OD JULIJA CEZARA DO JULIANA ASSANGEA

f.

Pleši, Modesty, pleši,
Na jedrenje ponesi samo šalicu čaja
dalekozor i sredstvo koje briše
svako suvišno sjećanje na putu.
U sjenci agave koja raste na brodu
u dugim noćima na otvorenom, osluškuj
kako gube se zvukovi svijeta.

DARIJA ŽILIĆ (Iz zbirke poezije „Pleši, Modesty, pleši“)

Tekst je sačinjen od mnogostrukih pisanja, izveden iz raznih kultura, te ulazi u međusobne odnose dijaloga, parodije, osporavanja, no postoji jedno mjesto gdje ta mnogostrukost nalazi svoje žarište, a to mjesto je čitatelj, a ne, kao što se nekada govorilo, autor. Čitatelj je prostor na kojemu su svi citati koji čine pisanje zapisani, a da pritome ni jedan do njih nije izgubljen; jedinstvo teksta ne leži u njegovu porijeklu nego u njegovu odredištu. No to odredište više ne može biti osobno; čitatelj je čovjek bez povijesti, životopisa, psihologije; on je jednostavno onaj netko koji sadrži na jednom mjestu sve tragove od kojih se pisani tekst sastoji.“

O DRAMI „JULIJE CEZAR“ VILJEMA ŠEKSPIRA

Vrijeme klasičnog teatra je prohujalo. Njega je zamijenio reality show. Savršen primjer klasičnog teatra je Šekspir. Njegove drame su se stoljećima izvodile na pozorišnim binama širom svijeta, i imale su svoju publiku. Moderni teatar, odnosno reality show nema publiku u klasičnom smislu. Publiku ili je integrirao neki drugi reality show ili sami kreiraju jedan reality show. Pozornica kao javni prostor je uništena, jer se dogodila jedna inverzija javnog i privatnog prostora. Moderni reality show može od javnog prostora napraviti privatni i obrnuto, odnosno, skoro igrajući se, privatni prostor predstavljati kao javni, a javni prostor upotrebljavati kao da je privatni. Šekspirov teatar je bio pozornica humora, ali i tragedije (a oni se na nekim mjestima spajaju u tragi-komediju), ali je njegova pozornica često bila poprište i ogledalo ljudskog zla, historijskog usuda i prolijevanja krvi.

Kod“ zla i dalje živi, i on je postao najskrivenija jezgra modernog reality showa. Institucija autora je odavno poljuljana, ali se može sada konstatirati da je i institucija recipijenta, odnosno čitatelja ili publike također uništena. O tome je jako lijepo pisao Roland Barthes u svome znamenitom eseju Smrt autora: „Na kraju, da ne idemo dalje od prapovijesti modernizma, nadrealizam, premda nije bio u mogućnosti da jeziku odobri vrhovno mjesto (budući da je jezik sustav, a budući da je cilj pokreta, romantično gledajući, da ruši kodove – što je samo po sebi iluzija; kod se ne može uništiti, on se može samo „izigrati“), pridonio je degradaciji ugleda Autora time što je neprestano preporučivao iznenadno razočarenje u očekivanju značenja (onaj slavni nadrealistički „trzaj“), povjerivši ruci zadaću da piše što brže može o onome čega sama glava još nije svjesna (automatsko pisanje), i time što prihvaća načela i iskustvo da više ljudi zajedno pišu.“

Od vremena nastanka eseja „Smrt autora“ umjetnost je doživjela velike promjene i preobražaje. U današnje vrijeme je virtuelna realnost uništila instituciju autora, ali i instituciju čitatelja, ili kritičara. Sada oni uistinu zajedno, u jednom redu, pokretne trake virtuelnog zida, kreiraju jedan zajednički reality show. U Šekspirovo vrijeme, ali i ranije (u vrijeme grčke tragedije) i nekoliko stoljeća kasnije, sve donedavno, do početka novog milenijuma, bila je jasno razgraničena linija između pozornice i publike. Tako Barthes piše: „Uklanjanje Autora (čovjek bi tu mogao reći zajedno s Brechtom da se radi o pravom udaljavanju budući da Autor kao da se umanjuje u neku sitnu figuru na najdaljem rubu književne pozornice) nije samo povijesna činjenica ni djelo pisanja; ono radikalno mijenja moderni tekst (ili – što je ista stvar – tekst će odsada biti sačinjen i čitan na takav način da autor bude odsutan na svim njegovim razinama).“ Uklanjanje autora je bio prvi stepenik u uništavalju klasičnog koncepta umjetnosti; tek nakon što je uništen i čitatelj, odnosno publika – teatar je napravio preobražaj u reality show.

