Predrag Matvejević: Po – etika Danila Kiša

Piše: Predrag Matvejević

Pišući o Danilu Kišu dolazio sam svaki put u iskušenje da skraćujem i brišem veći dio onog što sam napisao. Tako je nastalo više verzija ovoga eseja; u onima koje su mi izgledale manje loše ostajalo je premalo teksta. Taj očevidni neuspeh možda ipak nije bio posve uzaludan: poticao je na istraživanje Kišove poetike (on tu riječ piše ponekad u dva dijela: po-etika).

Ako bismo je označili nekim moralnim kvalifikacijama, moglo bi se reći da je Kišova poetika nesretna i rezignirana: nesretna jer ne može biti do kraja dosljedna u svojim zahtjevima; rezignirana zato što uviđa da se njezini zahtjevi i ne mogu ispuniti i što se na kraju krajeva s time miri. Kiš je u svojim zapisima često spominjao palimpsest, jednom kao postupak ili pravilo, drugi put kao načelo ili ideal: poći od bijele stranice, ispisati je, ispuniti više stranica, nije važno koliko, zatim uporno kratiti i poništavati, predajući se okrutnoj žudnji da se izbriše sve. Na taj bi način načelo bilo apsolutno poštovano, ideal ostvaren.

Tako ipak ne biva i ne može biti. Od većih dijelova zadrži se poneki trag ili posljedica: ostatak onoga što je moglo biti i što srećom, nije. Ustupak taštini pisanja ili pak piščevoj slabosti prema sebi samom?! Svijest o tome poražavajuća je u pravom smislu riječi. Nitko je u našoj prozi, nakon Andrića, nije tako izoštrio kao Kiš, toliko radikalno i beskompromisno. Zaokupljena temama i porukama, zagledana u modele, tipologije i druge općenitosti (naša) kritika nije, u većini slučajeva, obraćala pažnju na to. Utoliko gore po nju.

U prvi mah mi se učinilo gotovo nevjerojatnim da se od onoga što je Danilo Kiš ipak napisao, tj. što je ostalo napisano, može sastaviti neka vrsta sabranih djela, čak deset knjiga, makar neke od njih bile neoprostivo kratke. (Sam taj broj, potpun i zaokružen, vrijedan je pažnje, ali nije predmet ovoga eseja.) Djela Danila Kiša osjetno se razlikuju jedno od drugog. Pisac nastoji da ne oponaša sebe samog i želi da izbjegne, kako sam kaže “autopastiš“. Ta različitost ne dopušta da se na isti način govori o svim Kišovim knjigama: i to također otežava pokušaje da pratimo zahtjeve njegove poetike ili da, pišući o njoj, zauzmemo i sami slične stavove. Kišovi poetičko-kritički spisi. objavljeni pod zajedničkim naslovom “Homo poeticus”, puni su, ne bez razloga, ironije na račun kritike koja u svim prilikama poseže za općim i uopćujućim oznakama.

O svakoj Kišovoj knjizi ovdje je ostala (nakon prerada i kraćenja) poneka bilješka, a o posljednjoj – ”Enciklopediji mrtvih” (1983) – osvrt koji će, nadam se, u jednoj novoj verziji biti također sveden na bolju mjeru. Na samu početku nastala su uporedo dva njegova djela, vrlo različita jedno od drugog: ”Mansarda” (napisana 1960, u dvadeset i petoj godini), mladalačka proza nazvana “satiričkom poemom”, možda preteča naše “proze u trapericama” koja ovoga autora inače neće zanimati, poetsko-ironični zapisi boema u skromnim okolnostima pedesetih godina, “bez dijalektike i etike” (M. 38); ”Psalam 44”, sudbina Židova u Drugom svjetskom ratu i iskustvo koncentracionog logora, osobna sudbina i vlastito iskustvo svake ličnosti. ”Mansarda” je pisana u prvom, ”Psalam 44” u trećem licu, prvo je djelo više biografsko, moglo bi se reći subjektivno, drugo suočeno s historijom i “objektivizirano”; dva pristupa stvarnosti – sebi i svijetu – koja možemo slijediti u narednim Kišovim djelima. ”Mansardu” nastavljaju ”Bašta, pepeo” (1965), neka vrsta romana u fragmentima, i ”Rani jadi” (1969), niz priča “za decu i osetljive”, jedna i druga u prvom licu, obje na neki način biografske. Djetinjstvu kao ishodištu piščeva svijeta ili oslonu njegova pogleda na svijet valja tu dati pravo značenje: “Tema tzv. djetinjstva u mojim knjigama jeste zapravo zabluda, posledica inertnosti kritike i kritičara” (H. P. 218). Po srijedi je možda samo “želja da se nađe prvobitna čistota, katkad u svetu detinjstva, katkad u sebi samom” (H. P. 181): “Lirski realizam” pisca koji se ne želi prepustiti sentimentalnosti lirizma, kojem je strana realistička određenost.

