Prolazeći neki dan svojom ulicom, ugledala sam nekoliko staraca poodmakle dobi, odjevenih po umirovljeničkoj modi, kojima je s jednog balkona namćorasta starija gospođa dovikivala: „Dabogda vas kiša oprala!“. Ništa nisam shvatila dok iste večeri u vijestima nisam vidjela tu gomilicu mojih susjeda s upaljenim svijećama na nekoj komemoraciji s monsignorom Kutlešom na čelu. Aha, rekoh, tu smo, sezona komemoracija je počela. Kakvih komemoracija? Komemoracija žrtava – reći će jedni, komemoracija žrtava – reći će drugi. A žrtve se pritom imenuju u brojkama: ono, bilo ih je toliko i toliko. Svake godine to je drugi broj. Nigdje imena, prezimena, nigdje priče o njima, njihovim životima, o onome tko su bili, čime su se isticali, u čemu su tako gadno pogriješili da su morali umrijeti, tko ih je volio, koga su voljeli… komu su te izmiješane kosti zbilja nedostajale… Ništa od toga, samo broj. Čak ne ni redni, samo zbirni. A sve to događa se od Bleiburga, Jasenovca, Hude jame, ovakve, onakve jame… sve do Vukovara i Škabrnje. U sezoni komemoracija obično se pojavi eliptičan zaključak politika: to su bezimene žrtve ovoga ili onoga režima. Tada pratimo predbacivanja, podmetanja, tada se obično zakače bivši komunisti s bivšim ustašama, predstavnici opozicije s pripadnicima režima, Židovi sa Srbima, majke i djeca nestalih s aktualnim vlastima. Samo Romi šute. Sve to prenesu mediji, cvjećari zarade koji novčić, popije se rakijica komemoruša i – svatko svojoj kući. Iduće godine sve ispočetka. A žrtve, ušutkani svjedoci povijesti, hoće li ikada dobiti satisfakciju?
Teško. Povijest je, naime, vrlo trusno, sporno područje u Hrvatskoj i vrti se – ne oko činjenica, nego oko politike sjećanja, pri čemu su neki povijesni događaji i njihovo tumačenje posebno kontroverzni. Hrvatska povijest, obilježena godinicama pod fašistima, godinama pod jugoslavenskim režimom (bogami se ne sjećam točno svega, ali ni ne komemoriram…) i turbulentnim razdobljem preobrazbe, uistinu je difuzna i puštena na milost i nemilost raznim tumačiteljima. Poanta je u tomu što se na isti dan različito komentira zbivanja i što nas – gubitnike i pobjednike – pere ista kultura nezaborava: neki ne mogu zaboraviti Bleiburg, a drugi ne mogu zaboraviti Jasenovac. Treći pak ne mogu zaboraviti Tita. A relevantnost tih događaja i teškoće suočavanja s njima u smislu politike sjećanja u središtu su političkih sukoba koji utječu na nas i na naše susjede. Ili, da parafraziram patrijarha Porfirija – više na njih nego na nas.
Budući da ne postoji “samoorganizacija” kolektivnog sjećanja, kontrola komemoriranja na institucionalnoj i društvenoj razini nužan je dio svakog političkog pregovaračkog procesa, kaže poljski filozof i društveni kritičar Zygmunt Bauman, kojeg ovih dana nešto jako volim. Dočim, u duhu Aleide Assmann i njene teorije kulturnoga pamćenja, povijesti i teorije generacija u književnosti i društvu, politiku sjećanja razumijem kao pokušaj oblikovanja kolektivnog sjećanja, odnosno ukalupljivanja naroda u viziju povijesnoga trenutka koji se na taj način uopće nije dogodio. Politika sjećanja postaje problematična tek kada politički promoviran narativ ne dopušta nikakve proturječnosti i onemogućuje javnu refleksiju i kritiku. Upravo to čini aktualna desna hrvatska vlada (pustimo to što se deklarira kao desni centar): pokušava uspostaviti režim sjećanja koji zasjenjuje sve druge pristupe prošlosti. Ma hajde…
