Prekrasna moja Zan,
mistična ženo, ostvarenje i dostignuće sebe same. Napokon si se ukazala, manifestirala u mojim mislima i osjećajima, dobro je da si konačno ovdje, pravo je vrijeme, dajem ti devetnaest crvenih tulipana, to je od Laleh, s voljom i od srca, da ih tvoje ruke prime, oni su zatvoreni, oni su suze i radost, sada si sa mnom, ovo je pravo vrijeme za nas, svako vrijeme ast, jest. Za tvoja upozorenja, za tvoje putokaze, sva jesi. I sva jesi gdje nitko drugi nije. Došao je moj vodič, tebi se prepuštam. Oh, kako li si samo jednostavna. U svojoj crnoj suknji, u svojoj blijedoj bluzi, kako li su neprobojne tvoje crne oči, i kako li je nezamislivo crna tvoja kosa, i kako li sam zabrinut u svoj svojoj radosti. Ipak, straha nemam.
Sjediš u svojoj malenoj kuhinji i jedeš crvenu juhu. Tamo sam s tobom. Ili si to ti ipak sa mnom, u meni, nema razlike. Daješ mi da vidim i da čujem, odnijela si snove iz moje jave i mojih snova, to tako da uvid koji mi pružaš bude krajnje jasan, to zato da svaka potencijalna smetnja ne stane tom istom uvidu na put. Pojela si tri tanjura juhe, pila si je iz zdjelice, onda je odložila u sudoper. Vodimo ljubav sutra. I odeš do prozora, to su vrata, otvoriš ih i iziđeš na maleni balkon. Nije li divno motriti tu skromnost, tu prirodnu poniznost, motrim je, motrim te, u kuhinju ne mogu ući. Hladno je dolje na ulici. Tamo gore si, na zadnjem katu, jedan od balkona na četvrtom katu. Čučnula si i viriš preko kamenog ruba. To, da, dobro znam.
Tko si ti, ona o kojoj niti jedan drugi čovjek neće pitati, neće te vidjeti, a zašto onda ja, ne smijem se to pitati. Uostalom, tko li sam to uopće bio ja? Da, ti ćeš me riješiti svake misli o takvim pitanjima, i tada ću moći biti bilo tko, čak i ti, moja Zan. Koliko ti samo suvišnih slutnji povjeravam dok primam ove vizije o tebi, ove vizije tebe. Nema ovdje nitko nikome ništa za oprostiti, no i to je suvišno, jer ti nećeš trepnuti na bilo koju, na bilo čiju izjavu.
Memento je odaslan. Ekskluzivno tvoj. Sada to znam. Kako bi li te itko ikada uopće mogao upoznati, Zan! Morali bi se baciti u bunar bez dna, što oni nikad neće učiniti.
Sve što si mi prenijela, sve od sebe u što si mi pružila uvid, i mišljeno i izrečeno, nikada ne bih bio u stanju prenijeti na sve te papire, ali, i ti to dobro znaš, bit će preneseno onoliko koliko je u mojoj moći, ne sumnjam da će to biti i više nego dovoljno. Stotine, tisuće fragmenata jedne velike, povezane vizije. Ovdje? Ne ovdje, ovo je samo jedna crtica za tebe, vidiš, u nekoliko nimalo nevinih trenutaka, optuženih trenutaka, oslobođenih trenutaka.
Ti si, Zan, ta vizija, i obuzela si me prvom svojom pojavom, iako tada nisam, još uvijek nisam u potpunosti mogao biti svjestan toga. Hvatao sam leptire, koji su lebdjeli oko moje glave, letjeli?, i dugi niz godina tako, te mnoge i uhvatio, zatvorio ih u dlan, položio na rame. Bijeli leptiri. Poput najave svake nove vizije, koja će nadoći jednom kasnije. Nema kraja vizijama u konstantnom kretanju. Leptiri su, doduše, prestali opsjedati. Nestali od mene. Suvišni. I oni.
Zan u mislima, Zan u cijelome tebi, ona djeluje u ovisničkoj maniri, počinješ sve više ovisiti o njoj, o tebi, ljupka moja Zan, o tebi koja si ovisnost svih mojih misli i osjećaja, svakog prikaza koji se urušava poput svake suvišne slike, klizi kroz riječi i osjećaje.
