Tog ljeta umro je moj otac. Božica Jelušić poslala mi je svoj roman “Čišćenje globusa”. Dane tog nepodnošljivo vrelog kolovoza u kojem se dogodila očekivana i neugodna životna smjena, Božica mi je olakšala svojom brigom o plemenitaškoj kući koju je kupila, spasila od propasti, digla na noge, temeljito očistila, istražila povijesti njezinih vlasnika – i o njoj napisala roman. Kad pročitamo pravi roman u kriznom periodu, rezultat je »veća duša«, veća strpljivost, strast i nezavisnost duha, jasno sagledavanje kompleksnosti i ambivanentnosti čovjekovog postojanja, mirenje s nesavršenosti, pa i s tjelesnim teškoćama. “Čišćenje globusa” bio je prijedlog za uređenje svog voltaireovskog vrta. Mogao je biti i za ovu zapuštenu zemlju koju nikako da dovedemo u približno stanje reda. Božica mi je prije dva tjedna ostavila svoj roman jer nisam mogao doći na promociju. U međuvremenu sam s jednom drugom pjesnikinjom, s Anne Carson, drugovao na Jugu Italije, Napulju i Salernu. Sad – na povratku u Ljubljanu, u jednom danu sam pročitao “Teška ljeta”. Kad sam umoran od društvenih mreža, i neprestanog čekiranja novih postova, pomislim da eto, vjerojatno nikad ne bih toliko čitao Božičinu poeziju, misli, eseje, da se nismo baš tu upoznali, pa i nakratko družili u nekom ljubljanskom kišnom popodnevu. Kao svojedobno gubitak, sad me je viroza prikovala uz roman. “Teška ljeta” su zapisi koji pomažu kao ljekarije. Badiou je to uostalom tvrdio za antičke drame. Smišljene su da nas pripreme za satrost i smrt. Umjesto strogih poglavlja, u Božice su izdvojena uputstva za čitanje, nešto duhu ugodno, čega se se sjećamo kod Ivane Brlić Mažuranić i Dubravke Ugrešić. “Teška ljeta” su roman o starosti, ne samo onoj pravoj, encikopedijskoj. O onoj koja klija u srcu svakog provincijalca kad poželi pobjeći iz dvorišta i naći se na velikim avenijama svijeta, o strašnom pritisku uspjeha, o prokletstvu inteligencije koja omogućava tako precizan uvid u gluposti drugih, da to postane oružje koje uništava sve oko vas, i izolira vas još više od ionako stravične osamljenosti koju osjećate u svakom udahu. “Teška ljeta” su autobiografska knjiga. Pratim Božičine postove, pomalo poznajem figure hrvatske umjetničke scene iz desetljeća prije mog ulaska u nju, ali autobiografsko nije ovdje seciranje spektakularnih trenutaka iz života, nasilja, ludih avantura, seksa, mračnih obiteljskih tajni. Ima svega toga, naravno, ali Božica se, baš kao i ja, svaki put kad se poduhvatim sa svojim glumcima nekog teškog naslova koji obrađuje tako moćne događaje, pita – jesam li ja, sa svojim tako skromnim iskustvima, dostojan da se stavljam u vrstu s genijima koji su proživjeli sva čuda svvijeta. Njezin, naš život, sastoji se od očevog odbijanja da nas podrži da odemo u inozemstvo, u druženju s velikim umjetnicima čije napukline otkrivamo, pa nas oni prezru, u tome da najvažnije nagrade dobijemo tako mladi, i onda se, kad one presuše, pitamo, što je razlog našeg izopćenja. Toliko sam puta, zbog Božičinih zapisa, poželio poći niz Dravu, obići tu pokrajinu s kojom nestaje čarobna riječ kaj. A iz “Teških ljeta” znam za prokletstvo na koje je osuđen duh koji prevodi Yeatsa, Sylviu Plath, Ahmatovu, kad ga zagluši buka primitivne svjetine i prezir malograđanskog susjedstva. “Teška ljeta” su almanah one starosti, koja se osjeća već u kasnim tridesetima, buja u četrdesetima, množi se u sitnim boljkama, prorijeđenoj neokrotivoj kosi, hirovima i ispadima koje više ne kontroloriramo. Božicu najviše volim u skrivenoj avanturi s prerušavanjem u koju je uplela vojnika iz Bosne, u drskosti mlade Jugoslavenke koja, nepripremljena dolazi u gospodstvo jedne Poljske, pa joj se pokloni, u pokornosti kojom služi jednoj velikoj Vesni Krmpotić, pa uzmakne od njezine erozivne prirode. Volim je kao buntovnicu koja zavodi mladu pripravnicu za časnu sestru, pa je uklanjaju od zanesene djevojčice. Kao voajer pratio sam njezinu tajnu ljubav koju je razdijelila po mjesecima, i onda je ljubav odjednom nestala, kao što se to uvijek dogodi sa skrivenim avanturama. Dijelim s Božicom mnoge stvarne i fiktivne prijatelje, i odmah im kažem – požurite nabaviti “Teška ljeta”. Ona se mogu potcrtavati, iz njih se mogu izvlačiti mudre misli pisane njezinim, prepoznatljivim jezikom, mogu se darivati prijateljima. Jer po znakovima oko nas sudeći, još jedno “Teško ljeto” dolazi.
radio gornji grad 