”Bašta, pepeo” je primljena kao remek-djelo. Govorilo se o prustovskoj evokaciji; sam autor nije poricao svoju sklonost “prustovskom ljubičastom oreolu oko predmeta i stvari” (H. P. 228). Ali u drugoj knjizi bit će drukčije: opredjeljenje za jedan novi “sloj palimpsesta” (H. P. 214) koje se u svakom pothvatu preobličava (oneobičava), u skladu sa samim predmetom i izmijenjenim odnosima prema predmetu. “Podmuklo djelovanje biografije” (Kiš rado koristi taj Sartreov izraz), oblici koje ono poprima iz djela u djelo, postupci kojima se iskazuje, otkrivaju i potvrđuju piščevu osobitost, njegov govor o sebi: “Što se mene lično tiče, ja u svojim prozama sramno ležim na psihijatrijskom otomanu i pokušavam da kroz reči dospem do svojih trauma, do izvorišta svoje sopstvene anksioznosti, zagledan u sebe” (H. P. 214). Ova je proza, dakako, različita od romana ili priče koji se služe tradicionalnom psihologijom ili psihoanalizom kao sredstvom ili pomagalom, isto toliko koliko je udaljena od bilo kakve teorijske doktrine ili ideologije. Kišove su indiskrecije sasvim druge naravi.

Dugo je tražio najprikladniji način da, barem prividno, izađe iz “pogibeljnog prvog lica”. (Redni broj lica ima vjerojatno u tom traženju određeno značenje.) ”Peščanik” (1972), treća knjiga biografskog “porodičnog ciklusa” koje zajedno tvore neku vrstu Bildungsromana, pisana je u trećem licu. U nizu višestrukih veza između pripovjedača i oca (označenog inicijalima E. S.), pisac otkriva intimnu stranu holokausta možda bolje nego itko drugi prije njega. Prepustit ću riječ o tome Pjotru Rawitzu, koji je za Galimardov prijevod “Peščanika” napisao doličan predgovor kratko vrijeme prije nego što se odlučio da po vlastitoj volji napusti svijet. (Pjotr, taj lucidni duh žrtava dvaju logora, nacističkog i staljinskog, naš prijatelj s uspomenama kojima nije mogao odoljeti samom literaturom, zaslužuje mnogo više od ovih nekoliko citata.) “”Peščanik” je historijski roman i poema”. (Rawitz ne spominje da se sastoji od 67 nejednakih fragmenata: ni on se, vjerojatno, nije usudio upustiti u raspravu o brojevima.) “Grozničavi, pomjereni, bolesni mozak osjeća i asimilira stvarnost koja je i sama bolesna, pomjerena, grozničava”. U stanju koje varira između apsolutne lucidnosti i svojevrsnog ludila, zatičemo i pratimo Eduarda Sama (E. S.), poznatog nam iz prethodnih Kiševih knjiga, osobito ”Bašte, pepela”, oca ili možda prije, predodžbe o ocu koji je nestao u Auschvitzu: traženje identiteta pretka i potomka istodobno, pripovjedača i protagonista koji se jedva mogu razlučiti.

“Polazeći od sitnih, svakodnevnih, jedva uočljivih detalja – nastavlja Pjotr u svom predgovoru – autor predočava strpljivo, s preciznošću znanstvenika, svijet koji je uronjen ne samo u svoju povijesnu dimenziju, nego i u ovu antropološku i ontološku. Sama činjenica da je predio u kojem se odvija radnja bio nekada dnom Panonskog mora, koje je odavno iščezlo, poprima u takvim okolnostima više negoli simboličku vrijednost”. Sličnu nostalgiju za nekim drevnim i izgubljenim morem susrećemo u Mandeljštama. (Nadežda Mandeljštam u svojim ”Sjećanjima” govori o tome kako je Osip želio izostaviti prostor centralne Evrope da bi se opet domogao postojbine Mediterana.)

