ne javlja li se ona kao kontrarevolucionarni imperativ na temelju vojničke pobjede onih političkih snaga koje su već u predratnoj Srbiji bile postale katas­trofalnom prijetnjom svakoj demokraciji? Da se radi o objektivnim kobnim uslovima uslijed kojih je došlo do vojničke i političke pobjede onih elemenata koji su za­vladali srpskim političkim životom u predvečerje bal­kanskih ratova, to nitko od diskuitanata nije imao smio­nosti da razradi sa potrebnim svladavanjem ekonomske i političke materije, i tako je osnovno pitanje državnog ujedinjenja i dalje ostalo mutno, bez partijske jasne i lo­gične definicije.

Treba pregledati promemoriju Aleksandra Belića Sazonovu, na primjer, u historijskom momentu potpisivanja Londonskog pakta (1915), treba imati i najbljedu sliku o svemu stoje usred rata 1915-16. govorio Frano Šupilo o potrebi “transformacije Srbije”, trebalo je detaljno poznavati sve ono što je tako tragično smiono do­kazivala očajna, zgažena, ponižena i demoralizirana sr­bijanska opozicija između Niša, Krfa i Pariza (1915-16-18), pak da se o objektivnim uslovima naše varijante demokratskog parlamentarizma stvori i otkrije marksistička ili nemarksistička, ali svakako logična for­mula koja baš zbog toga jer je logična glasi beskompro­misno negativno.

Logično je da se u okviru te zbrke pojmova i mora­la, socijalnih odnosa i dinastičkih komponenata mišlje­nja ne samo da nisu iskristalizirala nego se iz mase štampanih tekstova vidi kako se u toj, s pravom tako kompromitiranoj diskusiji osnovna neuralgična pitanja zaobilaze po liniji najmanjeg otpora. Dilema: za federa­tivnu republiku SHS-a protiv revizije “Vidovdanskog ustava”, kao monarhističkog svršenog čina, ili za borbu za balkansku, podunavsku ili SHS-konfederaciju koja se veže s klasnom parolom revolucionarne borbe, ta di­lema ostala je od početka otvorena, nabačena samo glasnim riječima da se radi o bezizlaznoj “krizi buržoaskog parlamentarizma”, a da bez pobjede “socijaliz­ma nema i ne može biti nikakve demokracije”.

Pisalo se da “suštinu spora” treba shvatiti, da treba znati što predstavlja “analizu objektivne situacije”, a “analiza objektivne situacije” govorila je da je parola za konfederativno uređenje SHS objektivno revolucio­narna, sa nesumnjivo magnetskim utjecajem na raspo­loženje masa koje su elemente te “objektivne situacije” osjećale na svojoj proleterskoj koži nerazmjerno stvar­nije od svih dijalektičkih ideologa i teoretika u partij­skoj štampi.

Da se nalazimo u periodu “rasula buržoaske de­mokracije”, zvučalo je kao jalova utjeha jer ta vrsta “buržoaske demokracije u rasulu” bila je tek na počet­ku eksploatacije svoje pobjede, koja će potrajati puna dva decenija, u sjaju ratničkog trijumfa što ga je ta “buržoazija u rasulu” osvojila zveketom svog svijetlog oružja. Davati recepte (“po Lenjinu”) da je za rješenje nacionalnog pitanja jedina i najosnovnija pretpostavka – potpuna demokracija, nije u okviru stvarnih odnosa političkih snaga značilo doista više od hodžinih zapisa. “Bez pune demokratije nema rešenja nacionalnoga pitanja”, i zato – radnička klasa “koja misli marksistič­ki, to jest lenjinistički, kad hoće da reši nacionalno pita­nje, ističe pre svega zahtev za punom demokratijom, jer samo je taj zahtev dosledno marksistički” (S. Marković). Na tom “jedinom, demokratskom, revolucionarno najpouzdanijem putu” za demokratizaciju, Partija je doživljavala krvavu seriju svojih političkih poraza koj” su trajali čitav dugi decenij, od prvih akcionih komiteta lenjinističkih oko Narodnog vijeća SHS, pa sve do atentata u Skupštini (1918-28).

Usred sveopće jalove zbrke mišljenja i uvjerenja, principa i mentaliteta, kao koreferent na Osmoj mjes­noj partijskoj konferenciji, februara 1928, pojavio se Ti­to sa svojim praktičkopolitičkim tezama, veoma jednos­tavnim i logičnim, za proletersku partijsku svijest, tada već prilično uznemirenu dugotrajnim partijskim raspra­ma, veoma uvjerljivim, a po principu proleterske soli­darnosti neobično privlačnim. Kao predstavnik prole­terske partijske opozicije, Tito je naglasio kontrast iz­među masovnog otpora – koji se javlja spram političkog i ekonomskog stanja fakata u sve nervoznijim štraj­kovima (kada se po satu radnog vremena plaćalo jedan do dva dinara) – i te prividno principijelne diskusije koja prijeti Partiji neminovnim rasulom ne bude li se prekinula u interesu partijskoga jedinstva. Kao pred­stavnik neuvijene negacije te partijske diskusije koja se odvijala u okviru partijskog vodstva uza sve veću izola­ciju od masa i sve opasnije odvajanje od praktičnih za­dataka, Tito se javio kao tumač proleterske solidarnos­ti, i od prve svoje riječi on je osvojio simpatije svih de­legata. On nije progovorio ni o jednoj od takozvanih kardinalnih tema partijske diskusije, nego o tome kako organizaciona tehnika Mjesnog komiteta nije na visini, kako su veze slabe ili nikakve, kako ne funkcionira ras­podjela ilegalnog propagandističkog materijala, kako rezolucije sa viših foruma ne stižu do rajona, kako je političko prosvjećivanje partijske mase zanemareno, i tako dalje. U svome koreferatu on je naglasio kako se partijsko frakcionaštvo (koje je tada već bilo zauzelo re­lacije neprijateljske netrpeljivosti može suzbiti isključi­vo samo praktičnim radom u masama, i to tako da se progovori stvarno o onom što proletarijat neposredno osjeća kao svoju dnevnu brigu, a to su slabe plaće i bes­poslica. Govorio je o potrebi neposrednog oslobođenja od frakcijske borbe, o negativnom utjecaju ovog sektaštva na mase, a što se političke prognoze tiče, njegova slika bila je tamna i veoma ozbiljna: teror dvorske klike pretvara se u generalskofašističku diktaturu, sve su hrvatske partije kapitulantske i jedini način kako da se prekine sa nezdravim stanjem u Partiji, s obzirom na ozbiljnost situacije, jeste da se pokrenu partijske škole, da se otpočne sa sistematskim uzdizanjem ideološkog nivoa masa, da se obnovi “Crvena pomoć”, kako bi se prevladala psihoza poraza koju može prevladati isklju­čivo samo monolitni, klasnosvijesni proleterski centar Partije kome misao beskompromisnog partijskog jedin­stva treba da bude jedinim političkim kompasom.

Između atentata u Skupštini (20. VI. 1928) i šestojanuarske diktature (1929), pod vodstvom novog Mjesnog komiteta javila se serija dobroorganiziranih štrajkova i masovnih demonstracija, od kojih su neke (u junu i ju­lu) poprimile buntovni karakter u oružanim sukobima sa brahijalnom silom, sa pogromima i dizanjem barika­da, a dva mjeseca kasnije, septembra godine 1928. Tito je bio već suđen na pet godina robije i tako nestao sa političke pozornice sve do svoga povratka iz Moskve 1936-37.