Ti sagledavaš sve ono što mi prenosiš, značenje svakog dijela svake vizije, do zadnje čestice koja tvori viziju u nepreglednosti, u neuhvatljivosti vizije same, sve vizije kao jedna, dok ja mogu samo naslućivati, sve češće i doslutiti njezine poruke, tvoje, Zan, i na meni je tek da prenosim, na meni je devetnaest. Je li to tako? Tako je. Predočavaš mi ono što će se dogoditi, to se već događa, stojimo u sada, krećemo se u sada koje je uvijek poslije. Posve jasno. Ne smijem previše komentirati, ne trebam uopće, ne činim to, esencija vizija su one same, baš takve kakve jesu. Ti to znaš, ti to znaš, ti znaš. Jer jesi. Jer nisi. Što jesi. Da ne bi bila. Da ne budeš. Jer jesi. Ti poznaješ i jesi i nisi. Vizije, kemijski elementi našeg postojanja, sve i ništa. Stvarnost se ne bi stvarala bez njih. Sve bi stalo, a pitanje je postoji li nama dostupan prijelaz u daljinu, što sve skupa opstoji u spomenutoj neprekidajućoj mijeni, pitanje je to koje nužno i ne potražuje odgovor. Svi će nastaviti nalaziti sebe u tim postojećim kontrapcijama. Jer tvoja volja i voljnost, Zan, uvijek će presuditi pri izboru.
Zan, ti nisi ovaj tu svijet, a o njemu nosiš vijest, ti si, Zan, svijet za sebe, koji nadilazi ovaj svijet, koji odudara od plahih mogućnosti ovog svijeta, ali tvoje srce nije plaho, ti si jedan kirurški precizan rez na podlozi bivanja, precizniji od svakog kirurškog reza, ne mogu, ne znam kako to objasniti. I da znam, neću i ne moram to nikome objašnjavati.
Zan!, kozmičko dijete, zatvoreni cvijet koji nikad ne može uvenuti. Zan!, ti nosiš u sebi saznanje, posvemašnje znanje o cjelini, kozmičko dijete u prikazu jedne žene zna da je sve otkriveno. Izvlačiš iz ovog ustajalog svijeta tvar bivanja, postavljajući je na njezino prirodno mjesto. Izvlačiš na površinu svijesti nešto što je već ovdje, svugdje, no većina ljudi od danas još uvijek nije u stanju to smotriti, jer ne uspijevaju to pojmiti, a time nisu u stanju postaviti sebe u kontekst samorazvoja, niti samog značenja u posljedici zbivanja koja za njih ostaju nedokučiva. Dakle, oni zaista, zarobljeni u skučenom umu, oni niti ne postoje izvan njega. Ti bi, Zan, rekla da imaju problem pojmiti ovo sada, budući da sada vrlo vješto prikriva sutra, jer to sutra, to buduće je uvijek i u sada-kao-sadašnjosti. Pusti se pustih priča, udara tvoja misao u moj um, opet i iznova ga pokoravajući.
Ne znam. Zan najviše voli jesti juhu na kraju krajeva. Voli jesti juhu. Treba se znati nositi s tobom, draga moja Zan, ali nije se lako nositi s tobom, Zan. A nije niti sa mnom. Ti ćeš slomiti stagnaciju koja uporno ostaje u ovom stazisu.
Hodaš kroz cvijeće, u beskrajnom si polju, oh!, ti Zan, ti na onaj tmurni dan, sklapajućih očiju, hodaš gotovo žmireći, i što dalje hodaš, probijaš sve to cvijeće, sve je jasnije da si ti taj Cvijet, svi kao jedan, očistila si svoje srce od ružnih osobina, i čistiš ga i dalje, to za nikoji slučaj, počinila si žrtvu, počinila si najveću vrlinu, počinila si mučeništvo, predala si dah svojeg postojanja drugom biću, a da svoj nisi mogla izgubiti. Što li je to s tobom, kozmička ženo? Da si se usudila, da si se dopustila. I zato hodaš tako mirno, i zato hodaš kroz potpunu tamu, i zato hodaš kroz nepodnošljivu svjetlost, onu koja bi spalila svačije oči osim tvojih, zato si tako mirna, iako su ti ruke na vatri, iako ti misli gore, no uronjene u tešku vodu.