Može li se stoga hrvatskom društvu s trenutnom hrvatskom vlašću reći da se drži retropije – meni omiljene i istodobno omražene Baumanove teorije (Bauman je, usput rečeno, Poljak kojemu je matrica proučavanja poljsko tzv. protočno društvo), odnosno vizije koja se, za razliku od utopije, “više ne hrani izvanrednom i stoga nepostojećom budućnošću, već izgubljenom/ukradenom/osirotjelom, u svakom slučaju nemrtvom prošlošću”. U to se alarmantno uklapa ono – “sve što zabranite iz javne svijesti, nacionalnog identiteta i suvereniteta, kao zombi se vraća”. Primjer je zakon o ZDS-u, krajnje retropičnom komemorativnom pozdravu koji valjda paše uz isprane crne odore, u kojima manja skupina ljudi, gledana modernim okom tridesetogodišnjaka, obilježava svoju pripadnost nekom i nečem. Ali, tko bi bio taj tridesetogodišnjak? Onaj tko ne spominje Jugoslaviju, pogotovo ju ne naziva bivša Jugoslavija (postoji li buduća?), koji ispranu crnu uniformu i dodatne insignije vidi kao seljačiju, jer urbanom tridesetogodišnjaku na mekdonaldsu i igricama to baš ništa ne znači. Kao ni vol na ražnju, ili dernek, proštenje, licitari, govorancije. Njegov se identitet formirao u teretanama, u marketinškim agencijama, na pokojoj rijetkoj misi (ako su mu roditelji baš iz neke ruralnije sredine i fratar im je poveznica sa starim krajem). Među mnogim citatima koje Bauman iznosi postoji i jedan od političke ličnosti koju smo svi shvaćali zdravo za gotovo, Margaret Thatcher. “Pustite našu djecu da odrastu i neka odrastu više od drugih ako imaju kapaciteta. Jer moramo graditi društvo u kojem će svaki građanin moći razviti svoj puni potencijal, kako za vlastitu dobrobit, tako i za zajednicu u cjelini“, govorila je još sedamdesetih prošloga stoljeća gospođa Thatcher, u vrijeme kada se ozbiljno počela uzimati mjera nejednakosti među ljudima, pa i u Hrvatskoj, gdje se već tada počelo govoriti o nama i o njima. I, dakako, to javno ili poskrivećki komemorirati.
Pa je li hrvatskom društvu zabranjeno baviti se pitanjima identiteta do stupnja koji opravdava potrebu za povijesnom jasnoćom? Dominiraju li u Hrvatskoj nemrtva instrumentalizirana sjećanja? Aktualna hrvatska vlada provodi autoritarni režim, koji dopušta samo onu verziju povijesti koja odražava njene političke ideje. Svaka organizacija, udruga, stranka, pojedinac, koji je u suprotnosti s ovim narativom anestezira se, ubija mu se karakter, politički i prirodni. Zagorčava mu se život, kroz šugave medije plasiraju se priče koliko je dužan Vodovodu i kanalizaciji, na kojem skretanju nije upalio žmigavac i koju banku je zajebao za sto eura. Uz to, predstavnici ovoga režima (zna se kojeg) zapravo su ponosni imitatori liberalnih vrijednosti i nemuštoga proeuropskog pogleda na noviju hrvatsku povijest. Sve druge vide – ne kao sugovornike u razvoju i napretku, već kao neprijatelje, i to po principu: zna se koja stranka jednako je država, a država jednako je riznica za zadovoljavanje raznih vrsta političke i ine pohlepe.