Dugo mi se činilo da ”Psalam 44”, unatoč ranoj darovitosti o kojoj svjedoči, stoji negdje izvan cjeline. Nakon pojave ”Peščanika” (te pogotovo kasnije, poslije ”Grobnice za Borisa Davidoviča”) shvatio sam da je ta knjiga, makar bila naivnija po načinu pisanja ili nedovršenija od ostalih, ipak nužna i nezaobilazna. Gotovo sve što je u njoj realistički ili objektivizirano, izostavljeno je – zahvaljujući upravo njoj moglo je biti izostavljeno – u ”Peščaniku”. U njemu je građa posve prečišćena, izveden je do kraja “pokušaj da se lirsko nadvlada epskim” (H. P. 81). ”Psalam 44” bila je žrtvenička knjiga u dvostrukom smislu. (Kad je mladi pisac radio na njoj prihvaćao je još uvijek – 1960. god. – Lukačev “Današnji značaj kritičkog realizma”. Vidjeti H. P. 43-54)

*

Posljedice “odleđenja” bile su djelotvorne u jugoslavenskim književnostima u toku pedesetih i šezdesetih godina; poetika Danila Kiša odaje promjene u pogledima na književnost i ističe nove književne zahtjeve, moderne i formalne, estetičke i estetizanske u boljem smislu riječi. Ne možemo posve isključiti jednu vrstu odnosa politike i književnosti i u Kišovu djelu (odnosa koji je inače za njega kao pisca sekundaran). U epigrafu knjige “Homo poeticus” izdvojena su dva proturječna citata. Jedan je Orwelov: “gdje god (mi) je nedostajalo političkih pobuda napisao sam mrtva slova na papiru”; drugi je iz Nabokova: “umjetnost se čim stupi u dodir s politikom, srozava na razinu najobičnije ideološke skrame”, Kiš je, što se tiče spomenutog odnosa, bliži Nabokovu negoli Orwelu, ali ne u svemu: ”Grobnica za Borisa Davidoviča” je vrlo politična knjiga. ”Psalam 44” i ”Peščanik”, vidjeli smo, podrazumijevaju historiju i vlast kao dio sudbine. Jogi je ovdje ipak potisnuo komesara i raščistio sve račune s njim. U pariskom časopisu ”Lettre internationale” (br. 3, 1984) izašao je kompendij Kiševih “Saveta mladom piscu”, iz kojeg izdvajam nekoliko navoda pročitanih 1984. god. u Ateni, na međunarodnom skupu “Pisac i vlast”:
“Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš iz magme i haosa sveta”.
“Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program.”
“Nemoj da imaš misiju.”
“Čuvaj se onih koji imaju misiju.”
“Na pomen ’socijalističkog realizma’ napuštaš svaki dalji razgovor.”
“Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Auschwitza pošalji ga do sto đavola.”
Tu se, vjerojatno, kriju dublji i teže uočljivi uzroci nesporazuma koji će Kiš doživjeti u “historiji bestidnosti” našeg književnog života.

*

Poštivanje “literature kao takve” mora se, ako je dosljedno, suočiti s poštivanjem “stvarnosti kao takve” (H. P. 190), pri čemu se, naravno, prva ne svodi na drugu, niti se izvodi iz nje. Spoznaja o tome vodila je autora prema otvorenijem i neposrednijem susretu s historijom i politikom: ”Grobnica za Borisa Davidoviča”, s podnaslovom “sedam poglavlja jedne zajedničke povesti” (1976). S trećeg lica jednine prešao je na treće množine: s on ili ono, na oni. Oni!