Kada se “na pola svoga životnoga puta” vratio kao organizacioni sekretar CK KPJ u zemlju, njegov lični takozvani privatni život građanina, pojedinca, bio je već više-manje prekinut. Od toga momenta on, kao sek­retar jednog ilegalnog pokreta i sam u ilegalnosti, po­čeo je da živi životom revolucionarnog funkcionara koji je, po pozitivnim zakonima gonjen i ucijenjen – solidan kandidat smrti. Djetinjstvo, zanat, austrijska vojska, ra­na na sjevernom ruskom ratištu, ratno zarobljeništvo, život metalca po fabrikama, robija i politička emigraci­ja, sve dramatske peripetije bijedne proleterske egzis­tencije, individualnu slobodu i obiteljski život, sve je to bio poklonio Partiji, pregorjevši već davno svaku iluziju o nekoj individualnoj mirnoj karijeri.

Na povratku iz Rusije (a to je bilo vrijeme staljinskih krvoprolića), Tito se našao na čelu komunističkog pokreta osuđenog na smrt i Partije čiji je dobar dio par­tijskog aktiva, koji se našao u Rusiji, bio već likvidiran. Pomisao da se vraća kući, u vlastitu zemlju, u neku vrstu odmetništva gdje mu prijeti trajna smrtna opas­nost, pričinjala mu se spram one staljinske stvarnosti divnom iluzijom o otvorenim mogućnostima borbe, možda smrtonosne, a ipak pune smione nade spram bezizgledne bijedne depresije usred koje se u Rusiji pa­sivno gušila mnogobrojna masa na smrt osuđenih ideal­nih revolucionara.

Kod kuće, u zemlji, Tito je nastavio s partijskim po­slom po istom planu kako ga je bio ocrtao devet godina ranije. Da bi se metodički moglo pristupiti omasovlje­nju demoraliziranog i razbijenog pokreta, trebalo je stvoriti nove kadrove, uspostaviti prekinutu vezu izme­đu mase i vodstva, izgraditi razorenu organizacionu tehniku, pokrenuti partijsku legalnu i ilegalnu štampu, organizirati partijske škole i političke kursove i tako praktičnim radom dokazati da se ponovno pristupilo metodičkom rješavanju osnovnog zadatka oslobođenja proletarijata, s određenim ciljem obaranja građanske vlasti i pobjede socijalističkih principa. Od prvoga dana kako se kao sindikalni funkcionar pojavio pred zagre­bačkom organizacijom, on je igrao ulogu praktičnog političara, što ne znači da mu intelektualnopolitički po­gled nije bio trajno uperen na lenjinske principe. Dati lenjinskim mislima stvarnu sadržinu, trajno razlikovati kada se politička misao pretvara u fikciju, a kad opet poprima oblik materijalne snage, to su osnovni elemen­ti njegovog dara kojim se služi kao pouzdanim navigacionim sredstvom kroz sve oluje svoje dugogodišnje po­litičke borbe.

U predvečerje drugog svjetskog rata (1937-40), on je za nepune tri godine uspio da u glavnim potezima ostvari svoj plan, da izgradi svoje nove partijske kadrove, da organizira solidne partijske okvire za sindikalne i političke akcije većega stila i da se tako već augusta mjeseca godine 1941, od prvoga dana rata svijestan da je oružje postalo jedinim političkim sredstvom borbe, nade na oslobođenom terenu, na čelu jedne političke organizirane partije, kao glavni inicijator ustanka i re­volucije koju će pobjedonosno dovršiti jeseni 1945. pro­klamacijom Socijalističke Republike.

Socijalistička pobjeda godine 1945. nije, dakako, is­ključivo Titovo lično djelo, jer tu su političku pobjedu milijuni platili svojom glavom i svojom krvlju, ali opet je istinito i to da je ta definitivna i odlučna politička po­bjeda vezana uz ime čovjeka koji se na čelu pokreta do te pobjede borio kao sekretar CK postojano i ustrajno punih devetnaest godina.

Logično je i razumno kada se govori kako prilike i odnosi socijalnih i ekonomskih snaga stvaraju historiju, ali je opet istina i to da u historiji nije bilo nikada ni jednog događaja većega stila, a da nije povezan uz po­javu i ulogu neke markantne i izuzetne ličnosti, a histo­rijska uloga markantne i izuzetne ličnosti plaća se krva­vo i samozatajno.

Ima svečanih dana u životu svakoga čovjeka kad je dobro da mu se priznaju pozitivna svojstva, bila ona sasvim skromna i svakodnevna, pa kad se takva prizna­nja odaju po pravilu svima koji su izvršili svoju duž­nost, ne bi bilo pravedno da se, u slučaju čovjeka koji se nalazi na čelu naše zemlje, sustegnemo od objektiv­nog priznanja samo zato jer se radi o istaknutoj i mar­kantnoj ličnosti.

Budimo pravedni! Naći se godine tisuću devet stoti­na četrdeset i osme na udaru uragana kakav se bio obo­rio na Tita i na čitav CK KPJ, i odoljeti onoj oluji do­stojanstveno i ponosno i smion

o, nije bila mala stvar. Možda bi bilo pretjerano reći da bi se stvar bila razvila sasvim drugim pravcem da nije bilo Tita, jer on je u onom dramatskom i sudbonosnom trenutku bio okru­žen falangom svojih lojalnih i odanih suradnika, nošen jednodušnom simpatijom čitave Partije i svih naših na­roda; ali je izvan sumnje da su pojave destaljinizacije, koegzistencije, međunarodne čovjekoljubive borbe za svjetski mir, politike vanblokovskih zemalja, i tako da­lje, vezane o njegovu ličnu inicijativu upravo tako kao što je o njegovu ličnu inicijativu bila vezana rezolucija zagrebačke Mjesne partijske organizacije februara 1928. koja u historiji našega pokreta predstavlja histo­rijski datum i prekretnicu. Od toga dana Tito se zaputio svojom historijskom stazom, a njegov put pretvorio se u pojavu važnu, u međunarodnim i međukontinentalnim omjerima isto tako historijsku.

I danas, kada se našao na kraju sedmoga decenija ponovno usred bitke za principe partijskog i narodnog jedinstva i za izgradnju samoupravnog socijalizma, a, kao što se iz njegovih govora čuje, bitke koja nije manje važna i manje uzbudljiva nego što su bile tolike koje je izvojštio, želimo njemu i svima nama da nam ostane barjaktarom još mnogo godina, jer, što se pobjede nje­govih barjaka tiče, u to, na temelju iskustva, nemamo razloga sumnjati.

(Tekst izvorno objavljen u Vjesniku 1962. godine pod naslovom “Titova sedamdesetogodišnjica”)

Izbor za počasnog člana JAZU

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti sas­taje se danas, poslije stanke od punih šest godina, da na ovoj svečanoj sjednici u prisutnosti predsjednika Vlade i Maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita proslavi svoju osamdesetogodišnjicu i da tom prilikom proglasi izbor Maršala Tita za svoga počasnog člana.