Nakon Domovinskog rata politički je instaliran hrvatski identitet, što se prije svega pokazuje u razgraničenju između “nas – dobrih, kršćanskih, ponosnih Hrvata” i “njih – neprijateljski raspoloženih komunjara”. U skladu s tim, reinterpretira se i hrvatska povijest. Sve promjene i uspjesi što ih je donijela faza transformacije ili omražene pretvorbe nakon raspada Jugoslavije sada se sustavno negiraju i demontiraju. Osim toga, dosljedno se provodi stilizacija, umivanje davnih i novijih desnih politika, što olakšava klasificiranje na prijatelje i neprijatelje (e, tu je Zoki Četiri Pištolja bio u pravu!). Pritom se vladajuća desnica nadovezuje na traumu koja je duboko ukorijenjena u hrvatskoj svijesti, jer je odnjegovana prije svega na strahu od tuđe vlasti, odnosno vlasti drugih. A to drugi podrazumijeva uglavnom beogradske Srbe ili domaću ljevicu. Međutim, posljednjih mjeseci vidimo da se pojavio i treći klasificirani neprijatelj – sindikati. Što ćemo sad…
Sa stajališta mnogih Hrvata, indoktriniranih ili ne, oni koji su sjedili za okruglim stolom kad je svirao kraj Jugoslavije, postkomunistima se nije baš vjerovalo. Možda opravdano, ali uglavnom ne jer su „deca komunizma“ u najvećem broju našla utočište upravo u vladajućoj desnici. Mnogi su Hrvati također smatrali da je težnja za članstvom u EU puna uskraćenosti i ograničavanja: rane izlaska iz veće i ulazak u manju rupu bile su još svježe. Slijedile su godine teškog rada i nemilosrdne štedljivosti kako bi se zadovoljili vanjski, tuđi standardi. Cilj je postignut kada je zemlja 2013. ušla u EU, ali mnogi se građani osjetili iskorištenima i nedovoljno obeštećenima za svoj doprinos: ekonomska se situacija poboljšala, jest, ali izdašnija socijalna davanja nisu se materijalizirala. Nepovjerenje prema kreatorima hrvatske demokracije stvorilo je tada jaz između gubitnika i dobitnika pretvorbe, kao i ovisnost o EU-u, što je populističkim pokretima i strankama u Hrvatskoj bio pogodan materijal za podjelu povijesti na dobru i lošu i za razvoj politički korisnog narativa. Sve to s namjerom da se u javnosti učvrsti svijest kako je Hrvatska oslobođena komunističke diktature i potkopavanja nacionalnog suvereniteta od nekog i nečeg. I da se, naravno, zna tko je za to zaslužan.
Stvoren je i herojski kult „zaboravljenih branitelja“; politička desnica je u njima našla borbene, bezuvjetne, antiliberalne i antikomunističke junake. Ti su „vojnici“ ustvari skupina koja je odbila predati svoje oružje i, prema narativu desnice, nastavila se boriti protiv komunizma i nakon završetka Domovinskog rata. Kojeg komunizma, mile ti majčice… A silom su u javnu komunikaciju ugurane riječi koje danas iskaču i među osnovnoškolcima – komunjara, četnik, jugonostalgičar itd. – sve vrijeme maltretirajući verbalno ljude drugoga etničkog podrijetla i drugačijih političkih uvjerenja. Nitko to nije primijetio, a? Ili jest?
Desničarska metoda politike pamćenja jest “raslojavanje sjećanja”, tj. vješta reinterpretacija i povezivanje događaja koji zapravo nisu povezani – primjerice, marševi nacionalista i fašista u danima proslava godišnjica stvaranja nulte hrvatske države izbačene iz povijesti i slično. I upravo u toj niši ukotvio se u osnovi krajnje retropijski i nefunkcionalan pozdrav – ZDS, o kojem je akademik Kustić u prvoj rundi tumačenja zakona za javnost rekao, žmirkajući poput šmrkavca, kako se taj pozdrav ustvari ne može koristiti, ali i može u posebnim prilikama. Koje su to posebne prilike? Ne valja 10. travnja? Što bi značilo kako je time ozakonjeno da nam „crni“ i brkavi prodaju muda pod bubrege svaki put kad im to zatreba. Iz povijesnih činjenica ispada da su oni ustvari hrvatski branitelji koji su ustvari HOS, koji je zapravo sljedbenik jedne grupe jako zločestih momaka koji su još 1945. izbačeni iz povijesti (ne iz razreda, nego iz povijesti, opće, svjetske povijesti). A kad trebaju feštati i baciti se na pečenog vola, tada se konvertiraju u izvorne Hrvate, dragovoljce, čuvare hrvatske suverenosti. Drugim riječima, neki branitelji iz Domovinskog rata, pobjedničke vojske, komemoriraju u memljivoj odori HOS-a (koji nije bio legalna hrvatska vojska u Domovinskom ratu) luzersku, gubitničku vojsku države koja ne postoji i koja je, uz to, ocijenjena kao fašistička. Tko je tu lud? Kako bi izgledala komemoracija na kojoj bi sudionici Domovinskog rata koji su prethodno bili u JNA došli na neku komemoraciju u odori jugoslavenske vojske? Gospodo komemoraši, i jedne i druge Tuđman je preveo (ne kažem baš žedne preko vode) na put Domovine, njemu ste položili zakletvu, onu u kojoj prisežete boriti se pod njegovim stijegom. Gdje vam je, gospodo, vojnička čast – ako već nemate ljudsku.