Roland Barthes je u svoje vrijeme procijenio da je poljuljana institucija autora, ali je tada još uvijek velike nade polagao u samog čitatelja, koji je za njega bio kamen-temeljac umjetnosti: „Vratimo se Balzakovoj rečenici. Nitko, nijedna „osoba“ to ne kaže: njezin izvor, njezin glas, nije pravo mjesto pisanja, nego je to čitanje. Još jedan primjer učinit će to jasnim: nedavno istraživanje (J. P. Vernant) pokazalo je konstitutivnu višeznačnu prirodu grčke tragedije, tekst koji je satkan od riječi s dvostrukim značenjima koje svaki lik shvaća jednoznačno (to vječno razumijevanje upravo je „tragično“; no ipak postoji netko tko razumije svaku riječ, i tko, štoviše, čuje gluhoću likova koji govore pred njim – a taj netko je upravo čitatelj (ili ovdje, slušatelj). Tako je otkrivena potpuna egzistencija pisanja; tekst je sačinjen od mnogostrukih pisanja, izveden iz raznih kultura, te ulazi u međusobne odnose dijaloga, parodije, osporavanja, no postoji jedno mjesto gdje ta mnogostrukost nalazi svoje žarište, a to mjesto je čitatelj, a ne, kao što se nekada govorilo, autor. Čitatelj je prostor na kojemu su svi citati koji čine pisanje zapisani, a da pritome ni jedan do njih nije izgubljen; jedinstvo teksta ne leži u njegovu porijeklu nego u njegovu odredištu. No to odredište više ne može biti osobno; čitatelj je čovjek bez povijesti, životopisa, psihologije; on je jednostavno onaj netko koji sadrži na jednom mjestu sve tragove od kojih se pisani tekst sastoji. Zbog toga je prezira vrijedno kada se novo pisanje osuđuje u ime humanizma koji se licemjerno pretvara u šampiona čitateljevih prava. Klasična kritika nikada nije posvetila nikakvu pažnju čitatelju; za tu (kritiku) pisac je jedina osoba u književnosti. Počinjemo odbijati da nas vuče za nos dobro društvo arogantnim, satiričnim optužbama u prilog onome što samo to društvo ostavlja po strani, ignorira, guši ili uništava; znamo da, ako pisanju treba dati budućnost, moramo odbiti mit: rođenje čitatelja mora se dogoditi uz cijenu smrti Autora.“

Ali ovaj svijet je i dalje zadržao neke drevne elemente. Kao na primjer svoju tragičku prirodu. Dramska polarizacija i napetost pune elektricitetom Eter novog milenijuma. Ljudska drama je uistinu preživjela. Međutim, mi baš kao da se nalazimo na jednom prelomnom mjestu. Baš kao da se moderno čovječanstvo dijeli u dva tabora; prvi tabor ostaje u starom Šekspirovom svijetu tradicionalnih vrijednosti, dok drugi tabor tovari kola i upreže konje u karavane koji kreću prema budućnosti. Taj rastanak je bolan i za jedne i za druge. Taj raskid se, međutim, neće moći dogoditi bez kidanja krvnih veza. Bez zločina, osvete, spirale zla i ljudske tragedije. U tom raskidu nema ništa romantično. To je možda najbolje znao Julije Cezar, koji je morao da plati životom nastanak jednog novog doba. Rastko Petrović je zapisao u jednoj pjesmi: „A pozno u noć kad sve spava, / Dok zvezdani slap sliva se na žito, / Julije Cezar, moj prijatelj kroz vekove, / Pogledom me kao svetom vodom krštava, / I priprema na dela junačka.“ Da bi to novo doba otpočelo mnogi moraju biti žrtvovani. Antun Branko Šimić je u jednom eseju pisao o neobičnom događaju iz rusko-japanskog rata. U bezizlaznoj situaciji, jer nisu mogli da pređu barikade od bodljikave žice, japanski vojnici su, kao kamikaze, žrtvovali jedan odred, koji je tijelima premostio barikadu od bodljikave žice, kako bi preko njihovih tijela, tj. bodljikave žice, mogao preći ostatak vojske. U modernom, današnjem vremenu je potrebno preobraziti postojanje zasnovano na principu reality showa. Baš kao što se u vrijeme Julija Cezara formirala urota, kako bi se mogao stvoriti jedan novi svijet, tako i u današnje vrijeme postoje nevidljive sile, koje u skrivenim podrumima osmišljavaju jedno novo doba. Da li će vrhunac reality showa našeg vremena biti Treći svjetski rat. Takav rat bi bio vrhunac reality showa, ali vjerovatno i njegovo uništenje. Reality show je potrebno razoriti, kako bi se kocept života preobrazio u nešto bolje. Roland Barthes piše – „budući da je jezik sustav, a budući da je cilj pokreta, romantično gledajući, da ruši kodove – što je samo po sebi iluzija; kod se ne može uništiti, on se može samo „izigrati“.“ Skriveni kod ovog planetarnog reality showa, koji je i jezgra, odnosno ampula, zla – nije moguće uništiti, ali ga je moguće „izigrati“. A za takva pravila igre ne važe parametri prošlosti; sistem se mora, kompjuterskim terminom rečeno, nanovo „oboriti“, a potom „podići“. Međutim, postoje rijetki šamani moderne tehnologije, koji poznanju njene skrivene zakonitosti. Kao na primjer Julian Assange ili Edward Snowden. Julian Assange je napisao jako poučan tekst o prirodi zavjere pod naslovom „Zavjera kao oblik vlasti“, u kojem se kaže: „Prije i poslije 11. rujna Maryland Procurement Office i druge organizacije unajmile su matematičare da analiziraju terorističke zavjere kao povezane gafove (da biste pratili ovaj članak nije vam potrebno znanje matematike). Mi razvijamo takvo shvaćanje terorističke organizacije i pretvaramo ga u skalpel za seciranje zavjera koje podržavaju autoritativne strukture moći. Koristit ćemo se povezanim gafovima kako bismo sposobnost prostornog mišljenja primijenili na političke odnose. Te je gafove veoma lako vizualizirati. Prvo zamislite par čavala („zavjerenika“) i nasumično ih zabijte na ploču. Zatim uzmite konop („komunikaciju“) i ovijte ga od čavla do čavla bez prekidanja. Konop koji povezuje čavle nazvat ćemo vezom. Uz pomoć neprekinutog konopa i čavala posrednika moguće je putovati do svakog čavla. Matematičari takav gaf nazivaju povezanim. Informacije teku od člana do člana zavjere. Iako su svi međusobno povezani, zavjerenici ne moraju vjerovati ostalim članovima, niti ih poznavati. Neki se nalaze na rubu zavjere, drugi komuniciraju s velikim brojem članova u njezinu središtu, dok neki možda poznaju samo dva člana, ali imaju ulogu poveznice između važnih odjela ili skupina zavjere.“ Dakle, Barthes kaže da je kod nemoguće uništiti, već samo „izigrati“. Taj kod zla, koji je položen u njedra modernog reality showa, preko kojeg se očituju strukture političke moći, potrebno je staviti u jedan sistem, koji je podudaran ovim čavlima, odnosno zavjerenicima (o kojima govori Assange). Nema nikakve sumnje da su Assange i Snowden upravo ti čavli koji pokušavaju taj atom zla da stave u jedan sistem, koji će uništiti realty show, kao polugu moći autoritarne vlasti.

Tako Assange piše: „Ako svi članovi zavjere budu ubijeni, ili ako se sve veze između njih unište, tada zavjera više ne postoji. Budući da to obično zahtijeva više sredstava nego što nam stoji na raspolaganju, otvara se sljedeće pitanje: koji je najmanji broj veza koje se moraju prekinuti da bi se zavjera razbila u dvije skupine jednakog broja članova (prema načelu „podijeli pa vladaj“)? Odgovor ovisi o strukturi zavjere. Katkad alternativni putovi za protok informacija između zavjerenika uopće ne postoje, dok ih je drugi put mnogo. Riječ je o korisnoj i zanimljivoj osobini zavjera. Primjerice, ako ubijete člana koji ima ulogu poveznice, moguće je razbiti zavjeru.“ Ako ovaj primjer usporedimo sa Shakespearevom dramom „Julije Cezar“, u kojoj se govori o zavjeri protiv Julija Cezara, zapažamo brojne razlike. Društveni ustroj Rimskog carstva iz vremena Julija Cezara se bitno razlikuje od modernog društva, porobljenog tehnologijom, kao što se koncept umjetnosti Šekspirovog teatra bitno razlikuje od modernog Reality showa, zasnovanog, opet na tehnologiji.

U vezi s tim Julian Assange piše: „Kako bismo radikalno izmijenili djelovanje nekog režima, potrebno je dobro i hrabro promisliti jer smo se već mnogo puta uvjerili da režimi ne žele biti izmijenjeni. Moramo biti dalekovidniji od svojih prethodnika i pronaći tehnološke prednosti koje će nam omogućiti da djelujemo onako kako naši preci nisu mogli. Moramo spoznati ključne generativne strukture loše vlasti. Moramo razviti način mišljenja o vladajućim strukturama koji će biti dovoljno snažan da nas izvuče iz gliba konkurirarujećeg političkog moraliziranja. I što je najvažnije, moramo se koristiti tim uvidima kako bismo sebe i druge nadahnuli na plemenito i učinkovito djelovanje kojim ćemo strukture koje stvaraju lošu vlast zamijeniti boljima.“ Kao da se moderna Evropa ponovo preobražava u jednu pozornicu nasilja. Evropa je poprište dramske napetosti, u ovoj 2022 godini. Eter iznad Evrope je prepun elektriciteta negativne energije. Ova godina je jedna od godina u koje bi Shakespeare volio da izroni iz dubina prošlosti, jer odgovara duhu njegove umjetnosti. Shakespeare je blistavi primjer svjetskog teatra, a taj svjetski teatar je u ovoj godini podigao svoje zastore. Baš tako je bilo i u davna vremena Julija Cezara. Poželjno je prisjetiti se tih vremena Julija Cezara, jer postoji nada da će današnje vrijeme možda izroditi upravo jednog novog Cezara.

KNJIŽEVNO I HISTORIJSKO VRIJEME

Da bismo odgovorili na pitanje da li današnje vrijeme može poroditi jednog novog Julija Cezara, potrebno je pokušati koherentno razmišljati na „dugim vremenskim distancama“. U tom smislu je najprije potrebno diferencirati Julija Cezara kao historijskog lika i Julija Cezara kao Šekspirovog književnog lika. U pitanju je razlika između istorijskog i književnog vremena. Poznat je primjer Cervantesovog „Don Kihota“, koji je doživljavao interpretacijske preobražaje kroz vrijeme. Svaka epoha na nov način je interpretirala „Don Kihota“. Slično je sa Šekspirovim „Julijem Cezarom“. Tekst drame je do danas zadržan kakav je izvorno napisan, ali vremena su se mijenjala i na drugačije načine tumačila tu dramu. To je nekako prirodno za velika ostvarenja klasične književnosti, koja prevazilaze vremena u kojima živi njihov autor, i koja zaplove „rijekom vremena“ uzvodno. Kad se rijeka ulije u drugu vremensku rijeku, jezero ili more, ona promijeni oblik, kao i ono što donese sa sobom. A rijeka vremena je u naše dane donijela mnogo toga, pa tako i dramu „Julije Cezar“. To je dobro poznat problem u nauci o književnosti. No, kada pokušamo prodrijeti u stvarno istorijsko vrijeme, vrijeme u kojem je živio Julije Cezar, stvari stoje nešto drugačije. Emily Dickinson je u jednoj pjesmi napisala da je „kružni uspon prema uspjehu“. Od vremena Julija Cezara je spiralnim koritom vremena proteklo par hiljada godina. To je jako puno kružnica. Samo jedna godina ne traje dugo, ali razmišljati o nekoj stvarnoj pojavi na distanci od dvije hiljade godina znači i razumjeti prirodu vremena, koja uključuje sve poznate i nepoznate promjene, koje je čovječanstvo u tom periodu doživjelo. Danilo Kiš je negdje napisao kako je imao namjeru da prodire u davnine, u biblijsku prošlost – kako bi istražio svoje mutno porijeklo. To je put u prvobitne oblike postojanja, u magnovenje nastanka života iz kosmičkih oblika. Premda je taj početak mnogo dublji od Julija Cezara, i samo Cezarovo vrijeme nas ostavlja bez daha, kada o njemu razmišljamo historijski. U tom smislu je suvislo upitati se da li je u današnjem vremenu moguć sociološki fenomen Julija Cezara. Ljudska drama živi i danas, dramska napetost kulminira, zavjere se pletu i u ovom vremenu podjednako lukavo kao u vrijeme Julija Cezara. Ali, ljudski odnosi su se u ove dvije hiljade godina promijenili. Civilizacija je doživjela čudesan tehnološki progres, ali i brojne deformacije. Međutim, Shakespeareov „Julije Cezar“ je i danas jako aktuelan, pogotovo što živimo još uvijek u vremenu koje posjeduje sve, ili gotovo sve elemente od kojih je sazdan svijet drame „Julije Cezar“. U tom smislu je razmišljanje na „dugim vremenskim distancama“ jako složen zadatak, jer mora uključiti vidljive i nevidljive preobražaje, koje proizvodi tok historijskog vremena. Te preobražaje nije moguće spoznati potpuno, jer je planeta i njeno vrijeme kosmički uvjetovana. Te nevidljive niti prožete mitom nije moguće samo povezati na osnovu nekih analogija. Stoga takvo razmišljanje na „dugim vremenskim distancama“ uistinu ponekad može prerasti u jednu providnu konstrukciju, koja ne uključuje stvarne vremenske veze i odnose. Ali kako današnje vrijeme, ipak, posjeduje sve elemente, koji čine svijet drame „Julije Cezar“, pokušat ćemo izvesti neke zaključke, premda je jasno da to nije prostor za činjenice, nego za slutnje. U tom smislu je bitan kosmički karakter Šekspirovih drama.

SJEĐASMO I PLAKASMO NA RIJEKAMA BABILONSKIM“

U većini Šekspirovih drama likovi nisu samo ljudska bića od krvi i mesa, nego oni potjelotvoruju i kosmičke sile. Taj utjecaj kosmičkih sila i nebeskih tijela na formiranje ljudskih odnosa je često nevidljiv ili neprimjetan. Kada se dva lika susretnu na pozornici oni možda i ne slute da jednim upravlja sila zvijezde Sirius, dok je drugi pod utjecajem planete Venere. Naravno, to je blago ironiziranje, jer nebeska tijela ne upravljaju ljudima „odozgo“ kao u pozorištu lutaka. Djelovanje kosmičkih sila i nebeskih tijela se ostvaruje na jedan mnogo složeniji način. Shakespeareov teatar je imao svoj metafizički odraz na nebu, baš kao što je to imala i grčka tragedija. Metafizička motivacija klasične drame je uvijek imala snažan utjecaj na ljudske odnose. U prvobitnim plemenskim zajednicama je procese međuljudskog formiranja uvjetovao prije svega kosmički utjecaj. Zašto su se plemena na zemlji formirala na način na koji su se formirala, i zašto su neki ljudi crvenokožci ili crnci? Tome prije svega treba zahvaliti djelovanju kosmičkih sila. „Raspored zvijezda“ je oduvijek pratio razvoj ljudskog roda, kao što je nametnuo jedan metafizički okvir bini Shakespeareove drame. Kada se Shakespearovi likovi okupe na čvorišnim toposima, kao što su trgovi, dvorovi, bojna polja – oni nisu samo ljudi od krvi i mesa, nego i predstavnici suprotstavljenih kosmičkih sila. Tako da je borba između likova u drami i kosmička borba. Na koji način? Ljudski, civilizacijski tok se preobražava kroz godišnje vremenske cikluse, ali se preobražavaju i kosmički odnosi. Nakon što prođe jedno stoljeće ljudski rod se preobrazi do tačke neprepoznatljivosti, ali se promijeni i konstelacija nebeskih sila. Orbite se pomjere, kao i sazviježđa, sunčevi sistemi i galaksije. Svemir se širi, kao i svjetlost koja je krenula na put širenja u prvobitnoj eksploziji atoma, u kojem je sadržana jezgra ovog današnjeg kosmosa. Sada se svjetlost širi, ali nije isključeno da će se ona jednom zaustaviti i krenuti nazad i u toj kosmičkoj bujici povući za sobom sve ono što je proizvod stvaralačkih sila u svemiru u ovih, ko zna koliko, milijardi godina. U starozavjetnim spisima je negdje zapisano – Sjeđasmo i plakasmo na rijekama Babilonskim, gledajući na Sion. Ta prastara plemena su bila itekako svjesna svoga kosmičkog porijekla. Babilon je zvjezdani grad – čega su bili svjesni zaljubljeni parovi iz tih vremena, djeca iz plemena sunca, koji su sjedili na rijekama tog grada, i s nadom gledali u Sion. Ponekad ljudski rod prelazi iz utjecaja Siriusa u utjecaj neke sasvim nove planete i to je ono što nazivamo metafizičkom smjenom ili izmjenom bogova u redu vremena. Bend „Tool“ ima pjesmu pod nazivom „10 000 days“ (10 000 dana). Deset hiljada dana je 30 godina, tj. prostor za generacijsku smjenu. To je i kosmičko vrijeme, trideset obrtaja zemlje oko sunca i 10 000 rotacija oko ose. To su razlozi zašto se mijenjaju međuljudski odnosi, koje oblikuje neka drama. Shakespearove drame uvijek kroz međuljudske odnose zahvataju i njihov kosmički karakter. Možda se i u ovoj godini (2022) odvija izmjena pozicija nebeskih tijela u kosmosu. Možda se čovječanstvo želi izboriti za novih 10 000 dana. Da bi se to postiglo, mnogi će morati biti žrtvovani. Tragički obilježenu egzistenciju niko nije mogao da zaobiđe. Niti Julije Cezar u nekadašnja vremena niti Julian Assange u današnjem vremenu. Moderni reality show računa sa rasporedom zvijezda, koji se mnogo razlikuje onog, koji je nudi formu Shakespearevoj drami. Onaj ko želi razumjeti ljudske odnose na dugim vremenskim razdaljinama, mora biti dobar „čitač zvijezda“.