Upravo zato jer je Maršal Tito jedan od prvih orga­nizatora naše narodne pobjede i jer je među prvima ko­ji je ideju našega narodnog i političkog oslobođenja pretvorio u djelo i ostvario je u državnom obliku, i jer je tako omogućio našoj nauci da ne bude, po riječima Račkoga, “prividna učenost”, nego da prodre u sve probleme “narodnog, društvenog i državnog života”, zato se Akademija odlučila da ga izabere svojim počas­nim članom kao čovjeka koji je sam na djelu pokazao kako se “objašnjava narodna volja”.

Maršal Tito je zamisao našega hrvatskog političkog i kulturnog oslobođenja doveo do pune pobjede, u punom smislu tog idealnog pojma: južnoslovjenskom, tj. upravo isto tako bugarskom, slovenskom, makedon­skom, crnogorskom kao srpskom i hrvatskom. Što to znači? To znači da je taj naš čovjek iz naroda, kome je kolijevka stajala nedaleko od Zelenjaka, naše idilične Dubrave na Sutli, gdje je pjesnik ispjevao našu narod­nu himnu, da je on među našim političkim ličnostima i ideolozima i državnicima prvi koji je zaista ostvario misao hrvatskog suvereniteta i pretvorio ga u djelo i svrše­ni čin međunarodnog značenja. Taj naš suverenitet, prekinut još u ranom Srednjem vijeku, prije osam stoti­na godina, Maršal je branio i obranio i uspostavio u jednom od najkrvavijih ratova historije, i tako je zami­sao oslobođenja doveo do pune pobjede, okrunivši je svim atributima pune narodne nezavisnosti i državnos­ti. On je između naših političkih ličnosti prvi koji je hrvatsku državnu nezavisnost i suverenitet proširio na sve krajeve u kojima naš narod živi, i prvi u našoj povi­jesti koji je Majci Domovini vratio sve njene otrgnute gradove, otoke i pokrajine: prije svega Dalmaciju s Lastovom i najslavnijim gradom naše prošlosti Zadrom, za­tim Kvarner sa Cresom, sa svim otocima i Rijekom, i na koncu staru, glagoljašku našu Istru koja je na to ujedi­njenje čekala vjekovima. Jugoslavenska akademija zna­nosti i umjetnosti, kao najviša naučna i umjetnička us­tanova Narodne Republike Hrvatske i hrvatskog naro­da, razmatrajući životno djelo Maršala Tita u čitavom njegovom političkom, strateškom i kulturnom značenju, uvjerena je da je Maršal Tito svojim djelovanjem, kao organizator narodnog otpora, ustanka i pobjede, stekao za hrvatski narod neprolazne zasluge, a kako je sudbina narodne knjige i nauke neodvojivo vezana za narod, značenje je Maršala Tita za sudbinu naše knjige, naše nauke, pak, prema tome, i naše Akademije isto tako ne­prolazno. Zasluge Maršala Tita to su značajnije što su opasnosti i pogibli u kojima se hrvatski narod našao u katastrofi godine 1941. bile tako sudbonosne, te nije pretjerano ako se kaže da smo se kao narod našli zaista na rubu sigurne propasti.

Naš narod živio je pod tuđinskim jarmom stoljeći­ma. Od turskih ratova između nekoliko državnih sklopova, imperijalizma i tiranija, ugrožavan trajnom venecijanskom okupacijom na jadranskoj obali, strahujući pred prevlašću madžarskih kraljeva i austrijskih careva na Dravi i Dunavu, slabo organiziran i desetkovan pod kopitima osmanlijske stihije, naš narod vodio je svoju politiku gažen vlastitim i stranim feudalcima i zavojeva­čima, potpuno osamljen, prepušten igrama jačih snaga na milost i nemilost. U prošlosti našoj protutnjalo je preko nas bezbrojno mnogo ratova i neprijateljskih os­vajača, ali nikada opasnost nije bila veća od one prije šest godina.

Veličina političkog značenja Titove pojave mora se mjeriti isključivo po tome što je razvio svoju djelatnost uprkos najvećem otporu, i što je on, kao tumač narodne volje, prevladao goleme strateške snage koje su, u okvi­ru drugoga svjetskog rata, bile potresle čitavim civiliziranim svijetom.

Da nije bilo dalekovidne politike Titove i njegovih suradnika, politike koja se razvila do vojničkih akcija najvećeg stila na osnovi probudenja političke svijesti najširih narodnih slojeva, hrvatski narod bio bi se posli­je drugoga svjetskog rata našao u položaju nerazmjerno nepovoljnijem no što je bio onaj poslije sloma Austrije godine 1918.

Kompromitiran pred svijetom kvislinškom politi­kom jedne klike pustolova i ubojica, naš narod bi se na­šao poslije pokolja, na kraju rata, osvojen i porobljen oružjem svih onih međunarodnih političkih faktora koji su mu oduvijek poricali pravo na slobodu i političko sa­moodređenje. Da hrvatski narod nije ostao objektom tuđinskih imperijalizama, da su prevladane mnogobroj­ne međunarodne i naše vlastite opasnosti, da se ludilo fašističke okupacije pretvorilo u slavu političke i kultur­ne pobjede, da su ispravljene bezbrojne historijske ne­pravde, da nam je vraćeno naše more, na kome živimo već petnaest vjekova, zasluga je u visokoj političkoj svijesti naših naroda, u izvanrednim sposobnostima tuma­ča prave narodne volje, a u prvome redu Tita.

Tisućugodišnji vjerski raskol između hrvatskog i srpskog naroda, to ukleto naslijeđe najmračnijega Sred­njeg vijeka, po stranim i trajno opasnim silama raspirivano do delirija uzajamnog istrebljenja, političko ludi­lo, koje se pred našim očima bilo rasplamtjelo do zločinačkih razmjera, moglo je da zauzme samoubilačke om­jere, upravo zbog zaostale, reakcionarne i šovenske, malograđanske nerazvijenosti naše društvene strukture. Da se to nije desilo, imamo da zahvalimo dalekovidnoj i mudroj politici i pokretu što ga je Tito organizirao na uzvišenim principima slobodarstva i pravednosti, i na koncu njegovoj hladnokrvnoj i smionoj strategiji koja će u historiji našoj i međunarodnoj ostati kao jedna od najsmionijih epopeja ljudskog samoprijegora i junaš­tva.

Mi smo još uvijek i sami odviše pod dojmovima tih historijskih događaja, tog uznemirenog zbivanja, i mi smo kao sudionici tog kretanja i sami još zbunjeni brzi­nom kojom se odvijaju stvari oko nas, a da bismo mogli mirno i sabrano da ocijenimo i prosudimo momentano značenje svih rezultata naše narodne pobjede, izvojeva­ne pod vodstvom Maršala Jugoslavije Josipa Broza Ti­ta. Njegovo ime javlja se kao završna formula na kraju dugotrajnog, stogodišnjeg procesa kojim se naš narod razvija iz zaostalog, feudalnog, kmetskog i graničarskog austrijskog stanja do suvremenih i naprednih oblika so­cijalističke države i socijalističkog načina proizvodnje. Prije stotinu godina predstavnici Hrvatskog sabora bra­nili su u Požunu uprkos madžarizaciji latinski jezik kao državni jezik, na temelju starinskog, plemenitaškog, fe­udalnog ustava i zastarjele municipalne sheme, a danas Hrvatski sabor djeluje na temelju socijalističkog Ustava i donosi socijalističke zakone, po svom sadržaju najnaprednije zakone u okviru zapadnoevropskog zakono­davstva, Hrvatski sabor, koji je donio naš novi Akade­mijski zakon, djeluje na temelju Ustava Narodne Re­publike Hrvatske, a taj je – u okviru Ustava FNRJ – sa­mo jedan od klasičnih dokaza kako su sva naša do ju­čer još prividno nepremostiva nacionalna pitanja pre­vladana u suvremenom i naprednom obliku idealne ju­goslavenske političke i kulturne zajednice. Ta zajednica bila je idealom naših osnivača, ona je danas ostvarena, a na nama je i na našim budućim pokoljenjima da je razvijemo do pune i harmonične sinteze onoga jugoslavenstva i slavenstva koje je od Pribojevića i Gundulića i Križanića do našega Tita inspiriralo pokoljenja. Iz ma­lenog, nepoznatog i nepriznatog seljačkog naroda, pri­gnječenog i eksploatiranog tuđim i vlastitim plemstvom u austrijskom i ugarskom carstvu, a vlastitom i stranom građanskom klasom poslije austrijskog sloma, pa sve do fašističke okupacije, naš hrvatski narod stao je da­nas u red najnaprednijih naroda u svijetu, a najosnovnije načelo našeg Ustava: da ni jedan čovjek nema više prava da izrabljuje drugoga, moglo bi da služi kao uzor mnogim narodima na svijetu. Naš narod koji je vjekovi­ma krvario po svima ratnim poljanama svijeta za tuđe interese, naš narod danas smatra svojim časnim hrvat­skim pozivom da stoji na braniku slavenskoga i svoga socijalizma, na jednoj od najzapadnijih i najistaknutijih predstraža, na Kvarneru, na Jadranu, u Istri i na Soči. On tu stoji na svome, on brani svoje i, po riječima naše­ga Maršala, on “tuđe ne će, a svoje ne da”. Sa svojim narodom danas tu isto tako stoji njegova Akademija, koja u ime naše narodne znanosti i umjetnosti smatra da joj to geslo, koje se u svemu podudara s idealnim smjernicama njenih osnivača, može biti osnovnom direktivom za njeno djelovanje u budućnosti. Da je došlo do tako jedinstvenih političkih ostvarenja i da mi danas možemo da naš narod usmjerujemo potpuno slobodno, po svim načelima nauke, da smo u stanju da, po Engelsu, “racionalno organiziramo našu društvenu zajedni­cu”, da kao predstavnici hrvatske nauke i umjetnosti sudjelujemo u okviru planske izgradnje našega društva, zasluga je u prvom redu našega Maršala. On je u trenut­ku najmračnije političke obezglavljenosti, kada smo os­tali pregaženi neprijateljskom soldateskom, uspio da sačuva mir genijalnoga državnika i da tako našu najfatalniju političku i vojničku katastrofu godine 1941. pre­tvori u jednu od najvećih pobjeda svih jugoslavenskih naroda.

Svi ratovi, u kojima je hrvatski narod u posljednjih dvjesta i pedeset godina sudjelovao kao graničar u tu­đinskoj vojničkoj službi, protiv svojih vlastitih interesa, svršavali su se redovito vojničkim porazima, a ti su se dosljedno i trajno manifestirali na štttu hrvatskoga naroda. Poslije uzmaka Turaka na južnu obalu Save na koncu XVII stoljeća, Hrvatska je izgubila Moslavinu, Baniju, Kordun, Krajinu i Liku, potpuno praznu i sto­ljetnim ratovima popaljenu Slavoniju naselio je tuđin­ski feudalac, sa svojim plemstvom, krvnicima, kolonima, ugrozivši i naš narod u njegovim najplodnijim i najbogatijim krajevima. Danas tuđinca više tamo nema, a svi feudalni privilegiji sa čitavim načinom mišljenja, vezani na taj društveni poredak, sve je to izbrisano za vječna vremena.

Poslije pada Venecije i poslije francuske okupacije primorskih zemalja Austrija je otela našem narodu Liburniju i Dubrovnik, Zadar i cijelu Dalmaciju, a danas, prvi put u našoj historiji, Jadransko more zaista je naše. Poslije austrijskog uzmaka iz Lombardije Hrvatska je izgubila Rijeku i Međimurje, a poslije poraza kod Kra­ljičina Graca počelo je jedno od najsramotnijih razdob­lja hrvatske historije: razdoblje mizernog kompromisa s madžarskim grofovima koji je demoralizirao i izobličio dobar dio narodne inteligencije, podredivši je interesi­ma tuđinskog imperijalizma. U eri građanskog prospe­riteta, u drugoj polovini XIX stoljeća, više od pola mili­juna našeg naroda iselilo se u prekooceanske zemlje, a danas Rijeka i Međimurje sastavni su dio Hrvatske Re­publike. Upadom austrijskim u Bosnu počela se ocrta­vati agresivna politika germanskog imperijalizma koji je svojim političkim parolama “dijeli pa vladaj” uspio da u Bosnu i Hercegovinu baci oganj plemenskoga i vjerskoga razdora, uživajući da mu je već prije trideset godina uspjelo da nam zapali krov nad glavom. Kada se ta cinična kolonijalna politika slomila godine 1918, Hrvatska je izgubila Zadar i Lastovo, Rijeku i Kvarner, i čitavu Istru, a talijanski imperijalizam, koji na temelju rimskih i mletačkih tradicija već više od sedamdeset go­dina nastoji kako bi nas izbrisao iz reda mediteranskih naroda, u drugom svjetskom ratu poduzeo je sve da nas konačno potisne s obale morske i da dopre do Save i do Kupe. Da nije bilo Maršala Tita koji je u jednom opas­nom i kobnom historijskom momentu organizirao sve elemente narodnoga gnjeva i revolta, to bi se u ovom posljednjem ratu bilo i ostvarilo, isto tako kao što bi naš narod bio potisnut iz redova slobodnih naroda i u onom slučaju da se ova bitka svršila nekom novom oku­pacijom stranih sila. Kraljevska formula koja je ovu zemlju dovela do bezizlazne političke, narodne, socijal­ne i kulturne krize, koja je naš narod moralno dezorga­nizirala do neviđenog sloma godine 1941, ta kraljevska formula postala bi pod zaštitom tuđinskih topova po hrvatski narod novom opasnošću koja bi produžila seri­ju naših poraza do potpune bezizlaznosti. Sve se to nije dogodilo samo zato jer je Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito, opkoljen godinama od 30 do 40 neprijateljskih di­vizija, u centru talijansko-njemačke etape na Balkanu, uspio da u neprestanim krvavim bitkama organizira na­rodnu vlast, da se u međunarodnim omjerima pojavi kao važan faktor koji je neprijatelju nanio ogromne gu­bitke, i da tako riješi to ukleto klupko zamršenih pita­nja koje velike sile nisu ni htjele ni umjele da riješe za dva svjetska rata.

Ostvariti politički, vojnički i kulturno sve što je stvo­reno, i dati dublji smisao Njegoševu stihu: “Bilo je što biti ne može” – nije mogao da provede u djelo osam­ljen pojedinac. To je mogla realizirati samo takva moć­na snaga kao što je Komunistička partija Jugoslavije. Maršal Tito, djelujući u okviru lenjinskog pokreta, po­kazao nam je, sa čitavim nizom svojih suradnika, što znači praktična primjena načela o lenjinskome samood­ređenju naroda kada se to načelo primjenjuje doslovno socijalistički.

Komunistička partija Jugoslavije provodi svoju po­litiku na naučnoj osnovi historijskog materijalizma, pa su, prema tome, naše jugoslavenske političke teze, teze par excellence naučne jer su materijalističke i jer su di­jalektičke. Na početku devetog decenija svoga života, naša Akademija, primjenjujući te teze, ostat će na visini svoga poziva egzaktnonaučnog, i zato izbor Maršala Ti­ta za njezinog počasnog člana predstavlja početak naše­ga novog i preporođenog akademskog djelovanja. Mi se s pravom nadamo da će to naše novo djelovanje biti plodonosno, na korist hrvatskoga i svih jugoslavenskih naroda.

(Tekst prijedloga za izbor Maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita za počasnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti po­tječe iz pera Miroslava Krleže, koji je tada bio potpredsjednik Akade­mije. Taj je tekst pročitao na Svečanoj sjednici povodom osamdesetogodišnjice Akademije 28. XII 1947. njezin tadašnji predsjednik An­drija Štampar)

Protiv kampanje Informbiroa

U historiji naše Akademije ne dešava se danas prvi put da se, na inicijativu Predsjedništva, s ovoga mjesta govori o našoj vlastitoj političkoj problematici, jer je ova Akademija od prvoga dana osnutka, bila najslavniji južnoslovjenski politički forum. Rođena u političkim bitkama, naša Akademija bila je u prošlom stoljeću lučonoša i borac za najelementarnija politička prava hrvatskog i svih ostalih južnoslovjenskih naroda, i poli­tičke teze o našem kulturnom jedinstvu, objavljene sla­venskim balkanskim narodima iz ovog doma, ostale su do dana današnjega magistralom suvremene jugosla­venske civilizacije. Pa kada smo se danas ovdje sastali da posvetimo nekoliko minuta suvremenoj političkoj problematici, mi djelujemo, mislim, u duhu svih onih naših velikih Imena koja su ovu Akademiju učinila slavnom svojim južnoslovjenskim progresivnim politič­kim tezama upravo toliko koliko i svojim naučnim, književnim i umjetničkim djelima.

Političke direktive naše Akademije djelovale su razorno u okviru dugotraj­nog raspadanja austrijskog i otomanskog carstva: one su svijetlile čitavo jedno stoljeće u krvavoj borbi za po­litičke suverenitete balkanskih slavenskih zemalja, i danas, pred našim očima, one su. poslije teške tridesetogo­dišnje političke i kulturne krize, doziv jele svoje ostvare­nje u republikanskoj i federativnoj zajednici južnoslov­jenskih naroda. Nije bilo u Jugoslavenskoj akademiji ni jednog predsjedništva kome djelovanje od šezdesetih prošloga stoljeća nije uslovljeno političkim okolnostima pojedinih historijskih perioda, pa je tako i naše predsjedništvo imalo čast da preuzme upravu ove Akademije u jednom historijskom trenutku kada su na­ši narodi, poslije drugog svjetskog rata, pristupili iz­gradnji socijalizma u svojoj vlastitoj zemlji.

Mi svi, drugovi akademici, ušli smo u ovu Akademi­ju da prevladamo sve kulturne anakronizme koji kod nas predstavljaju čitav jedan negativan sistem mišljenja još iz manufakturne periode, da, s jedne strane, ostvari­mo kulturni program naših naprednih sveslavenskih pokoljenja šezdesetih godina prošloga stoljeća, a, s dru­ge strane, da našu suvremenu kulturnu i socijalnu pro­blematiku povežemo s onim krugom koji se, na bazi ve­like ruske revolucije godine 1917, ocrtava u monumen­talnu lenjinsku koncepciju evropske međunarodne za­jednice besklasnoga društva. Mi smo, dakle, drugovi akademici, ušli u Akademiju na temelju lenjinskih prin­cipa, a to je naš Predsjednik, kao što vam je poznato, naročito naglasio u svojoj svečanoj besjedi, održanoj 28. XII. 1947, slijedećim riječima: “Komunistička parti­ja Jugoslavije provodi svoju politiku na naučnoj osnovi historijskog materijalizma, pa su, prema tome, naše jugoslavenske političke teze par excellence naučne, jer su materijalističke i jer su dijalektičke. Na početku deve­tog decenija svoga života, naša Akademija, primjenjuju­ći te teze, ostat će na visini svoga poziva egzaktnonaučnog, i zato izbor Maršala Tita za njezinog počasnog čla­na predstavlja početak našeg novog i preporođenog akademskog djelovanja.”‘

Nije svrha ovog izvještaja da dade pregled političke historije posljednjih decenija, ali da se ne bismo pre­pustili izoliranom apstraktnom razmatranju stvari i do­gađaja, potrebno je naglasiti da se lenjinska komponen­ta javlja u našoj suvremenoj političkoj stvarnosti već tri­deset godina. Još je umirala stara feudalna Austrija, još je u atriju naše Akademije u vitrinama blistao krunidbeni ornat posljednjeg austrijskog cara, kada je kod nas, pod konac prvog svjetskog rata, počela slavna i teška borba za lenjinizam. Komunistička partija Jugoslavije rođena je u požarima ratnog i poratnog kaosa 1914-18, i od onih davnih epskih dana ruske boljševičke revolu­cije pa sve do drugog svjetskog rata 1941, Komunistič­ka partija Jugoslavije bila nam je zapravo jedinim po­uzdanim političkim magnetom u ovim opasnim plovid­bama, punima strave i brodoloma. Od sloma madžarske i minhenske Komune, godine 1919, od divljih anarhoidnih i blankističkih pobuna naših zelenokaderaških ma­sa (1917-21), do pobjedonosnih izbora za Konstituantu 1920, kada je Partija ušla u parlamenat sa pedesetak mandata, od Vidovdanskog atentata i ustava do kraljev­ske šestojanuarske diktature, od španjolskog građan­skog rata 1936. do sloma rojalističke Jugoslavije 1941, Komunistička partija Jugoslavije igrala je u našoj poli­tici ulogu koja je postojanošću svojih principa i idealnom požrtvovnošću svojih članova postajala sve dominantnijom.

Kretanje Komunističke partije bilo je dramatsko kretanje jedne neukrotive snage koja je uvijek znala što hoće i koja je uprkos svima uvijek i umjela da odabere način i sredstvo da bi se probila do svoga cilja. Boreći se protiv najmračnijih elemenata grčkog i latin­skog srednjovjekovlja, u borbi s domaćim, autohtonim vizantijskim i lateranskim četrnaestim stoljećem, kom­biniranim violentnošću mladih i primitivnih buržoazija, koje u polukolonijalnim imperijalističkim konjunktura­ma nisu birale nikakva sredstva u stjecanju svojih profi­ta, u neravnoj borbi bez ikakvih legalnih sredstava, bez parlamenta, bez štampe, pod udarom mnogobrojnih specijalnih zakona, Komunistička partija ostala je jedi­nim garantom naše napredne narodne moralno-intelektualne egzistencije. Da nije bilo Komunističke partije Jugoslavije, mi bismo bili potonuli.

Da nije bilo Komunističke partije Jugoslavije, mi bismo godine 1941. pod udarom fašizma bili neminov­no propali, a nad ruševinama one katastrofe danas bi pobjedonosno graktali svi mračni faktori, koji su svo­jom politikom i doveli do toga sloma: svi politički ele­menti rojalističkoga centralizma, svi srednjovjekovni vjerski fanatizmi muslimanske, grčke i latinske zaosta­losti, svi superprofiti inostranog i domaćeg kapitala, na bazi zaostalih agrarnih masa koje su u svojoj patrijar­halnoj naivnosti uvijek bile idealnim medijem za takva bijedna polukolonijalna stanja.

To što je Komunistička partija Jugoslavije uspjela da svojom političkom bor­bom prevlada sve te negativne elemente i da kod nas, u toku samog drugog svjetskog rata. s oružjem u ruci, stvori sve preduslove za izgradnju socijalizma, to je nje­na nesumnjiva osnovna zasluga i to je fakat preko koga ne će prijeći nitko tko bude pisao historiju naših naro­da. Njen put bio je dugotrajan i tragičan: posut vješali-ma, političkim umorstvima, grobovima, čitavim groblji­ma političkih žrtava, bitkama, požarima i garištima, da se na koncu kroz plamen jedne krvave svjetske konflagracije probije do zakonodavstva republikanske narodne vlasti koja gradi svoju prvu petoljetku na ruševinama popaljene seljačke zaostale zemlje. Misao koja je Ko­munističkoj partiji Jugoslavije dala snage, inspiracija koja je Partiju nosila da ne sustane, zastava koju je pronijela kroz oluje bila je lenjinska revolucionarna politi­ka.

Historija Komunističke partije Jugoslavije nije još napisana: od divljih masovnih ustanaka protiv rojalističkog legitimiteta, od generalnih štrajkova dvadesetih godina do diktature godine 1929, od kraljevske diktatu­re do aprilske katastrofe 1941, nekoliko je pokoljenja nestalo u dimu tih političkih požara, i naša zemlja po­suta je grobovima mnogobrojnih bezimenih boraca koji su svoje živote žrtvovali za lenjinske principe. Od Istre do Podravine, od Maribora do Zadra, od Lepoglave i Zagreba do Mitrovice i Beograda i Skoplja nema nijed­noga grada ni sela ni raskršća gdje ne leže bezbrojni grobovi kao putokazi tog masovnog kretanja kojim je obilježeno sazrijevanje naše političke proleterske klasne svijesti. Od ustanaka u Kotoru i Puli 1918. do Toleda 1936-37. od Toleda do Drvara i Sutjeske. do Like, Slu­nja i Korduna, dalek je bio put koji se kroz kosturnice od nekoliko pokoljenja uspeo do toga da danas probija tunele kroz naš Srednji vijek, kroz naše predrasude i malograđansku zaostalost – bankama i biskupima, kra­ljevima i zapadnoevropskim magnatima uprkos.

Poznata je stvar da je sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, koja danas izgrađuje socijalizam u našoj zemlji, drug Josip Broz Tito. On je dužnost sekretara CK KPJ preuzeo godine 1937, i da­nas, kao predsjednik Vlade FNRJ i kao Maršal Jugosla­vije, on je vrši isto tako kao i prije jedanaest godina. Proleter, metalski radnik, vratio se poslije šest godina iz Rusije, kamo je zapao kao tolike hiljade naših ratnih zarobljenika, pa kada se pojavio u našim sindikatima godine 1921, u svojoj sivoj astrahanskoj šubari na kojoj se u vunenim kovrčicama primjećivalo izblijedjelo mjesto skinute metalne petokrake zvijezde, on je mir­nom, superiornom staloženošću svojih pogleda već tada sugestivno zavladao svojom okolinom.

Njega su drugo­vi gledali kao putnika koji je doputovao s druge obale, s obale lenjinskog kontinenta, i koji je “svojim očima vidio sve ono” o čemu se onda po sindikatima roman­tično sanjalo. Od proletera, metalskog radnika koji je raspolagao ličnim iskustvom Ruske revolucije, taj rad­nik po brodogradilištima i livnicama postao je sindikal­nim i partijskim funkcionarom, i kao takav godine 1928. otputovao u Lepoglavu na pet godina robije, da bi se poslije godina inostranstvovanja vratio u zemlju 1937, gdje je kao sekretar CK KPJ živio pod svojim pseudonimom ilegalno sve do sloma 1941. Njegova lič­nost bila je široj javnosti nepoznata sve do one tjeralice koju su raspisali Talijani, Nijemci i ustaše, kad se nje­gov lik prvi puta pojavio na našim oglasnim stupovima kao lik čovjeka koji se zove Tito, za čiju se glavu plaća visoka krvarina.

Vama je poznato iz dnevne štampe da se danas pro­tiv Centralnog komiteta Komunističke partije Jugosla­vije i druga Josipa Broza Tita, kao sekretara CK KPJ, vodi međunarodna kampanja koja iz dana u dan dobi­va sve veće razmjere. Ne spada na nas i nije nam na­mjera da govorimo o motivima te kampanje koji su nam poznati iz dokumenata objavljenih u rezoluciji Informacionog biroa osam Komunističkih partija i odgo­vora CK KPJ Informbirou. U toj, u historiji našega po­kreta od sviju dilema najzamršenijoj, u tom historij­skom trenutku naše novije povijesti možda najozbiljni-jem, pred problematikom koja se pričinja na prvi po­gled samo zato tako nejasnom jer se radi o zaključcima stvorenim na nejasnim pretpostavkama i na jednostra­nim informacijama – naš zadatak da pred ovim foru­mom Akademije damo prikaz tog isprepletenog stanja fakata isto je tako složen.

Riječ je u prvom redu o ličnosti našega počasnoga člana druga Josipa Broza Tita koji je sekretar CK KPJ i predsjednik vlade FNRJ. Ova Akademija, kojoj je rad okupator bio prekinuo na četiri godine, obnovljena je po vladi NRH, po smjernicama predsjednika Vlade FNRJ koji je sekretar Partije koja rukovodi državnim vlastima, u čije smo ime mi, kao Predsjedništvo i kao Uprava ove visoke naučne ustanove, preuzeli agende da tom najvišem naučnom i umjetničkom zavodu hrvat­skog naroda damo generalni naučni i umjetnički plan rada koji se u svemu podudara s narodnim i državnim programom i politikom, kojom upravlja KPJ. Mi smo druga Tita izabrali za našeg počasnog člana, i mi smo, kao što se sjećate, taj izbor motivirali čitavim nizom ar­gumenata koje je naša Akademija jednoglasno odobrila kao historijski egzaktne. U ovim danima, koji spadaju bez sumnje u najteže što ih je naš narodni pokret doži­vio, ne bi bilo dostojno visokog poziva naše Akademije da se zaogrne šutnjom kad se radi o diskusiji do koje je, po našem najdubljem uvjerenju, došlo bez ikakve sub­jektivne odgovornosti naših političkih faktora.

