Pogledao operu “Lennon” dr.Josipovića i moja ocjena opere je sljedeća: Što se tiče teme – realno to je priča o “Zločinu i kazni” s time da je stvar postavljena naopako. Chapman je Raskoljnikov a Lennon stara baba Aljona Ivanovna. Što cijelo vrijeme blago iritira. Naracija je realno bez glave i repa pa prvi cin može zamijeniti mjesto s drugim a da se ništa ne promijeni. Operu se može igrati od kraja prema početku i opet se ništa ne gubi. Glazbeno je “Lennon” opera s najviše timpana i trombona koje sam čuo u bilo kojoj operi i nakon treće uzastopne provale timpana podboltanih trombonima u prvom činu svako blijedeće postaje naporno i pretvori se u buku do kraja opere. Opera kao izuzetno složena glazbena forma ipak se temelji na glazbenoj arhitekturi koje u “Lennonu” nažalost nema pa se čovjek uzalud muci otkriti glazbenu narativnu liniju. Raskoljnikov tj. Chapman je realno dominantan lik posebno kad u scenama kad je u kavezu dominira nad Lennonom. Da je Chapman glavni lik, sto on u ovoj operi i jest bez obzira na utrpavanje drugih likova koji imaju malo dramaturškog razloga da se pojavljuju te da se opera zove Chapman to bi imalo smisla jer bi tema opere bila jasna. Nisam uspio otkriti što u glazbeno narativnom smislu predstavlja zbor koji nakon provale timpana se sluša kao da je stigao iz Madam Butterfly tj iz nekog drugog “filma”. Posebno kad iz provale gotovo atonalnog krešenda u duhu suvremene glazbene estetike najednom “zazuji” maltene Puccinijevski zbor. Na, kraju Chapman kao ubojica te njegovi motivi koji su važan dio libreta daleko su zanimljivi i jači od lika Lennona koji je patetično plošan. Ali onda je bolje da su autori napisali operu “Zločin i kazna” po Dostojevskom. Ovako je to ispala velika zbrka u kojoj likovi manje više uspješno smetaju jedni drugima i evidentno je kako je pokušaj da lik Lennona izvuče ovu operu neuspio te autor nije ušao u ozbiljnu temu Lennovog ubojstva koja se stalno nameće kroz lik Chapmana. Glazbeno će ostati upamćena jedino po nekontroliranoj količini timpana po prizoru.