Romano Bolković: 𝐂𝐑𝐎𝐒𝐒𝐖𝐎𝐑𝐃

322590455_747353667103767_2209618975514549451_n

𝗦𝗮𝗹𝗼𝗺𝗲́
.
Jednom ali stvarno davno – mogao bih točno kazati kada: večer prije no što sam saznao da još uvijek nisam dospio do kraja, a dobro pamtim da sam čitao priču Saloma ili svi su ljudi smrtni, u kojoj Kolakowski, zamišljajući lik kapriciozne plesačice kralja Heroda, navodi neke od literarnih i likovnih predšasnika, među inima i Jana Kasprovicza, u čijoj se himni o kneginji srebrnih stopala kaže da je rasula kose bakrene poput krvavih odsjaja požara, dočim je kod Leonardovog učenika Luinija Saloma imala spokojno lice, a pogled otkrivao stanovitu hladnoću ili čak nesvjesnu surovost; eto, tada je to bilo – gledao sam film Intersection i sjetio se Mihalićeve pjesme Nekoliko nas, posvećene Antunu Šoljanu; završetak evocira sudbinu lika kojega u filmu tumači Richard Gere:
𝘖𝘯𝘢𝘫 𝘬𝘰𝘫𝘪 𝘻𝘯𝘢𝘥𝘦 – 𝘴̌𝘶𝘵𝘪, 𝘬𝘢𝘰 𝘥𝘢 𝘫𝘰𝘴̌ 𝘳𝘢𝘻𝘮𝘪𝘴̌𝘭𝘫𝘢
𝘗𝘳𝘦𝘮𝘥𝘢 𝘫𝘦 𝘰𝘥𝘭𝘶𝘬𝘢 𝘱𝘰 𝘴𝘷𝘰𝘫 𝘱𝘳𝘪𝘭𝘪𝘤𝘪 𝘥𝘰𝘯𝘪𝘫𝘦𝘵𝘢.
Netom prije no što će poginuti, Gere susreće djevojčicu kose boje bakra, poput krvavih odsjaja požara, mljekarevu unučicu: mala ga nudi pecivom i podsjeća na Lolitu Davidovich, izabranu. I Lolitina je kosa boje teških, bordoških vina, naime.
U to sam vrijeme svojim prekomorskim pismima zabavljao prijatelja na doktoratu politologije u New Yorku, pišući mu o crvenokosim djevojkama i žutim knjigama, iz kojih sam, za zabavu, izdvojio priču što ću je pokušati ukratko prepričati dokonim čitateljicama Storybooka. Znam da će vam se svidjeti: obiluje avanturistima kakvi su danas rijetki, a ako ih i ima, ovaj ih raščaran svijet nije dostojan.
Svoju sam priču, to ne mogu zaboraviti, naslovio Crossword, načinivši i logo: križ ( cross ) čija je sjena mač ( sword ), nagovijestivši već tim bombastičnim designom da se mnoga imena i događaji u tekstu koji slijedi ukrštaju. Neka tako ostane i danas.
.
𝗩𝗲𝗹𝗶𝗸𝗶 𝗞𝗼𝗳𝘁𝗮
.
U nekoj astrološkoj knjizi objavljenoj prije Drugog svjetskog rata, nabasao sam na znamenitog šarlatana Cagliostra. Ne mogu pretpostaviti da su sve dame imale čast da im bude predstavljen, pa ću tu veselu dužnost preuzeti ja: dakle, taj Giuseppe Balsamo – omen est nomen: diletant, očito – prvo bijaše fratar, potom je neko vrijeme živio od prijevara i falsifikata, da bi se u Rimu vjenčao s krasoticom Lorenzom Feliciani i krenuo s njom na put po raznim zemljama Europe, pod imenom markiz Pellegrini. Na svojoj je turneji nastupao kao čarobnjak, alkemičar, astrolog, hiromant, prodavač eliksira života, recimo ukratko: otužna figura. Da, bio je i svodnik, prodajući draži svoje Venere, na kojoj doduše nije zaradio istoimene bolesti, ali jest golemi imutak. U Londonu se prozvao Velikim Koftom, osnivačem i obnoviteljem drevnog egipatskog masonskog reda. Pozvan u Pariz od kardinala Louisa de Rohana, upliće se u čuvenu aferu oko dijamantne ogrlice, biva bačen u Bastillu, a zatim protjeran iz Pariza. I tu prestajemo slijediti životni put našeg grofa – naime, iako se on nastavlja, u enciklopediji koja nas o ovom životopisu izvještava, doslovno stoji: Tom prilikom ustao je u Cagliostrovu obranu jednom brošurom i njegov prijatelj, pustolov iz Budve, Stjepan Zanović. Pisac enciklopedijske natuknice tu stavlja točku, samozatajno, iako bi svatko priseban i nepristran stavio uskličnik. Dovraga, radi se o grogu, i kako sad tako odjednom, kao Cesarićev oblak, ulijeće nekakav pustolov Stjepan Zanović? I to pustolov iz Budve, što je naizgled contradictio in adjecto. No spoznaja mi je udijeljena u času: da, pustolov, i to kakav, i to ne jedan! Cijela obitelj Zanovića takvi su avanturisti da je čudesno kako je takav familijarni dragulj ležao na dnu budvanskoga mora svih ovih stoljeća zaborava i moderne ignorancije. Ergo, okrenuh enciklopedijsku natuknicu Zanović, bez ikakve ambicije da je i pronađem, zadovoljan već i duhovitošću Cagliostrovog enciklopedijskog biografa koji je očito imao dovoljno i moralne i kreativne snage u Krležinu Operu Omniu prokrijumčariti jedni intimnu, gnomsku podvalu i tajni znak posvećenima: kome je do provoda, idemo u Budvu! Pa krenimo.
.
𝗭𝗮𝗻𝗼𝘃𝗶𝗰́𝗶
.
Između Zangwilli Israela, nekog engleskog jebivjetra, i Zanovijeta, biljnog roga grmova i drveta porodice lepirnjače, skutrili su se na nekih četrdesetak redaka Zanovići. Cijela obitelj. Patricijska obitelj, čestiti ljudi iz Budve. