Starost se prvo prepoznaje na rukama. To sam čula nekada davno. Ako želiš da zaviriš u nečiji život ili u godine, samo pogledaj ruke. Ispucale od lopate, suhe od zemlje, pjegave od sunca, ukočene od olovke, razderane od trave ili nježne kao latice ruža. Kad su oči ogledalo duše, ruke bi možda mogle biti ogledalo života.
U književnosti su ruke vrlo popularne. Nijednom dijelu tijela nije posvećeno toliko stranica. Ruke u poeziji su predivne, neke izgledaju kao lopoči, kao kajmak. Kad naiđem na ruke u prozi preskačem ih jer su ti opisi često takvi da ruke izgledaju kao da su odvojene od tijela, kao da lebde oko tijela u obliku malih metorita sa vlastitim mislima koje vlasnika ruku žele proždrijeti. Prijateljica i ja razmjenjujemo poklone, to su uglavnom praktični pokloni, kao posude, losioni, odjeća i hrana. Ovaj put, dok smo prolazile ispred trgovine autodijelovima, iz svoje torbe izvadila je bijele pamučne rukavice. “To su ti rukavice za ljepotu, za hidrataciju ruku”, rekla je. “Zašto nisi sebi ostavila?”, upitala sam. Nije znala.
Bile su to moje prve rukavice za ljepotu, i to iz Njemačke. Viđala sam reklame za njih, ali nikad ih nisam imala. Moju kolekciju rukavica čine gumene rukavice za čišćenje, rukavice za drva i loženje vatre, rukavice za baštu, nekoliko pari rukavica za zimu i jedne ljetne rukavice koje čekaju svoje sudbonosno ljeto. Proizvođači rukavica za ljepotu preporučuju da se rukavice za ljepotu nose noću. Pomisao da spavam u rukavicama me užasava. Vjerovatno isto onoliko koliko neke žene užasava pomisao da u rukavicama peru suđe. Sinoć sam ih isprobala. Istisnula sam pola kreme za ruke sa ekstraktom masline na lijevi dlan, zatim sam se potrudila da kremu rasporedim jednako i uz pomoć zubi i usana navukla sam rukavice. Sve sam to obavila u mraku, pošto su djeca spavala. Legla sam u svoje uobičajeno vrijeme spavanja, ali nikako nisam mogla da zaspim, prevrtala sam se, ustala i popila čašu vode, pokušala metod kojim se američki vojnici samouspavljuju, ali uzalud. Trudila sam se da ne mislim na rukavice, ali bile su tu, kao da su željezne. Negdje oko ponoći sjetila sam se Šilerove pjesme “Rukavica” u kojoj hrabri vitez Delorg baca rukavicu u lice dragoj srca svoga. Pomislila sam kako ni meni ne trebaju ruke na kojima niko neće moći da vidi nešto o mom životu. Svukla sam svoje rukavice za ljepotu i bacila ih na sto, jedna je skliznula na pod. Uzdahnula sam, pomirisala svoje ruke i potom brzo zaspala.
radio gornji grad 
