Ivan Molek: Još o ZG identitetima

foto br. 1[3228]

Kugla glumište u Parku Stara Trešnjevka, Posljednji sati gospodara ledenih strojeva (1979; Fotografija: Goran Pavelić Pipo)

Ne treba se dati prevariti. ZG je dovoljno velika i dovoljno razvijena sredina da svoje izdvojene identitete gradi na više ili manje izoliranim identitetima kvartova, gradskih četvrti. Postoji npr. Kulturni centar Trešnjevka u čijem je prvom susjednom parku godinama ranije Kugla glumište priredilo jedan od svojih hepeninga, Posljednji sati gospodara ledenih strojeva (1979), a postoji i Kulturni centar Travno, preko puta tzv. Mamutice, gdje je to isto Kugla glumište s Dočekom proljeća (1977) još ranije pozdravljalo odlazak hladnih i sivih zimskih dana. I ti kvartovski kulturni centri funkcioniraju autonomno, još i danas, neovisno jedno o drugome, programi jednog ne ovise ni na koji način o programima drugog, djeluju kao da onoga drugoga ni nema. Gdje se pretpostavljalo samo jedno i jedinstveno, tu sada, već vremenima, stoje, jedno uz bok drugoga, identiteti što se ne prestaju množiti.

Jedna od lucidnijih ideja kojom se Kugla vodila u svojem djelovanju jest “dovesti ljude [publiku] tamo gdje ljudi ne idu u kazalište”. Već bi to trebao biti signal o tzv. spavaonicama tj. zgradama gdje stanovnici samo ručaju, prespavaju i onda izjutra vraćaju se na svoja radna mjesta i u škole te o prostorima gdje građani mogu na miru uživati u kazališnim izvedbama i drugim ugodnim “kulturnim sadržajima” po gradskom središtu.

Ali unatoč tim praksama hepeninga, ili zahvaljujući dijelom i njima, množenje (vele)gradskih identiteta ne posustaje. Identiteti su osuđeni u takvim pokretljivim okolnostima priznati prije ili kasnije da se oni raslojavaju, ne ujedinjuju se više u kakvu cjelovitu formu. Jedan od lidera Kugle, Zlatko Burić Kićo, po “teritorijalnoj pripadnosti”, što god to značilo, jest i Osječanin i Zagrepčanin, a već je godinama k tome i danski državljanin. Uz to, glumac, nagrađivani izvedbeni umjetnik, drag susjed koji rukom odmahne pozdrav prolaznicima svojom ulicom, možda također brižan suprug i otac …

U noćnim satima, vozeći od Autobusnog kolodvora na Držićevoj prema trešnjevačkoj Čakovečkoj, vozač taxija njurga gotovo cijelim putem. Uporno i nezaustavljivo, iznova i iznova, ne propušta nijednu priliku iskazati što mu je to bolno po srcu i po duši. To neumorno jamranje koje ni ne sniva da bi pobjeglo sa stranica Krležinih Balada! Promatra registarske tablice vozila što promiču pored njegova vozila i ne može se načuditi da te rege što ih registrira, zapaža, uglavnom nisu domaće. Ovdašnje. Da su to sasvim pristojna vozila registrirana u nekom drugom gradu. U nimalo lošijem stanju negoli je taxi što ga on sam vozi i u njemu prevozi putnike od kojih živi. I ne pada mu na pamet upitati se zanimaju li njegovog već ponešto umornog putnika uopće takva malodušna i do ovdašnjih milosti krajnje kenjkava njurganja. Gura li ga gura on, sretno mu bilo. Vjerojatno nije ni u jednoj prilici prisustvovao Kuglinim hepeninzima. A ako već i jest, onda bi to trebao biti samo njegov problem. Nikoga drugoga. A te predstave, ti hepeninzi, nudili su se bez ijedne naplaćene ulaznice kome je već do njih ovako ili onako bilo stalo.

foto br. 2[3229]

Kugla glumište u Travnom, Dolazak proljeća (1977; Fotografija: Goran Pavelić Pipo