E, ali nije sve tako jednostavno: uspjeh (?) komemoriranja pobjednika i poraženih u svim ratovima na tlu naše male domovine, bogate prirodnim resursima, parkovima, nasadima, bazenima i komemorašima, može se objasniti činjenicom da je Hrvatska dugo imala podijeljenu kulturu sjećanja. To se posebno odnosi na fazu nakon raspada Jugoslavije. Sa stajališta desnice to su odredili komunisti i stoga je to pogrešno samo po sebi, a ljevici je preobrazba tobože propala zbog neoliberalnog i “antisocijalnog” kursa. U osnovi, sve skupine smatraju da su dužnosnici razdoblja nakon pada komunizma na svaki način licemjerni i pokvareni. Umjesto da se zađe u ovo memorijsko-političko minsko polje, u javnom diskursu izbjegnuta je svaka tema o pretvorbi te izgubljena svaka prilika da se realni uspjesi – demokracija, gospodarski rast, članstvo u EU – slave kao zajedničko postignuće i učini predmetom “pozitivnog patriotizma”. Na taj način su popišali onu Tuđmanovu o pomirenju, u što se i dalje svi kunu. Čak i onaj jadni Bokan preko granice, koji još uvijek nije do kraja polizao krv s nožine (čitaj – čakija, kama) iz devedesetih.
HDZ svjesno i uporno igra svoju laku igru predstavljajući se kao povijesni hrvatski povjerenik, bogomdani čuvar sveg hrvatskog, i to koristeći se činjenicom da oko 30 posto od manje od polovice biračkoga tijela pokazuje zanimanje za tu vrstu vlasti i politike. U realnim brojkama, računajući glupe, mrtve i iseljene, to bi bio broj od oko 450 tisuća „navijača“ koji nemaju jasnu interpretaciju povijesti. Ili nemaju uopće. Tom nejasnom narativu suprotstavljen je difuzni skepticizam velikoga dijela stanovništva, što bi značilo da je više od 2.750.000 birača ili šest puta više Hrvata „nehadezeovaca“ pretvoreno u političke taoce retropijskoga režima, nadojenog nepostojećim originalnim hrvatskim identitetom i recentnom političkom moći.
A ljevičari i liberali, nazvani tako po ustaljenim političkim kvalifikacijama, što oni čine? Ništa! Baš ništa! Ne razvijaju, a trebali bi, nikakve atraktivne ponude komemorativne politike. Nedostaje im vizija, jedinstvo i osjećaj za simboličku politiku; nedostaje im isto što i pripadnicima aktualnoga režima – svijesti o onome što u stvarnosti znači Baumanova sintagma protočno društvo, a znači brze promjene, izmjenu ljudi i politika. Ili, narodski rečeno, nedostaje im svjesnosti o činjenici da ništa u društvu, posebno politička vlast, nije trajno. Mnogi napredni teoretičari politike smatraju da će, sve dok se tzv. progresivne snage ne udruže, nacionalistička desnica nastaviti igrati na svom zapišanom povijesnom terenu bez premca.