VLAKOVI NA „SLIJEPOM KOLOSJEKU“

Prema božjim i ljudskim zakonima ubistvo je nedozvoljen čin. Međutim, prema prirodnim zakonima se ljudski život ponekad dovede u okolnosti u kojima je nemoguće izbjeći ubistvo. Prirodni zakoni uključuju i ubistvo u životne fenomene. Da li su jači božji i ljudski zakoni ili prirodni? Pouzdano se može reći da društveni zakoni samo pokušavaju da uokvire prirodne zakone. Prirodni zakoni su stvarni vladari naših života. Od rođenja, razvoja ljudskog organizma, pa do smrti. Društveni zakoni nude jedan privid, i pokušavaju da prirodne zakone drže pod kontrolom. Sistem prehrane je najviše vezan za prirodne zakone, a uključuje ubistvo – životinja. Božji zakoni reguliraju duhovne procese. Duša je uistinu jedan stvarni Fenomen, koji ima svoje zakonitosti. Božji zakoni stoga nisu ček bez pokrića, ali pored svoje nesumnjive snage i značaja, oni ne mogu da potisnu ljudske instinkte i prirodne zakone. Tako je ljudskoj seksualnosti ponuđena institucija braka, upravo kako bi se koliko-toliko mogla držati pod kontrolom ljudska seksualnost. Ali o tome je naširoko pisano. Shakespeareova drama „Julije Cezar“ je primjer kako se životni tok ponekad preobrazi u tragički zatvorenu situaciju, kada je ubistvo neizbježno. „Plutarh (grčki Plútarchos), poslednji (nehrišćanski) predstavnik helenističkog duhovnog sveta, i u pravom smislu enciklopedista svoga vremena, živeo je od 46. do 120. godine n. e.“ – zapisano je u „Bilješci o piscu“ u Plutarhovoj knjizi „Dion & Brut“. Tu je pored ostalog navedeno da je Šekspir imao prilike da se sa Plutarhovim biografijama upozna čitajući Nortov prevod (drame: Cezar, Koriolan, Antonije i Kleopatra): „Antički istoričari, pa i Plutarh, služili su se retorikom te su na taj način i ljude i događaje mogli prikazati veoma plastično, i to u onoj meri u kojoj moderni istoričari to ne uspevaju. To je, možda, i razlog što na pozornicama velikih tragičara (Rasina, Korneja, Šekspira) često nalazimo antičke junake, jer su tragičari baš takve junake dobro poznavali zahvaljujući plastičnom i realističnom prikazivanju antičkih istoričara, a u prvom redu Plutarha.“ Postoje neke životne etape u kojima se međuljudski odnosi deformišu. To važi i za historijske periode. Vremena mira, vremena rata. Vrijeme u kojem je živio Julije Cezar bilo je vrijeme poremećaja, vrijeme kada su se na vlasti izmjenjivali tirani. Postoji jedan dobar primjer u Plutarhovoj knjizi „Dion & Brut“: „Ali se njegov otac plašio da će njegov sin, kad dođe do razuma i kad počne da se druži sa pametnim ljudima, početi da mu radi o glavi i da će prigrabiti vlast; zato ga je držao zatvorenog u kući, pa je ovaj, ne znajući kako da upotrebi svoje vreme, provodio dane u pravljenju kolica, svećnjaka, drvenih stolica i stolova.“ Vidimo u ovom primjeru poremećene ljudske odnose, kada otac i sin jedan drugome „rade o glavi“, jer je to vrijeme isključivog principa ili / ili (ili ti ili ja), a ne inkluzivnog – i / i (i ti i ja). To je preduvjet da se formira stanje tragički zatvorene situacije. Međutim, tragički zatvorena situacija se obično pojavljuje u borbi za vlast; premda poremećene društvene okolnosti mogu izazvati tu pojavu u porodičnom ambijentu, jer su porodica i društvo neraskidivi pojmovi, koji tvore jedan drugog. Julije Cezar i Marko Brut su pozitivci. Brut je bio jedan od najuglednijih i najobrazovanijih ljudi svoga vremena, i bio je jedno vrijeme glavni oslonac Julija Cezara. O tome postoji jedan zapis u Plutarhovoj knjizi „Dion & Brut“: „Kad je Kasije počeo da pridobija prijatelje za zaveru protiv Cezara, svi na koje se obratio bili su za to, pod uslovom da vođstvo preuzme Brut. Bili su, naime, uvereni da sprovođenje toga plana ne zahteva toliko silu i odlučnost koliko ugled jednoga čoveka kao što je on, čoveka koji će već samim svojim učešćem dati obeležje nečeg svetog i potvrditi da je njihova stvar pravedna. Osim toga, bez njega bi zaverenicima pri izvođenju dela nedostajala odlučnost, a posle izvršenog dela bili bi izloženi većim sumnjama, jer da je njihova stvar bila pravedna i časna, Brut svakako ne bi odbio da u njoj učestvuje.