Nije ri­ječ o tehničkim i organizacionim nedostacima naše so­cijalističke izgradnje, nego o idealnom zanosu naših lju­di koji iz prkosa i mržnje spram zaostalosti vrše junačke napore kako bi prevladali žalosnu ostavštinu prošlih stoljeća, a ne bi se moglo reći da drug Tito nije među tim dugogodišnjim i ustrajnim borcima za ostvarenje socijalizma jedan od prvih. Jer je Akademija bila uvje­rena da su njegove zasluge za narodnu stvar historijske, ona ga je izabrala svojim članom, kao jednoga “od prvih organizatora naše narodne pobjede, i jer je među prvima koji je ideju našeg narodnog i političkog oslo­bođenja pretvorio u djelo i ostvario je u državnom obli­ku”. Akademija se odlučila da ga izabere svojim počas­nim članom kao čovjeka koji je sam na djelu pokazao kako se “objašnjava narodna volja” i “razmatrajući ži­votno djelo Maršala Tita u čitavom njegovom politič­kom, strateškom i kulturnom značenju”, Akademija je stekla uvjerenje da je on “kao organizator narodnog ot­pora, ustanka i pobjede stekao za hrvatski (i sve ostale južnoslovjenske narode) neprolazne zasluge”.

Akade­mija je isto tako uvjerena da Maršal Tito bez lenjinskih teza i bez boljševičke strategije ne bi bio mogao da sav­lada sve one historijske negativne snage koje su vjeko­vima upravljale našim narodima kao austrijskim, tur­skim, mletačkim ili zapadnoevropskim robljem. Da ne ostanemo ono što smo vjekovima bili: hrana za tuđin­ska topovska ždrijela, da se jedanput zauvijek oslobodi­mo opanaka i tkalačkog stana i raznovrsnih predrasuda povezanih za to naše zaostalo, bijedno patrijarhalno stanje, da se organiziramo kao narod na način lenjinski, tj. socijalistički, da povučemo konačno naše narodne granice na Jadranu, na Alpama, na Dunavu i Vardaru, da postanemo ljudi koji su se oslobodili tuđeg novca i tuđinskih uplivato je bilo idealom svih naših napred­nih pokoljenja, a mudrije političke formule od Titove za rješenje svih tih problema nije kod nas izumio još nitko. Kada nam govore da smo primitivna hajdučija, onda bi trebalo skrenuti pažnju dobronamjernim savjetnicima iz Zapadne Evrope da smo poslije tridesetogodišnjih političkih nasilja isplivali iz posljednje međunarodne vojne sa nekoliko milijuna grobova i bez krova nad gla­vom, a danas puštamo u more naše vlastite čelič­ne lađe od četiri i po hiljade tona. Poslije četvorogodišnje okupacije i besprimjernog neprijateljskog krvološ-tva, u eri socijalističke revolucije, kada se izgrađuju te­melji jednog novog društvenog stanja, govoriti za nas da nemamo marksističke kulture ne će biti da odgovara istini. Za svijesnu, boljševičku internacionalnu solidar­nost žrtvovalo je kod nas svoje živote nekoliko stotina hiljada naših ljudi, pa kad se govori da smo htjeli pod­jarmiti jednu zemlju u koju smo investirali više od dvije i po milijarde dinara, onda nam takav argumenat, da se blago izrazimo – ne izgleda istinit.

Držim da kod nas ni­je bilo čovjeka koji umije politički misliti koji ne bi pri­znavao značenje boljševičke revolucije za razvoj naših političkih prilika, u neprekinutome kontinuitetu od tri­deset godina, tj. od oktobarskog lenjinskog zahvata vlasti do Staljinova ulaska u Berlin godine 1945. Nije to bilo pod uplivom zapadnjačkih kapitalističkih ideologi­ja, nego pod neposrednim utjecajem ruskog, boljševič­kog magnetskog polja da je kod nas došlo do komunis­tičkog pokreta koji je svoj opstanak od početka vezao s elementima lenjinske politike. Na ovim cestama koje spajaju Dunav sa Solunom, na ovim našim stazama ko­je su vjekovima gazila tuđinska kopita na svome putu u Carigrad i na Jadran, u ovoj našoj sveukupnoj historiji, ako je ikada bilo iskrene simpatije, to je bila nostalgija za Moskovijom: od Pribojevića do Orbinija, od Križanića do Gundulića, od naše Jugoslavenske akademije do Tita, od Lenjina do danas, Moskva nam je u našim historijskim kretanjima bila stalnim svjetionikom. Go­voriti danas (na veliku radost Foreign Officea ili Vati­kana) da smo balon koji se otkinuo te luta nošen zapad­nim vjetrovima, znači nepoznavanje osnovnih elemena­ta naše prošlosti, naše sadašnjosti i naše budućnosti.

Pažnja čitavoga svijeta privučena je danas našom zemljom i nikada nas još toliko očiju nije promatralo s takvim zanimanjem, a, nažalost, i s tako malo razumije­vanja. Svijet nas gleda s iznenađenjem, svijet danas o nama širi najalarmantnije glasine, a na nama je da pro­govorimo i da kažemo ono što mislimo. Izborom druga Tita za svoga počasnog člana naša Akademija odala mu je svoje priznanje kao “državniku koji je našu najfatal-niju političku i vojničku katastrofu godine 1941. pretvo­rio u jednu od najvećih pobjeda našega i svih jugosla­venskih naroda”. I danas, u teškoj borbi za ostvarenje socijalističkog plana, u smislu Engelsove teze o “soci­jalnoj organizaciji društvene zajednice”, mi smatramo da su političke metode Centralnog komiteta Komunis­tičke partije Jugoslavije i njenog sekretara druga Tita, kao predstavnika narodne volje, jedina garancija da se kod nas prevladaju sve političke i ekonomske poteško­će koje leže pred nama na putu u komunizam. U savezu sa svim naprednim demokratskim snagama svijeta mi ćemo produžiti našu borbu do pune pobjede lenjinskih načela kod nas i po čitavom svijetu.

(Govor na Izvanrednoj skupštini Jugoslavenske znanosti i umjetnosti 5. srpnja 1948. godine)

Prije­te nam umorstvom u ime staljinizma

Četrvtog srpnja 1948, kada smo se nekoliko dana poslije Rezolucije kominformovskih zemalja sastali ovdje, na našoj izvanrednoj skupštini, da izrazimo svoju solidar­nost sa stavom našega počasnog člana, predsjednika Vlade FNRJ Maršala Tita, nitko od nas nije mogao da sluti da će se ta kampanja razrasti do omjera kakvi pre­laze svaku normalnu mjeru ljudske logike.