A mladi ljudi, koji često opisuju svoje neispunjene nade za privlačnom protuvizijom svjetonazora HDZ-a i njemu srodnih strančica, stvaraju, hvalabogu, već te kontra ponude. Jesu, jesu, samo su tiši, oprezniji i kompleksniji od HDZ-a. Ne nazivaju Jugoslaviju bivšom, nego je uopće ne spominju; Beograd im je neko mjesto za dobru zabavu gdje se govori egzotično; ne zanima ih kako je i kad počeo Drugi svjetski rat, tko je i zašto plakao na stadionu Poljud, u nedjelju 4. svibnja 1980. Tito im je dobar predložak za igrice i znaju se koristiti umjetnom inteligencijom. I za vrlo kratko vrijeme, dok progutaju sendvič, mogu hakirati cijelu vražju povijest, ne samo hrvatsku, o kojoj ionako prekogranični politički samozvanci govore kako smo sve svoje kraljeve izmislili. E, ti mladoskočići mogu nadopisati nove kraljeve i, uvjetno rečeno, pobrisati sve njihove. Pa i onih 17 rimskih careva rođenih na tlu današnje Srbije…
Jedina prepreka toj meni omiljenoj generaciji jest preopterećenost nepotrebnim znanjima, kakofonijom informacija o bližoj povijesti jer na taj način ne mogu sagledati širi kontekt u kojem se nešto događalo, a ničim nisu potaknuti propitivati naučeno. Školske im lekcije ne prenose kritički i demokratski stav. A učitelji, nastavnici i profesori, izrasli na toj kakofoniji, ne znaju popuniti tu prazninu, nisu ni u tom smislu obučavani jer bi komemorativnom režimu to donijelo samo rupe u sustavu i narativu. Budući da je povijest sastavni dio kurikuluma i ne može se izbaciti iz školskoga gradiva, zna se tko na tome profitira. Bože, kakve sve smicalice prolaze…
Moderna alternativa je u etabliranju novih ljevičarskih stranaka jer njih biraju prvenstveno mladi obrazovani građani, koji su izričito protiv bilo kakvoga politički propisanog tumačenja povijesti, pogotovo protiv zamjena teza o prošlosti. Kako smo, eto, mala država, a tema eksplozivna, još su živa iskustva djedova i očeva po kojima je svatko od njih imao nekoga na jednoj ili na drugoj strani, koje god to strane bile. Zbog straha od neprijateljstava, mnogi su oprezni u svom angažmanu, po principu – ako budem glasan, izrazim se umjetnošću, protivljenjem ili kako drugačije, povrijedit ću nekoga, nekom ću se zamjeriti: susjedu, kolegi ili HDZ-u. Na taj način stvara se diferencirano povijesno pamćenje i o ličnostima povijesnoga zračenja: primjerice, Vladan Desnica je ispušten iz školske literature, a uneseni su neki minorni pisci, ulične vrijednosti. Ili Vojin Bakić, kipar čija djela su svjesno prepuštena propadanju ili su devastirana. Itd.
Uznemirujuće je to što – pozivajući se na sliku izvornog nacionalnog identiteta – mnogi Hrvati smatraju privlačnom ponudu vladajućeg režima za obilježavanje političkih komemoracija. Ne treba podcjenjivati kratkoročne i dugoročne opasnosti koje ovakav stav predstavlja za liberalnu i demokratsku zajednicu. Počevši od restrikcije institucija civilnog društva, instrumentalizacije obrazovnog sustava, povijesno upitnog redizajna muzeja, nove trijaže književnosti, pa sve do laskanja nekim fašističkim sentimentima, HDZ-ova politika sjećanja nanosi golemu kulturnu i političku štetu. Ali to ne znači da će koketiranje s retropijskom povijesti biti trajno. Režim komemoracije nije bezuvjetno stabilan: vidjeli smo, glancao se već i zakon o ZDS-u nakon intervencije i pritisaka iz inozemstva. Oporbene stranke prepoznale su čak potrebu za ponovnim pregovorima o načinu na koji se propituje i obrađuje povijest, spontane umjetničke inicijative proturječe dominantnom narativu, a postoje i organizacije civilnoga društva koje se bore protiv pojednostavljenja i iskrivljavanja povijesti promicanjem kritičkog suda i već pomalo otvorenog diskursa. Oni to čine koristeći nedostatke vladajućeg režima i, želim vjerovati, s pogledom na liberalnu i demokratsku viziju budućnosti. Čine to ispunjavajući ponudu koja HDZ-u suštinski nedostaje, a to je – pogled unaprijed.
Međutim, među političkim deputatima, izabranim da guraju boljitak društva, laviraju i stranke koje ujutro naginju ljevici, popodne desnici, a navečer zaspu uvjereni da su tijekom dana ostvarili politička i druga čuda. To su oni koji, zavisno od trenutka, kritiziraju sve živo što se miče u političkom krajoliku jer njihov diskurs nema ni boju, ni okus, ni miris. Beživotni, neupućeni, zarasli u distopije, posvećeni samo vlastitom trbuhu (čak se ni ne hrane zdravo), ne znaju birati ni biti izabrani, komuniciraju jezikom kvazi intelektualaca i komemoriraju sve živo: Jasenovac, Bleiburg, ljetni solsticiji, prvi dan PMS-a. Ličinke. Pizdeki.
radio gornji grad 