“ Marko Brut je želio da „uklanjanjem“ Julija Cezara otvori jednu novu etapu za rimsku imperiju, koju će obilježavati život u većim slobodama. Međutim, to nije bilo moguće učiniti bez zločina, bez zavjere protiv Cezara, što je idealan primjer tragički zatvorene situacije. Premda je ubistvo nedozvoljeno po božjim i ljudskim zakonima, politička ubistva često dobijaju zakonsko opravdanje, pogotovo ako rezultiraju preuzimanjem vlasti, što je primjer nekonzistentnosti, nedosljednosti društvenih zakona, koji obično kreiraju sebi podoban ambijent. Evo kako je Plutarh opisao u knjizi „Dion & Brut“ sam čin Cezarovog ubistva: „Sada je Senat pre Cezara došao u zbornicu. Zaverenici su se poređali oko Cezarovog sedišta kao da imaju neku molbu za njega. Kažu da se Kasije okrenuo licem prema Pompejevom kipu i molio ga kao da ga ovaj čuje, a Trebonije je u međuvremenu zaustavio Antonija na vratima i u razgovoru ga zadržao napolju. Cezar je ušao i senatori su se svi podigli sa sedišta. Kad je seo, zaverenici su se smesta skupili oko njega i gurnuli napred Tilija Kimbra da bi zamolio milost za brata koji je bio u izgnanstvu. Svi su ga zajedno molili, hvatali ga za ruke, za grudi i ljubili mu glavu. Najpre je Cezar sve te molbe odbijao, a zatim, kad su sve više navaljivali, ustade da ih se otrese. Tilije mu sad obema rukama svuče togu sa ramena, a Kaska prvi – stajao je naime iza njega – izvuče bodež i ubode ga pored ramena (ali nož nije ušao duboko). Cezar je dohvatio bodež za dršku i glasno viknuo na latinskom: „Kaska, podlače, šta radiš?“ Tada ovaj na grčkom jeziku pozva brata u pomoć. Sada su ga već udarali sa svih strana, a on je gledao oko sebe i hteo da ih odgurne. Kad je video Bruta kako izvlači kamu, ispustio je Kaskinu ruku koju je dotle držao, pokrio glavu togom i svoje telo predao udarcima. A zaverenici su u gužvi ne gledajući udarali mačevima u telo, ali su se i sami među sobom ranjavali, tako da je Brut bio ranjen u ruku kad je i sam uzeo učešća u ubistvu, i svi su bili obliveni krvlju. (…) Tako je poginuo Cezar. Brut je tada istupio na sredinu i hteo da govori. Zadržavao je i pozivao senatore da ostanu, ali su oni od straha svi pobegli bez reda i oko vrata su nastali neopisiva gužva i guranje, mada ih niko nije ni gonio ni terao. Jer zaverenici su bili rešili da ne ubiju nikog osim Cezara, nego da sve pozovu da uživaju slobodu.“ Nakon Cezarovog ubistva su zavjerenici podijelili rimske provincije između sebe. Brutu je dodjeljen Krit, Kasiju Afrika (Libija), Treboniju Azija, Kimbru Bitinija, a Brut Albin dobio je Cispadansku Galiju. Život na zemlji je tragički ustrojen. Niko ne može izaći iz tog kruga. Pa čak i polu-bogovi kao što su Isus ili Prometej predstavljaju tragičke figure. U modernom vremenu je Če Gevara isto tako tragično završio, i svojom je smrću postao simbol revolucionarne borbe. Ali nije umakao toj tragičnoj sudbini. Brut je smatrao da je zločin protiv Cezara isplativ, jer će njime otvoriti novo doba. Međutim, priroda zla (koja proizvodi zločin), mnogo je lukavija. U jednom američkom filmu se pokušava istražiti priroda zla, priroda demonskih sila. U tom filmu se demonska sila pojavljuje u jednom fluidnom obliku, kao duh. Taj duh mijenja oblike, u stanju je da uđe u tijelo čovjeka, opsjeda djecu na igralištu. Glavni junak tog filma prati tragove tog bezobličnog demona, jer postoje neki nevidljivi ili jedva vidljivi tragovi, koje za sobom ostavlja. Može biti da je toga bio svjestan i onaj mistični sveštenik iz filma „Egzorcist“, koji pokušava da istjera đavola iz opsjednute djevojčice. Cezarov duh se u Shakespearevoj drami ukazuje Brutu u jednoj od posljednjih scena. Te manifestacije duha su još u davna vremena prepoznate. Postoji jedan lijep opis o tome u Plutarhovoj knjizi „Dion & Brut“: „Ko si, čovek ili božanstvo, i šta želiš? Zašto mi dolaziš?“ A priviđenje mu odgovori: Tvoj zao duh, Brute! Videćeš me opet kod Filipa! Tada Brut bez straha odvrati: Videću te!“ (…) Čim je nestalo priviđenja, pozva on sluge koji mu rekoše da nisu čuli nikakav glas niti su videli bilo kakvo priviđenje. Tako Brut ostade budan. Čim svanu ispriča on Kasiju o priviđenju. Ovaj je bio pristalica Epikurove filozofije i često je imao običaj da razgovara sa Brutom o tom: „Naše je mišljenje, Brute, da nije istina sve ono što osećamo ili vidimo: čulno osećanje je varljivo i ono se neprestano menja. Fantazija to još lepše zaustavlja u pokretu i može da mu da sve moguće promenljive oblike, iako ništa stvarno ne postoji. Baš onako kao što se nešto utisne u vosak. Duša čovekova, koja u sebi sadrži i ono što se utiskuje i ono što biva utisnuto, može vrlo lako te utiske da umnoži i da ih svojom sopstvenom snagom oblikuje. Dokaz za to nalazi se u mnogostrukoj šarenoj igri snova koje naša fantazija, podstaknuta bilo kakvom sitnicom, stvara preko najrazličitijih emocija i pojava. Stalno kretanje je u njenoj prirodi, bez obzira na to da li je to kakva pojava, ili kakva apstraktna stvar. Kod tebe, uz to, postoji jedno bolesno stanje koje tvoju uobrazilju još više pojačava i upućuje na pogrešan put. Ne može se pretpostaviti da postoje duhovi; ili, bar, oni nemaju ljudski oblik ni glas, pa ni bilo kakvu snagu koja dopire do našeg sveta. Priznajem da bih želeo da postoje takve stvari, jer bismo se onda u svetim, plemenitim pothvatima, na čijem se čelu nalazimo, mogli osloniti i na neka viša bića i njihovu pomoć“.“ Postavlja se pitanje da li je Cezarov duh kao stvarni, van-književni fenomen preživio do današnjih dana. Postoje neki nagovještaju da jeste.