”Grobnica” je, doduše, srodna s ”Peščanikom”, ali je u njoj “objektivizacija” (termin je Kišov) izravnija. Sklanjajući se od prilika koje su zavladale centralnom Evropom (ne samo njome), Kiševi junaci – zatočenici revolucije, vitezovi ljevice iz vremena u kojem je ljevica imala pravih vitezova među kojima je broj Židova bio impozantan – nestaju krajem tridesetih godina u “prvoj zemlji socijalizma” kao žrtve čistki. “Jevrejstvo u ”Grobnici za B. D.” ima dvostruko (književno) značenje: s jedne strane, zahvaljujući mojim ranijim knjigama, stvara nužnu vezu i proširuje mitologeme kojima se bavim (i na taj način mi, kroz problem jevrejstva, daje pristupnicu jednoj temi, ukoliko je za to potrebna neka pristupnica), a s druge strane, jevrejstvo je tu kao i u mojim ranijim knjigama, samo efekat oneobičavanja! Ko to ne razume, ne razume ništa od mehanizama književne transpozicije” (Č. A. 49). Knjiga se tako ”zasniva na istoričnosti” (Č. A. 43), poziva se na dokumente, stvarne ili fiktivne, citira ih tamo gdje smatra da je to uputno, da služe samoj književnosti (“doprinose jednoj dubljoj istinitosti”. Vidi: Č. A. 95).

Ništa nije fantastičnije od stvarnosti, ponavlja Kiš za Dostojevskim. Ne znam je li itko prije njega pisao o Gulagu u takvom književnom obliku, koristeći se odabranim instrumentarijem koji modernoj prozi stoji na raspolaganju: takvim stilom. Suvremeni pripovjedački i romaneskni postupci, upotreba dokumenta i citata, variranje fakta i fikcije, oneobičavanje znanog i viđenog pomogli su autoru da svoj posao obavi temeljito i privlačno. Naravno, svim spomenutim pomagalima gospodarili su piščev ukus i umijeće.

Kiš je često napominjao (pravdao se ili optuživao, ne znam) da se ne usuđuje “izmišljati”, da nije “u mogućnosti da izmišlja” jer, po njemu, i onako “ništa nije užasnije od stvarnosti, ništa romanesknije, ali ništa ni proizvoljnije i opasnije nego pokušaj da se sredstvima literature fiksira ona stvarnost koja nas nije prožela, koju ne nosimo u sebi, patetično rečeno, kao rudari olovni prah u grudima” (H. P. 191-192). Tom pričom o “izmišljanju” mnoge je doveo u zabludu, osobito one koji su je doslovno shvatili. Zar transponirati stvarnost, npr. biografiju, dokument ili citat, ne znači istodobno “izmišljati” sve pojedinosti, načine i postupke kojima se to u književnosti postiže: stvoriti samu priču kao događaj ili pak, rekao bi Kiš, kao formu koja “sudbinski i sudbonosni poraz učini manje bolnim i manje besmislenim. Formu koja bi mogla možda da daâ nov sadržaj našoj taštini, Formu koja bi mogla da učini nemoguće, da iznese Delo izvan domašaja mraka i taštine, da ga prebaci preko Lete?” (H. P. 73). Pitanja izraza, toliko šablonizirana u školničkim i eruditskim definicijama, ovdje su, zapravo, pitanja svijesti o književnosti kao književnosti. Kiš stoga piše knjige u velikim razmacima.

Promjene registra od knjige do knjige poznaju, unatoč, svemu, određene konstante: “autorski rukopis i neke mitologeme” (H. P. 274); “gorki talog iskustva”, traganje za “sopstvenim identitetom”, težnju za “integritetom” djela, uvjerenje da se “pomoću literature ne može učiniti ništa” (H. P. 213), da je njezin učinak, i kad ga slučajno ima nevidljiv i nesamjerljiv, da angažman u literaturi (sa svojim porukama”, “sadržajima”, “tendencijama” “funkcijama” itd.) najčešće uništava samu literaturu i da (angažman) može eventualno vrijediti jedino ako znači “totalan izbor”, odbacivanje lakrdije i kompromisa, spoj sudbine i stila. Piščeve zanose prati ironija, štiti ih od patetičnosti i dolorizma, jedna posebna vrsta parodije koja je kontrapunkt lirizmu, kojom se stvara i održava neophodna distanca: spram historije, politike i, napokon, same literature.

O odnosu vlastite poetike (po-etike) i ideja ruskih formalista (osobito Šklovskog i Ejhenbauma), o bliskosti ili srodnosti među njima, govorio je sam Kiš (H. P. 236-237). Značenje pojava i djela što su obilježili rusku književnu situaciju dvadesetih godina i bili ugušeni u tridesetim nije ostalo bez odjeka u jugoslavenskoj književnosti nakon odbacivanja socrealizma. U tome pogledu Kiš je jedan od najboljih primjera, iako je prihvatio vrlo malo.

