Ne znate kakva sam ja? Prilično “naopako” u odnosu na normalna postupanja. Kad osjetim plimu usamljenosti, tjeskobe, nevoljnosti i nemoći, činim sve obratno. Ne odem pod deku, što bi bilo najbolje, ne ugodim si belgijskom čokoladom, čašom likera, novim cipelama, svilenom maramom, bijelim žgancima s lukom, dugim razgovorom s nekim koga volim. Ne! to radim kad sam prosječno, na podnošljivoj razini, s nagibom prema lošemu. Kad sam zaista loše, radim neke ritualne i ne baš shvatljive stvari. Primjerice, prepisujem jednu tešku i gustu stranicu teksta najboljim rukopisom, gotovo kaligrafijom. Čistim umašćen štednjak ili jako zakrčenu ladicu. Slažem knjige po područjima. Očistim sve cipele koje nosim u toj sezoni. Odgovorim na dva pisma, iz zaostataka. Naučim novu pjesmu napamet. Poklonim nešto nekome, imaginirajući meditativno što bi ta osoba najviše željela.
Poslije toga obično se osjećam bolje. To traje dan, najviše dva, budući da Strijelci žive u nešto bržem ritmu od ostalih i nemaju vremena predugo biti tužni. Jedino kad smo jako, jako ranjeni, ali tada se mijenjamo iznutra, ne reagirajući previše prema van. To je pitanje ponosa, pitanje samokontrole, koja je izuzetno važna. I što da se kaže? Stvari odlaze s kišom, plutaju po nevidljivom površju neke rijeke. Kiša nesmiljeno pada, ravna vijuge. Mokra je naša vučja koža, prokislo je naše ovčje runo. Nemamo više štofa za opravdanje, skvrčilo se sve na konopcu, skratila se priča do poante. Ostavili su nas, nisu nas shvatili, zamijenili su nas nečim i nekim drugim. Mi više također nismo isti. Svemir to zna dok nam se obraća, poneki među ljudima također. I pjesnici, koji govoreći o stablu znaju čemu služe metafore. Tko je tko, što je što i o čemu je što. Hvala, Julia Hartwig. Naučila sam mnogo iz Vaše pjesme. Danas mi je pomogla prebroditi veliku kišnu i emotivnu krizu. Evo je: ” Ti si u meni uvijek prisutno, / drvo raskošno i drvo ubogo / drvo nagnuto nad sirotištem žbunja / drvo koje se ogleda u Mjesecu / i preznojeno zatim u sunčanoj vrelini / drvo bijelo od kiše i drvo ožednjelo / drvo koje se pjevajući bratimi sa svakim prolaznikom / i drvo što dostojanstveno krije tuđa božanstva / drvo raskoši drvo čežnje i drvo patnje / drvo vječno zeleno / E v e r g r e e n.”
.
F. G.
radio gornji grad 