ČEMU SE IMAJU RADOVATI „SINOVI ATLANTIDE“?

Živimo u vremenu kad je Zlo napravilo opasni savez sa Tehnologijom. U visoko razvijenim tehnološkim društvima, u kojima živimo, Tehnologija je sredstvo kontrole i osnovna poluga represivnih vladajućih struktura. Modernom Tehnologijom i kapitalizmom se kreira savremeno društvo robotiziranih robova. U poređenju sa arhaičnim plemenima, ali i društvima iz vremena Julija Cezara, moderna društva su doživjela složene procese deformacije, koja je pratila industrijalizaciju i tehnološki progres. Napredak na polju tehnologije ne znači i bolji životni ambijent. Nikada u prošlosti u venama čovječanstva nije nastalo takvo zagušenje, kao što je to bilo u 20-tom stoljeću. U takvim odnosima smrt je postala industrija (logori su i nazivani Fabrikama smrti). Nakon nekoliko decenija mira nad Evropom i Svijetom se ponovo nadnose otrovni oblaci rata. Mnogi prognoziraju Treći svjetski rat. Korona je jedna demonstracija globalnog teatra / reality showa, koja kao da je napravila uvertiru u mogućnost Trećeg svjetskog rata, koji bi se na tlu Evrope razvio iz rata u Ukrajini. Ukrajinski predsjednik Zelenski je tipičan primjer tragičkog lika – koji će vjerovatno završiti onako kako obično završavaju Shakespeareovi likovi historijskih drama. Može se usporediti, Taj nesretni Zelenski, sa Rikardom III. Rikard III je sve uradio za svoje kraljevstvo, ali u zadnjoj sceni, suočen sa porazom na bojnom polju, on izgovara legendarnu rečenicu – kraljevstvo za konja. Za kraljevstvo je bio spreman sve dati, ali sada to kraljevstvo nudi samo za jednog konja, kojim bi pobjegao i spasio se. Možda će i Zelenski na kraju ove drame u Ukrajini kazati nešto slično – Ukrajinu za konja (kako bi pobjegao). Bilo kako bilo, svjedočimo uistinu pravom svjetskom teatru. Zelenski je lik u epicentru otvorene vojne polarizacije između Istoka i Zapada – koji je dostojan Shakespeareove drame. Ali za razliku od tmurnih i hladnih srednjovjekovnih engleskih dvorova, današnji svijet je jedno mnogo opasnije mjesto, jer je vojna Tehnologija u svoje kandže zgrabila čitavu planetu. Atomski rat je uvijek otvorena mogućnost, a to je mnogo opasniji dramski scenario od krvavih igara u starinskim zamkovima. Ono što nas u ovom ogledu zanima jeste prije svega razlika u sistemu urote u Cezarovo vrijeme, prije dvije hiljade godina, i u današnjem vremenu. Ta razlika prije svega podrazumijeva političko uređenje društva. Današnja društva nisu monarhije. Urota protiv vladara jedne monarhije, kojom bi se otvorila nova historijska etapa, bitno se razlikuje od pokušaja eventualne urote protiv današnjih globalnih autoritarnih režima, koji zloupotrebljavaju modernu tehnologiju. U današnjem vremenu je Zlo sraslo sa Tehnologijom. Atom zla je jednak atomskoj jezgri tehologije. Taj atom je sakriven i vješto čuvan. Zlo nije sintetički proizvod niti je proizvedeno u laboratoriji. Zlo je jedna kosmička sila, koja postoji u nevidljivom obliku i u stanju je da prožme materiju i biološka bića. Tako Zlo može da sraste sa ćelijama koje tvore tijelo Tehnologije, kao karcinom sa organom. To se manifestira kroz zloupotrebe Tehnologije u cilju uspostave efikasnije vladavine i sistema kontrole nad čovječanstvom. Današnji gradovi kao da se preobražavaju u sabirne centre, koji se nadgledaju i upravljaju Tehnologijom. To je podizanje logora iz dvadesetog stoljeća na jedan viši, efikasniji sistem organizacije. U tom smislu su jako zanimljivi slučajevi kao što su Julijan Assange i Edward Snowden. Oni će sigurno jednog dana biti, ako već nisu, junaci našeg doba. Ako sile dobra pobijede i nastane jedan bolji svijet, Julian Assange i Edward Snowden (a ima još takvih), bit će stubovi novog pravnog poretka. Poredak zasnovan na „kulturi laži“, Assangea, koji je poslanik istine, drži u zatvoru. Postavlja se pitanje zašto Edwarda Snowdena, nakon progona iz SAD-a, nije zaštitila Evropa; zašto je bio prisiljen da pobjegne u Rusiju? Odgovor je jednostavan. Zato što u Evropi ne bi bio bezbjedan, jer je Evropska Unija američka ekspozitura. Baš to je razlog današnjem urušavanju Evrope. Amerika i Rusija vode u Evropi (i Ukrajini) prikriveni rat, što se ne bi moglo desiti da Evropska Unija u vojnom smislu konce nad Evropom drži u svojim rukama. Na primjeru Edwarda Snowdena se odavno pokazalo da je to tako. Julian Assange i Edward Snowden su borci protiv imperije laži. Možda su oni i urotnici protiv ovog sistema, ali možda i nisu. U svakom slučaju nisu urotnici na način na koji su to bili Brutovi urotnici protiv Cezara, u periodu Rimske imperije. Ljudi kao što su Julian Assange i Edward Snowden pokušavaju taj atom zla uhvatiti u sistem i nadigrati ga, ako ga je već nemoguće uništiti. Možda se u tom sistemu, koji oni razvijaju – na mjestu atoma zla (koji kreira ovaj globalni reality show) pojavi jedan novi polu-bog, jedan novi Julije Cezar.

Drugi će, vjerujem, mekše mjed izrađivati

kao da diše, vajati iz mermera živa lica,

govoriće bolje, i mjeriće puteve nebeskih tijela,

i kazivaće unaprijed kad će koja zvijezda izići.

Ti, Rimljanine, nauči da vladaš narodima;

to će biti tvoja umjetnost, i da donosiš zakone mira,

da štediš pobjeđene i da savlađuješ ohole.“

VERGILIJE (Rimski ideal-citat iz Eneide)

Bogovi se prepoznaju po svojoj sposobnosti da savladaju kosmičke sile. Kao da je u današnjem vremenu zavladalo vrijeme „sumraka bogova“, kao da „zvijezde budućnosti“ tek treba da istrče na teren. To, naravno, podrazumijeva promjenu na nebu, jednu novu kosmičku konstelaciju. U svakom slučaju je te složene procese jako zanimljivo pratiti, jer premda je čovjek malen, on ipak hodi, ni manje ni više, nego ispod zvijezda. U koje se i preobražava, ako ima sreće.

Na samom kraju bi podsjetio da Viljem Šekspir na svojoj nadgrobnoj ploči ima uklesan neuobičajen epitaf: 

Bio je poeta kao Vergilije, obrazovan kao Sokrat, mudar kao Nestor. Narod ga voli a Olimp ga ima“.

MARKO RAGUŽ, Sarajevo, zima 2023.