Svi mi živi smo svjedoci historijskoga djela što ga je Maršal Tito, na čelu Komunističke partije Jugoslavije, ostvario u historijskoj oluji koja je godine 1941. zaprije­tila uništenjem svih naših južnoslovjenskih naroda. Hrvatski narod, koji je pod stranom rojalističkom oligarhijom godine 1941. izgubio svoje more, svoju slobo­du i svoju nezavisnost, i kome je zavojevač opet jedan­put u historiji htio da nametne tragičnu ulogu graničara neprijateljskih interesa, hrvatski narod našao je u politi­ci Komunističke partije Jugoslavije jedinu sigurnu mo­gućnost svoga nacionalnog opstanka. Svaki naš čovjek, koji umije da misli politički dosljedno, svijestan je his­torijskog značenja pobjede Komunističke partije Jugos­lavije u ovoj međunarodnoj katastrofi u kojoj je dese­tak evropskih naroda izgubilo svoj suverenitet. Da nijesmo doživjeli sudbinu Poljske, Češke, Slovačke, Baltičkih zemalja, Rumunjske, Bugarske i Madžarske, jedi­nim nam je garantom politika našega državnog vodstva, te mislim da su zasluge našega počasnog člana Josipa Broza Tita historijski takve da ih ne može likvidirati ni­kakva kampanja. Ni ona kakva se danas vodi gramo­fonskim pločama i novinskim mastilom, pak ni ona to­povima.

Svi mi znamo da je KPJ odlučila da pod svaku cije­nu prevlada našu vjekovnu materijalnokulturnu zaosta­lost (to krvavo nasljeđe sedamstogodišnjih osvajačkih ratova na našem terenu), da našu siromašnu zemlju so­cijalizira, da je civilizira i da je podigne na onaj stepen na kome se može poživjeti životom dostojnim čovjeka.

Svi mi na temelju svoga ličnog svakodnevnog iskus­tva imamo prilike da konstatiramo da je sve ovo što se protiv nas piše i govori svijesna neistina, čiji argumenti ne postaju uvjerljiviji zato što su tako glasni i tako za-prepašćujuće neinteligentniji iz dana u dan. Nadvikiva­njem očitih laži i nasilnim prijetnjama ne pojačava se snaga dokaza.

Osnovna zamisao političke i socijalne revolucije ko­ju je u ratu i u prvim godinama našega suverenog i slo­bodnog života provela KPJ sa svojim sekretarom dru­gom Titom, lenjinska je, i od te osnovne zamisli nije od nas odstupio nitko, jer su sva naša moralno-politička uvjerenja od početka bila i više od trideset godina osta­la: lenjinska.

Govoriti danas, svakoj logici uprkos, da je naša zemlja kapitalistička, da je “placdarm” imperijalističke agresije protiv SSSR-a i njegovih tzv. “pučkih, demok­ratskih” satelita, da je naša zemlja postala vojničkim lo­gorom pod komandom inostranih generala i admirala, sve to bilo bi smiješno kada se ta rabota ne bi provodila uz zveket oružja koji prijeti ovoj zemlji da je strovali u požar i u pokolje.

Naša Akademija digla je svoj glas protesta u ime dostojanstva ljudske pameti i istine već prije tri godine, a mislim da mi je časna dužnost naglasiti i da ću biti tu­mačem našeg kolektivnog uvjerenja kad kažem da svi mi, u ime naše nauke i umjetnosti, smatramo da je u historiji čovječanstva bilo već sličnih poniranja i kob­nog nesnalaženja, ali da ovo izobličenje istine, kakvo se danas tjera u ime staljinizma, pripada među najžalosnija srozavanja evropskog intelekta otkad se na svijetu počelo misliti socijalistički.

Ne bi bilo na mjestu zaogrnuti se danas togom tzv. naučne, objektivne i uzvišene apolitičnosti i oglušiti se u ovoj historijskoj dilemi u kojoj je naša mala zemlja pozvana da, stjecajem naročitih okolnosti, odigra sud­bonosnu ulogu međunarodnoga značenja.

Naša Akademija jeste, kao što se u ime ove Uprave naglasilo već nekoliko puta, rođena u političkim bitka­ma prije stotinu godina i ona je bila najvažnijim politič­kim južnoslovjenskim forumom još u ono davno doba kad je Sava tekla kao turska granica i kada se barjak turskog i austrijskog suvereniteta vijao nad svim južnos­lovjenskim zemljama. Jugoslavenska akademija zna­nosti i umjetnosti, u čije ime mi danas dižemo svoj glas, i danas je naš najvažniji kulturnopolitički forum, te iz toga razloga naša Akademija, koja se već devet decenija dosljedno bori za ideje političke nezavisnosti i slobode hrvatskog i svih južnoslovjenskih naroda, smatra da joj je dužnost da progovori u ime tih svijetlih principa bez kojih ljudski život gubi svaki svoj društveni i moralni smisao.

Bivalo je već u historiji da su apologeti pjevali ode Kaligulinoj ljubimici Štuki kada je izdahnula u palatinskoj fontani, ali danas, kad nam u ime staljinizma prije­te umorstvom i kada se u ime socijalizma spremaju vje­šala čitavoj našoj zemlji, koja nesumnjivo hoće da bude socijalistička, u takvim prilikama pozvane su i akademi­je da progovore u ime prava i logike, dakle, u ime nau­ke i naučne istine.

Čovječanstvo je hiljadama vjekova živjelo u stravi pred prekogrobnim sjenkama i hiljadama godina kleča­lo u intelektualnoj proskinezi pred konvencijama raz­novrsnih društvenih uređenja u okviru kojih su bičevi i batine, vješala, krvnici i topovi bili jedinim dokazom istine. Danas kad nam ponovo prijete, u ime boljševičke i staljinističke negacije tih prethistorijskih fantoma, sred­stvima isto tako prethistorijskim i cezaromanskim kao što je bila Kaligulina carska dvorska korota koju je na­redio čitavome rimskom carstvu od žalosti nad smrću svoje ljubimice Štuke, danas kada nam evidentnim Iažima hoće da opravdaju obično podlo političko umorstvo jedne socijalističke zemlje i njenih slobodnih naroda, danas je dužnost svakoga od nas da se tome opre u ok­viru svojih mogućnosti, na temelju naše bogate politič­ke tradicije.

Mislim da bi jedna od prvih dužnosti nove Uprave bila da organizira u okviru svojih edicija jednu takvu, politički i kulturnohistorijski bogato dokumentiranu promemoriju u kojoj bi pred evropskim akademijskim forumom objasnila stav naše Vlade, naših naroda, pak prema tome i naše nauke, u tom najosnovnijem pitanju ljudskih i građanskih prava, slobode i nezavisnosti. Na­ši narodi borili su se za svoju slobodu i svoju nezavis­nost vjekovima i oni ne misle da odustanu od te borbe ni pod kakvu cijenu.

Lenjinsko samoodređenje naroda ostalo je klasič­nom formulom negacije Versajskog imperijalističkog mira poslije konflagracije 1914-18 godine. To idealno lenjinsko samoodređenje naroda do otcjepljenja pred­stavlja titovsku formulu negacije staljinskog imperija­lizma poslije konflagracije 1941-45 godine. Dati naučni volumen u primjeni tih teza na stvarnu problematiku današnje historijske realnosti, razraditi je dokumentira­no do žive teze i objasniti je na našemu vlastitom sluča­ju, bio bi jedan od najčasnijih zadataka naše nauke pred licem čitavog civiliziranog svijeta. Akademija u to­me pitanju neće ostati pasivna.

(Govor na prvom redovnom godišnjem zasjedanju Akademije 24. ožujka; objavljeno u Ljetopisu JAZU 1949. godine)

Tagged: miroslav krleža moj život s titom