Ti si kći Crvenog tulipana, ti sama postala si Crveni tulipan. Možeš podnijeti gledati i u dobro i u loše, jer u tebe ne može prodrijeti banalna narav zle misli ljudskog bića, ne čineći razlike, postavši tim Cvijetom dualnosti koja izrasta iz tog jednog mjesta, postala si moć koja upozorava na nevidljive istosti, razlika nema, ukazavši na dvojnost ljudskog bića, na zamaskirano i skriveno, na sve ono što truli i raste pred ničijim očima, na sve ono što izmiče ljudima od danas, promiče im, zaslijepljenima, zaglušenima, zato im sve izmiče iz hladnih ruku, hladnih nogu, hladnih srca, hladnih glava koje su obuzete očitostima, zato im sve izmiče, i tako im izmičeš i ti, Zan. Ti stojiš na svakom mjestu, a svako mjesto je jedno jedino mjesto, ne hvatajte me za riječi.
Uskoro, a govorim o vrlo skorim trenucima, neće vam ostati niti jedna misao koja me čini da biste je dohvatili. Tako zna Zan. Podijelila je tu informaciju s ovim nestašnim djetetom. Imam li ja išta s tim?
Tvoj glas, jesam li ga ikad čuo onako kako se čuje zvuk?
Tvoj glas me prati, pratit će me do same linije prijeloma, bit će osiguranje uspjeha mojeg skoka prema naprijed, odmah u tom trenutku, tada će prijelaz biti već daleko iza mojih leđa, a ja u nedostižnoj daljini. Horizont je lako uhvatljiv, udaljavajuće i sveudaljavajuće misli nisu. Zan, ti si me otpratila. Činiš to neprekidno.
I moj um će biti prazan od suvišnih misli, moj um će biti miran, širit će se, sužavati se, umanjivat će me, rastezat će se kroz sveotkriveno. A novo tek nastaje, samo da bi u tom istom trenutku bilo otkriveno, kao što zdenac nepresušnosti biva otkriven svaki put kada neuhvatljiva misao podigne s njega platno koje ga prekriva.
Han, taj osjećaj je oživotvorio Cvijet patnje koji sama jesi. I ti si ga usadila u mene u jednoj gluhoj viziji, čiju su gluhoću uznemiravale jedino kapi mojih pokvareno hinjenih suza. I kapale su, padale su u zdenac spoznaje o svakoj neumitnoj promjeni koja obitava u tijeku koji nikad ne počinje, koji nikad ne može završiti, koji se neprekidno kreće, i tako na sve strane.
Sve što govoriš, sve što hodaš, što si prohodala i odležala i odsjedila, svaki najmanji pokret koji si učinila u potpunom mirovanju, sve ono što jesi, sve ono što nisi da bi bilo, sve ostalo što jesi, a ja sam uspio primiti, misliti i osjetiti, otvoriti u sebi, sve to pripada tebi, Zan. Ti si pečat. Naš susret, siguran sam sada, nikako nije slučajan.
Okrenuo sam glavu u stranu, taj jedan put, neću ti reći prvi, i ugledao te kako stojiš iza prozora automobila u kojem sam sjedio. Da, na stražnjem sjedalu, gledala si me. Crna haljina bez rukava. Oči čiju se boju još uvijek ne usudim otkriti. Pomičem se po sjedalu, rukom otvaram vrata, izlazim iz auta, stanem na tvrdo tlo. Vidim te, sada stojiš malo dalje od mene, odmakla si se. Ne pomičeš se. Onda okrećeš glavu u stranu, sada si u profilu. Rekla si: “Ja sam Zan.”
To nije tvoje jedino ime, kamoli potpuno ime, imaš li ti ime?, ali nastavio sam te zvati Zan, neimenovljivo moje.
Stajala si tada sama. Na rubu ceste. Stajao sam tada na lošem mjestu. Ti i ja susrećemo se zato što ćemo se sresti. I zato što smo se oduvijek sretali, od prve razboritosti naše svijesti. I sve vizije će se stopiti u jednu. Razotkriveno. Jedna otkrivena Zan. Toliko sam već spoznao o ishodištu svih bivanja i zbivanja, koja vode prema trenutku našeg konačnog spajanja. Tko si ti, Zan? I tko još pleše s tobom? Mislima. Moje riječi ne dolaze ni iz kakvog sna, ponajmanje i iz kakvog sanjarenja, one su poput tebe, od tebe, one su ti, Zan, jednostavne i razumljive.
Oni ne znaju.
Siguran sam. Znam.
Nad tobom je devetnaest.
12. 6. 2020.
Kruno Čudina, ‘Pisma za njih’ (Fraktura 2021.)
radio gornji grad 
