Svejedno. Baš kao svejedno. Govoriti jasnoćom neizostavne promjene. Nema više glasa. Ne postoje podobna usta koja bi ga producirala. Zatvoriti sam riječi u sebi. Na taj način. Trenutak dostignutog kontrasta. To je roditi. Stvoriti. Vidjeti se u cjelovitosti. Potpunosti. A ne gledati. I ne vidjeti. Razlike. Nema ih. Mudrost je predstavljanje ludizma. Ne mudrovati. Ne kriviti.
Odvijati vrijeme, odvijati prostor, sabijati u točku, ona će ostaviti, mene i mene, daljiti se, odcijepiti se, početi. Počinjati, nastavljati (se), odmaknuti se od svih snovitih nesanica, lomljeno, ono iza, polomiti. Se. Sve tamo iza. To je tek negdje. Ne zna se, ne zna to se. Titrati misli. U neuhvatljivo. Nastaviti kretanje u novom dizajnu. Titrati. Povezivati bez povezivati. Nepotrebno više. Ishoditi ishodište. Napuštajući sve zamišljaje o ishodima. Učiniti to tako. I jesmo, to tako. Sam to tako utrnuti svjetlo. I taj mrak. Nema razlike izbrisati. To krajolike isprazniti, krajolici nisu. Dolaziti do zadnje stanice. Stati i stajati. Kretati se. Treba raširiti ruke do pucanja i ušetati u tamu. I bivati u njoj i bivati bez vremena. Ugledati se u sebe. Povezivati misli u istim trenucima, brzinom koja je jedna uspravna linija svih trenutaka na jednom mjestu, tako daljiti, tako izlaziti, tako ulaziti, to je biti izvan vremena. Disati sebe. Sada smo ovdje, tamo je ovdje. Biti. Pragovi, zaboraviti. Jesmo. Biti. Nitko te više neće vidjeti u starim izdanjima. Nitko te nije vidio. Nitko te nije čuo. Oni su gledali. Tražiti oblik. Tako. To je nije. Nisam oni, oni nisu. Disati. Tako lako za disati ga. Ostati. Biće lišeno forme. Ne ciljati. Ga. To. Biti. Napredovati. To u kretati se. Ne izbjegavati to što se ne može izbjegavati. Tihovati je tišina. Nova i drugačija u noviti. Ima samo noviti. Znati. Ne znati. Otkriti? Sve je otkriveno. Ne objašnjavati. To je besmislenost. Više nije moguće objašnjavati.
To je smislenost. Misliti dok trzati. Nema stati. Bistrina te nemogućnosti. Ne to niti reći. Ne umisliti. Nikako. Gdje si biti? Gdje nisu biti? Ne tražiti. Nema se. Što. Nađeno je. Oduvijek. Znati. To je znati. Pitati za i o pitati. Odgovoriti. Stajati na rubu horizonta. Čvrsto na nogama. Horizonti su poravnani. Dosegnuti. Ljudski? Ne, to samo misli titraju. Bez pomaka. Svugdje sam. Nigdje, svugdje se širi. Zato tako. To jest. Svijestiti, afirmativna ljepota – jedan crveni tulipan. Svijestiti se. Gdje vidjeti. U nevidljivom. Vidi se nevidljivo. Jer je vidljivo. Ne gledaj!, ne vidi!, biti! Zabava beskućnika. Uzdizati se samonapuštenog, nikog nema da te napusti. Zauzeti mjesto i reći. Niti slovo. Niti znak. Nema autentičnih znakova. Ne može ih biti. Odricati. To uvijek nema tebe u malenoj prostoriji ispod zemlje. Nema tog mjesta domoći sebe. I nema svih mjesta stisnutosti. Misliti ide. Biti bilo tko. Nitko. Bilo što, ništa. Razlike nema. Ove misli su jednostavne. Nikad ih nećete dohvatiti. Nije do mene, ne znam je li do njih, vas, ne zanimati se za to tko su oni?, jedno mrtvo pitanje. Ne pisati za, ne pisati vama, njima. Pisati se bez pisati. Naelektriziranost svake misli. Pretvarati ih u jednu tvorevinu. U nevidljivi organ povezanosti koja nosi. Vratiti se. Nepostojnost. Nepristojno. Pokoriti. Razapeti. Um sebe. Patiti? To što nije. Predati dah. Drhtati. Pred činom beskrajnog ostvarivati. Nikad više stati nogom na prsa. Ne gnječiti, ne pritiskati. Nitko nikome napustiti. To. Tada se smijati. Sve to znaš. Ti. Prenositi. Dodirivati ništa. Ne dodiruje se. Ništa od svega. Dotaknuli se nismo. Nikako. Dok sam noćio. Dok sam spavao. Dok sam danio. Spoznati. To je. Ti. S njom. Spoznati. Nećete. Nikad, ljubljeno moje dijete. Napustiti se. Nisi. Dopustiti se. Jesi. Koliko smrti jedno biće može odsmrtiti. To znaš, ljubljeno moje dijete. Sada. Rasipati se. Da nisi. Da biti. Znaš. Ti si cvijet svačije gore. I ničije. Svoje cvjetaj u!, ne otvarati latice. Cvijet suze usuziti. I vlak je stao. I izlaziš iz njega u gipkosti i savitljivosti. Ne dodirivati ono što se ne može dodirivati. Ništa ne može. Pljunuti pred sebe. Ništa te nikad nije dotaklo. Oni. Ostati. U skučenim kupeima. Prazni. Drhtati. Poput vlaka. Oni strašno vole plakati. Jecati. Kričati. Fućkati. Nikad ih nisam znao. Tko su oni, nikad znao. Nisu me znali. Nisu me uhvatili. Neće. Ljubav cjeline. Ovdje. Tamo i tamo. Nikom ništa ne pripada. Krivotvorene slike su umrle na mjestu. Lažne. Dekonstrukcija privida. Na vlaku kojeg nema. Dohvaćati daljinu. Dohvaćati i dohvaćati i dohvaćati. U sveljinu! Ne dohvatiti. To je dohvatiti. Svugdje je. Iz ništa. U nigdje. Imati dah, ljubljeno moje dijete, da si ga provodiš kroz dah. Idi sada, samo ići! Ja sam Laleh. Ništa i sve. Sve jedno.
Kruno Čudina, ‘Pisma u njih’ (Fraktura 2021.)
radio gornji grad 
