Slađana Bukovac: Neira, starija Irfanova sestra

Neira je Irfanova starija sestra. Ne znam kako se ta profesija točno zove, ali ona je medicinska sestra koja kirurzima dohvaća instrumente prilikom operacija. Cijeli njezin radni vijek, 35 godina, a nastavila je raditi i kada je stekla uvjete za mirovinu, ona svoj radni dan provodi asistirajući na operacijama. U početku se radilo o abdominalnoj kirurgiji, a sada je to doslovno sve: od trauma i prijeloma, do operacija mozga.

Neira je, nakon što je u Travniku završila srednju medicinsku školu, od studija medicine u Sarajevu odustala kada joj je otpala peta na čizmi. Bila je na početku drugog semestra, Sarajevo je bilo pod snijegom, za druge čizme nije imala novaca, i bile su joj mokre noge. Ne mogu se ovako zajebavati šest godina, rezimirala je tu situaciju s obućom, i poslala molbu da da se zaposli kao medicinska sestra širom bivše Jugoslavije. Svugdje je tražila kirurgiju, i svugdje su je primili. Neira je odabrala Pulu, ne zbog toga jer je na moru, nego jer joj je bila apstraktna, najudaljenija.

Po prilici 1978., ili 1979., stigla je u ulicu koja je samo jednim stubištem udaljena od mjesta gdje trenutačno živim. To je bilo, kaže, područje bosanskog podstanarstva; drugačije se stanovalo, i drugačije kuhalo; bila je to “multikultura” preživljavanja, i siromaštva. Od tamo se spašavalo kako je tko, ukoliko uopće jest, socijalno i materijalno napredovao.

Neira je radila taj svoj posao, koji nikad nije bio osobito plaćen, a prosječnom je čovjeku zapravo nepodnošljiv. Jer ljudi na na operacijskom stolu umiru, umiru posve mala djeca. Za to je potrebna posebna psihička konstitucija, plus što je čovjek, osoba, neprekidno na nogama.

Neira je bila prva iz obitelji koja je ovamo stigla iz Travnika. Van bilo kakve “vojne” ili politički podobne logike, unutar jedne profesije namijenjene isključivo onima koji su silno izdržljivi, i imaju neku svoju misiju koju nije moguće pronaći u motivacijskim udžbenicima.

U ratu, završila je kao voditeljica jedne vojne ambulante pa području Maslenice. Tamo je upoznala dobro i zlo kao apsolutne krajnosti, bilo je trenutaka u kojima je njezino ime bilo čudno, gotovo pogubno. Bilo je ljudi koji su je unatoč tome branili, premda su mnogo toga mogli izgubiiti, doma su imali maloljetnu djecu a potezalo se oružje.

Neira je iz Travnika u Pulu dovela obitelj: sestru, Irfana, brata koji boluje od cerebralne paralize i s njom stanuje 40 godina godina u zgradi nasuprot pulske bolnice, i za kojeg je doživotno zadužena.

Neira izgleda umorno, i energično. Danas mi je platila kavu, naviknuta je da plaća. Ona je ta “Bosna” koju ja pomalo poznajem, jer sam sam se tamo školovala. To jest ta moja Bosna, u tome se osjećam doma. Kao i s Irfanom: finoća, upornost, svijet stoicizma, to nisu ljudi koji je nanijelo “etničko čišćenje”, stizali su “trbuhom za kruhom”, kad su bilo što tražili i pitali, tome je prethodilo ispričavanje, obziri.

Unutar nekih drugih kriterija, Neira bi bila ikona feminizma, ili radničkog pokreta. Jednako kao što bi Irfan bio ikona multikulture, i kao aktivni sudionik rata, tog nekakvog “domoljublja”. Ali takvih kriterija nema, društvo ne određuje svoje prioritete, nego se odlučuje za one koje najviše grabe, koji sami sebe najbesramnije hvale.

Neira će izržati sve što je ljudskom biću podnošljivo. Operacije, slabu plaću, doma brata s cerebralnom paralizom. Onaj grozni trenutak samospoznaje, kad je na čizmi otpala peta, kad se kirurgija pretvara u dohvaćanje sitnih i preciznih instrumenata. Irfan će izdržati što, nakon 40 godina, konačno ima stan u kojem ima prirodnog svjetla. Sve ga zasljepljuje, dvaput je pao, čini se da je potrgao rebro. Sutra ćemo vidjeti kakva je dijagnoza.

Mi moramo odrediti tko su naši junaci, što je ono kolektivno poštujemo, i s čim se identificiramo. Za mene su to Neira, i Irfan. Ne je li neka pjevačica na snimanje ponijela grožđanu mast, i kako izgjedaju nekakvi apstraktni “osjećaji” onih koji su lišeni egzistencijalnih, i dnevnih problema.

Mjera mojih osjećaja prema Puli, prema regiji koja se diči multikultiuralnošću, ne odnosi se na samohrane majke koje su ilegalno izgradile vlastite kuće, niti na tretman hodža koji stihijski otkupljuju i ograđuju poljoprivredne parcele. Zanimaju me “legalni” ljudi, koji su se silno namučili, pa čak i skupo platili, jer su poštovali protokole, i zakone. Žena koja će vas dočekati kad ste u potpunoj anesteziji, a svi ste joj jednaki. Njezin brat koji je u sedmom desetljeću života, sveudilj ljubazno moleći, dočekao da ga se preseli iz najstarije kuće u gradu, spomeničke baštine na koju je imao “stanarsko pravo”, i da konačno nije životno ugrožen u vlastitom interijeru, da ima zidove i strop, pristojna ulazna vrata, pa čak i minijaturnu spavaću sobu.

I to vam je, što se mene tiče, “multi-kulti”. Ne hoće li ili neće svirati narodnjaci, i po čemu se razlikuju od turbo-folka. “Multi-kulti” je da ne postoji neougodna, i degradirana, “bosanska” ulica pod mojim pragom. Da bolnička sestra koja 40 godina gleda nepodnošljivo, nakon što se školovala u Travniku a u Sarajevu joj je usred zime na čizmi otpala peta, ima pristojnu plaću. Da se “stanarsko pravo” mog prijatelja Irfana, kojeg su smjestili u beznadežnu gotičku kuću, protegne preko promjene režima, i da se ozbiljno bolesnog čovjeka smjesti negdje izvan spomenika kulture koji se urušava, i ozbiljno ugrožava one koji se u njemu nalaze.

Tagged: slađama bukovac