Razna pitanja, poznata modernoj umjetnosti, Kiš je postavljao ne tražeći na njih odgovore (“u svojim knjigama ja sam umesto odgovora postavio sebi samo nova pitanja” Č. A. 65). Uporedo s iskustvima i iskušenjima francuskog novog romana, on je imao svoja iskustva i vlastita iskušenja: potrebu da “izbaci starinske spojnice zasnovane na jednom lažnom vremenskom nizu, veze i klišeje toliko česte kod slabih romansijera” (H. P. 97). Prezirući više od svega banalnost, nije, naravno, dopuštao da “markiza izađe u pet sati”, ali je već na početku zapisao (1960. god.) da se u ime bilo kakvog postulata, norme ili mode neće odreći prava da napiše “Zatekoh ujutro ljudske tragove u pesku” (H. P. 57). Onima koji će nastupiti drukčije prorekao je da će, budu li suviše vjerovali svojim teorijama, “završiti u buncanju” (H. P. 227). Potčinjavanje teorijama Kiš očito dovodi u vezi s ideologijom.

Današnji se pisac ne može pravdati da ne poznaje ono što se zbivalo i zbilo prije njega u poslu za koji se odlučio: “Anahronizam u izrazu jeste u književnosti isto što i odsustvo talenta… Umetnički, književni izraz ima – ipak – svoju razvojnu liniju. Menjaju se ne samo senzibiliteti nego i sredstva književnog izraza, njihova tehnika, njihova tehnologija… ne može se, dakle, danas pisati priča ni roman sredstvima i načinom 18. i 19. veka” (Č. A. 286-187). Ono što suvremena teorija zove intelektualnošću, Kiš diskretnije naziva “srodnošću po izboru” ili “tematskim afinitetom”. Njegovi srodnici su, u strogo književnom smislu, Borges i Nabokov (kritičari koji su, osobito u Francuskoj, odredili Kišovo zasebno mjesto negdje između te dvojice pisaca izvan klasifikacija, čini nam se da su u pravu). Orwelove ili Koestlerove stavove prema politici i historiji bio bi, vjerujem, spreman u nekoj mjeri podržati. U jugoslavenskim književnostima najviše ga je, vjerojatno, zadužio Ivo Andrić, koji mu je u vlastitom jeziku dao primjer gotovo nedostižne čistote. Možda ga je donekle, u ranijim godinama, impresioniralo i Krležino nastojanje da vlastiti jezik ne podredi ideologiji.

*

U djetinjstvu, za vrijeme Drugog svjetskog rata, u Mađarskoj, dobio je u školi Bibliju. U stanju potpune raspoloživosti, u razdoblju “ranih jada”, sjeme mudrosti i primjer izraza zacijelo su ostavili traga:
“Omnia in mensura et numero et pondere disposuisti.”
(Mudrost Salomonova, 11, 21)
Brojevi: mjera i razmjer. Tome je bliska i Borgesova “potraga za simetrijama”.

Razmišljajući o odnosu romana i priče (novele, pripovjetke, “povesti”, “recita”), sastavljajući svoje romane od priča i šireći pojedine priče do granice romana (npr. ”Enciklopediju mrtvih” u istoimenoj knjizi) Kiš, naravno, odbija da uzme količinu za mjerilo. Bliska mu je Ejhenbaumova formula po kojoj je novela “zadatak za postavljanje jednadžbe s jednom nepoznatom”, a roman “cijeli sistem jednadžbi s mnogo nepoznanica”, ali se ni nje ne pridržava: njegove priče sadrže mnoštvo nepoznatih (lica, odnosa među licima, rješenja). Navedenu formulu nadopunio je onom Gideovom, biološkom, po kojoj se novela “može pročitati u jednom dahu”.

Već se u “Ranim jadima” opredijelio za tematsku knjigu priča. U vezi s ”Grobnicom za Borisa Davidoviča” spominjao je primjere ”Crvene konjice” Isaka Babelja (koju izdavači ponekad označavaju i kao roman), Sartreova Zida ili Izgnanstva i kraljevstva A. Camusa, nasuprot Čapekovoj ideji o “pričama iz oba džepa”. Parafraza po kojoj se pripovjedači rađaju a romansijeri postaju ne može se stoga primijeniti na Kiša.

