Biserka Drbohlav: Identitet kao Iluzija svjesnosti

323384367_5808134689264778_6007289331205578589_n

Identitet je jedna magična, moglo bi se reći i mađioničarska pojava. Iz društvenog šešira iskače u svakojakim oblicima na opće zadovoljstvo publike koja, impresionirana efektnim ishodom, ne mari za mađioničarske trikove i obmane, skretanja pažnje, manipuliranja sviješću i stvaranje iluzije.
U sociološkom kontekstu identitet (od lat. ‘idem’, isto) je “skup značajki koje određuju posebnost pojedinca ili skupine u odnosu na druge pojedince ili skupine”, a ima ih unedogled: od dobnih, spolnih, rodnih, rodbinskih, vjerskih, etničkih, rasnih, jezičnih, nacionalnih, do profesionalnih, klupskih, sportskih, gastronomskih, astroloških itd. Tako dobivamo odgovore na sudbonosna pitanja: “tko sam ja?” i tko smo mi?”.
Je li?
U jednom dokumentarnom filmu o Clarku Gableu, “kralju Hollywooda”, macho i seks simbolu generacije moje mame, spominje se kako su mladog Gablea filmski bosovi smatrali “žgoljavim i pomalo ženskastim”, ne naročito obećavajućim holivudskim materijalom. A onda je MGM nanjušio moguću profitabilnost mladca u usponu, pa ga je krenuo modelirati: morao je promijeniti frizuru i držanje, nositi zubnu protezu i ići u teretanu, a uz to postati ljubitelj prirode, lova i sportova. Studio je procijenio da bi takav identitet dobro prošao kod (ženske) publike. I Gable ga je usvojio, prilagodio mu se, stavio na sebe kao kaput, koji je potom postao njegova koža. Riječima njegovog biografa Fleminga, Clark Gable je bio “potpuna studijska kreacija”, “antiteza onoga što je doista bio”. A onda su se s tom “antitezom” desetljećima poistovjećivali muškarci diljem svijeta.
Kreiranje (izmišljanje) identiteta nije patentirao šoubiznis, samo ga je razvio (kao “imidž”). Tisućama godina to rade religije – krštenjem, recimo, dijete dobiva identitet vjernika prije nego što je njegova osobnost otvorila okice (a kad ‘progleda’, ratuje protiv onih koji su dobili drugi vjerski identitet). I vladari – od egipatskih koji su sebi pridavali božanski, a drugima opslužni identitet, preko srednjovjekovnih, neprikosnovenih autoriteta čak i kad su krune nosili potpuni idioti, do današnjih predstavnika “interesa svih građana” koji neprestano politiziraju identitet pučanstva prema aktualnim potrebama moćnika (za obranu, demokratizaciju, ustašizaciju…). Uz njih se u modernom, potrošačkom društvu – gdje se konzumacija poželjnih dobara i ‘life style’-a izjednačava s osobnošću, a identitet se, kao i svaka druga roba, proizvodi i distribuira prema kriterijima tržišta – ističu i drugi tvorci identiteta: marketinški stručnjaci, influenceri i mediji, promovirajući sadržaje i oblike života “kojima svi trebaju težiti”.
Ukratko: identitet je društvena konstrukcija, uvjetovana socio-povijesnim, političkim, kulturnim itd. procesima i vrijednosnim orijentacijama. Utoliko je podložan promjenama (pa Gable danas ne bi više prošao s lovačkim afinitetom i brčićima, nego bi morao obući identitet borca za zaštitu okoliša i metroseksualca, a u nas bi morao imati potvrdu gdje je bio ’91.). Ali također opasno graniči s obmanom, manipuliranjem i iluzijom.
Naravno da sve te “značajke” – dob, vjera, nacionalnost, rodbinske veze, profesija itd. – imaju utjecaj na oblikovanje osobnosti pojedinca i njegovu samo-percepciju i ponašanje, ali pitanje je do koje mjere on sebe s njima identificira.
‘Cum grano salis’, rekli bi stari.
Imajući, međutim, potrebu dokučiti tko je (kao da se radi o za sva vremena gotovom proizvodu, npr. bombonjeri), odakle dolazi (jer to je ‘u krvi’, nema veze što je u glavi) i gdje mu je mjesto (da ne mrdne na ono krivo), čovjek se rado omata raznim identitetskim mrežama. One mu daju osjećaj da zna tko je, što je, gdje je, s kim je – i, još važnije, s kime nije. I sve to bez dodatnog tramaka, tj. razmišljanja nije li se možda omotao paučinom, koja na njega lijepi svekolike društvene uloge i veze s drugima, istovremeno prikrivajući tko i gdje je zapravo.
E sad, ako/kada bi se odlučio iskoprcati iz te identitetske paučine, vjerojatno bi se našao sam, gol, na vjetrometini stalnih mijena, vazda na raskrižjima, bez postojana tla pod nogama, sigurnih znakova i prečica. Morao bi prihvatiti promjenjivost, netrajnost, nesigurnost. Što čak zvuči avanturistički, pravi izazov za “one odvažne” i “one koji se žele dobro zabaviti”, kako poručuju reklame. Ali ima jedna kvaka: morao bi misliti. A to je teško. Pa cijeli izazov zvuči manje privlačno.
Jer, puno je lakše vjerovati da neki svevišnji točno zna tko si i kuda ideš, pa se ti sam ne moraš time zamarati, ili se premazati nacionalnim bojama pa ratovati i na sportskim tribinama navijati “za svoje”, mrzeći one umazane drugim bojama, ili do tjemena uroniti u ulogu majke, gospon doktora, estradne zvijezde… I posve je razumljivo da bi mnogi na prijedlog da razmisle što zapravo znači taj njihov identitet odgovorili isto što i Clark Gable na kraju filma “Prohujalo s vihorom”: “Iskreno, draga moja, uopće me nije briga”.
A ipak…