Nizozemci, ime kaže, žive u zemlji koja nije samo ravnica, nizina, nego je i niska. U odnosu na što? U odmosu na more, vodu. Negdje sam pročitao da su 2/3 teritorija Nizozemci oteli vodi. Kako su to učinili? Pa recimo, prošle godine dovršili su jedan od melioracijskih planova započet prije tri (3) stoljeća. Stoljeća.
Tako to rade ljudi. Ne države, ne nacije – ljudi. Ljudi su naime bića zajednice, a u zajednici su, ime kaže, za jedno. Jednom to jedno može biti melioracija tla. Stvaranje vrta od močvare. Da bi se to dogodilo, ljudi se moraju dogovarati i dogovoriti. Razgovarati, jer nisu samo zoon politikon, nego su i zoon echon logon. Govore, a govor je glasno očitovanje umske prirode čovjekove. Pa razgovaraju, dogovaraju i dogovore se.
Da su Hrvati došli na prostor sadašnje Nizozemske, iščezli bi od malarije i davljenja prije dva stoljeća, a Nizozemska bi i danas bila baruština. Imamo par potoka, a svake druge godine zvonici vire iz poplave nadrealistički, kao uzaludne vertikale našeg ufanja i vjere da ve nekak bu, i nerazumne ljubavi spram rodnog kraja u kojem lepa sela lepo tonu.
Mi nismo kreteni. Mi smo posebna vrst samožive bagre. Mi smo egoistični pokvarenjaci nesposobni za zajedništvo i zajednicu, za bivanje zajedno. Općinstvo je nama nepoznanica kao beduinu iglu: naprosto je izvan horizonta našega svijeta. Malo je to zabrinjavajuće, jer navodi na pomisao da je ta praktička mana posljedica teorijske – nesposobnosti za apstrakciju, općost.
Kako god, mi nismo u 21. stoljeću u stanju ukrotiti vodotok desetak rijeka. U tom tvrdokornom idiotizmu radije ćemo krepat ma ne molat.
Što i nije tako loš povijesni ishod.
radio gornji grad 
[…] Da su Hrvati došli na prostor sadašnje Nizozemske, iščezli bi od malarije i davljenja prije dva stoljeća, a Nizozemska bi i danas bila baruština. Imamo par potoka, a svake druge godine zvonici vire iz poplave nadrealistički, kao uzaludne vertikale našeg ufanja i vjere da već nekak bu, i nerazumne ljubavi spram rodnog kraja u kojem lepa sela lepo tonu. Mi nismo kreteni. Mi smo posebna vrst samožive bagre. Mi smo egoistični pokvarenjaci nesposobni za zajedništvo i zajednicu, za bivanje zajedno. Općinstvo je nama nepoznanica kao beduinu iglú: naprosto je izvan horizonta našega svijeta. Malo je to zabrinjavajuće, jer navodi na pomisao da je ta praktička mana posljedica teorijske – nesposobnosti za apstrakciju, za općost. Kako god, mi nismo u 21. stoljeću u stanju ukrotiti vodotok desetak rijeka. U tom tvrdokornom idiotizmu radije ćemo krepat ma ne molat. Što i nije tako loš povijesni ishod. Radiogornjigrad […]