”Enciklopedija mrtvih” vrlo je rigorozno zamišljena. Kao i ”Grobnica” ili ”Rani jadi”, objedinjena je temom (ili sižeom, ne znam kako bi se to trebalo nazvati u Kiševu slučaju): “Sve priče o ovoj knjizi u većoj ili manjoj meri u znaku su jedne teme koju bih nazvao metafizičkom; od speva o ”Gilgamešu”, pitanje smrti jedna je od opsesivnih tema literature. Kad reč divan ne bi zahtevala svetlije boje i vedrije tonove, ova bi zbirka mogla nositi podnaslov ’Zapadno-istočni divan’, sa jasnim ironičnim i parodijskim kontekstom” (E. M. 215). U njoj je devet priča (zapravo deset, ukoliko ”Post scriptum” shvatimo također kao priču o svim tim pričama, tako da bi i tu, još jednom, broj bio zaokružen i simetričan), devet poglavlja jedne zajedničke povesti, mogli bismo reći parafrazirajući ”Grobnicu”, fragmenti jedne te iste sudbine (poput onih 67 u ”Peščaniku”).

Moglo se očekivati da će Kiš napisati takvu knjigu: smrt je tema kojom se on bavi od početka. U ”Bašti, pepelu” dječak odbija da spava strahujući da će ga san zaodjenuti “svitkom crne svile” (B. P. 30); vjeruje da se brojanjem može odagnati smrtna sjena koja se nadvila nad licem majke. (Tada je znao brojati samo do 200, pa onda ponovo započinjao 2 ili možda 3 puta: je li to, možda, kabalističko shvaćanje broja?). Enciklopedije i riječnici su opsesija i radost piščeva zrelog doba: “Moj ideal je bio, i ostaje do dana današnjeg, knjiga koja će se moći čitati, osim kao knjiga, pri prvom čitanju, još i kao enciklopedija (Baudelaireova, i ne samo njegova, najomiljenija lektira), što će reći: u naglom, u vrtoglavom smenjivanju pojmova, po zakonima slučaja i azbučnog (ili nekog drugog) sleda, gde se jedan za drugim tiskaju imena slavnih ljudi i njihovi životi svedeni na meru nužnosti, životi pesnika, istraživača, političara, revolucionara, lekara, astronoma, itd., bogovski izmešana s imenima bilja i njihovom latinskom nomenklaturom, s imenima pustinja i peščara, s imenima bogova antičkih, s imenima predela, s imenima gradova, sa prozom sveta. Uspostaviti među njima analogiju, naći zakone podudarnosti.” (H. P. 188).

To nije, naravno, jedina geneza ”Enciklopedije mrtvih”. Željeznički ”Red vožnje” koji je napisao piščev otac 1939. god. i o kojem je riječ na više mjesta u ”Bašti, pepelu”, ”Peščaniku” i drugdje, sastavljen je također po nekoj enciklopedijskoj šemi. Redoslijed 67 fragmenata u ”Peščaniku” sve je prije negoli proizvoljan. Na kraju ”Mansarde” nalazi se svojevrstan “spisak stanara”, s točnim godinama rođenja, spolom, zanimanjem, naznakom kata na kojem stanuju, brojem stana i napomenom: “raspitati se kod nadstojnice o svakom ponaosob” (M. 112).

Kiš je, doista, morao napisati ”Enciklopediju”. Ona je, uz ostalo, jedna nova faza “objektivizacije” kakvu je iziskivao njegov način (načini) pisanja, promjene koji su obilježavali pojedina djela, razmaci među djelima. Valjalo je napraviti nešto sasvim drukčije od ”Tibetanske knjige mrtvih”, ”Kabale” ili ”Žitija svetaca” i drugih sličnih “ezoteričnih tvorevina u kojima mogu da uživaju samo pustinjaci, rabini i monasi” (E. M. 50), sačiniti registar koji može poslužiti kao “riznica sećanja”, “jedinstven dokaz uskrsnuća” (E. M. 52), uvesti u njega (u taj registar) sve najobičnije podatke o osobama koje ne ulaze u druge, uobičajene enciklopedije. Takvim postupkom, grubim i sitničarskim u isto vrijeme, faktografskim i okultnim, štivo se oslobađa inventara tradicionalnog romana i klasične pripovijesti, “sveukupnosti efemernih zbivanja” (E. M. 69), protokola realističkih oznaka. Na jedan poseban način suočeni smo s fantastikom: “Simon čudotvorac”, na kraju istoimene priče (sazdane od nekoliko varijanti drevne gnostičke legende), vinut će se prema nebu, gotovo iščiliti u njemu te zatim stropoštati s nebeskih visina pred očima skupa koji je slušao njegovu heretičku propovijed protiv hijerarhije.

Je li to onaj isti Kiš koji je odbijao da “izmišlja”? U svakom slučaju po rukopisu ga prepoznajemo. Uostalom, fantastični elementi nisu tu najvažniji. Tekst zadržava svojstva ”Bašte, pepela”, ”Peščanika”, ”Grobnice”. Biblijska sabranost u jeziku i pisanju kao i u samu odnosu prema jeziku i pisanju – ovdje je još uočljivija. “Legenda o spavačima“, rekonstituirana prema kršćanskim, talmudskim i kuranskim izvorima kao da sažima drevna djela i predanja, brojna i različita. Prevladava njihove razlike stilom. Podmuklo djelovanje Biografije osjeća se u svakom poglavlju (osobito u priči “Crvene marke s likom Lenjina”). Običnost poznatog, gotovo trivijalnog sižea (“Slavno je za otadžbinu mreti”) nadilazi se ponovno oneobičajenjem. Vješti i diskretni uzmaci pripovjedača, koji neće da bude sveznajućim a ne može posve izostati, ne postaju pritom manirom. Distanca prema onim što se priča i što se pred našim očima odvija, ravnoteža fragmenta i cjeline, suvislost pripovijesti i romana: “Samo načelo ekonomičnosti sprečava ovu povest – piše u ’Knjizi kraljeva i budala’ — koja je samo parabola o zlu, da se razvije do čudesnih razmera romana” (E. M. 181).

Pojedine priče ”Enciklopedije” mogle bi se, bez teškoća, uklopiti u neke od prethodnih knjiga: npr. “Crvene marke” ili “Posmrtne počasti” u ”Grobnicu”. “Ogledalo nepoznatog” u ”Rane jade”, “Priča o majstoru i učeniku”, možda, u ”Čas anatomije”. Poneka bi se od njih dala razviti u zaseban roman, npr. sama ”Enciklopedija mrtvih” ili pak “Knjiga kraljeva i budala”, fantastična i dokumentarna transkripcija “Protokola Sionskih mudraca”, esejistička parabola o zlokobnom utjecaju knjige, njezinu odnosu s totalitarizmom. Sve se tako povezuje jedno s drugim i s prethodnim. Kiš piše Djelo.

Na kraju stoji “Post scriptum”, neka vrsta zaključka ili epiloga koji zapravo postaje ključnim i završnim poglavljem: združuje sve pripovijesti u cjelinu, u zajednički katalog smrti koji je uokviren samom ”Enciklopedijom mrtvih”. Cjelina Kiševa djela (izdanja sabranih “Dela” to potvrđuje) vrlo je kompaktna i homogena. Svaku posebnu knjigu odlikuje brižna i odnjegovana literarnost, kvaliteta rukopisa, otmjenost koja gotovo da nema premca u jeziku kojim se služi. Ovaj pisac je umio odbaciti primjese raznih “diskursa” (koristim, uprkos svemu, tu pomodnu riječ) koji nas preplavljuju, svojevrsno narodnjaštvo kojem se već desetljećima naši otimlju najbolji prozaici, regionalizam koji teško prelazi granice (i slavu) vlastitoga zavičaja, površnost i šturost žurnalističke proze što je postala nadomjestkom za pravu literaturu, lažni intelektualizam kojim se prikriva duhovno siromaštvo i provincijalnost, uskost i isključivost angažmana koje ostavljaju neizbrisive tragove u jeziku i pismu.

Nitcheov je Zaratustra tragao za čovjekom koji “govori čisto”. Takav je pisac Danilo Kiš. Njegovo je pisanje samo po sebi izazov osrednjosti i ustajalosti, duhu konformizma i književnom opsjenarstvu.

(Objavljujemo povodom trideset godina od izlaska Enciklopedije mrtvih)

Oglasi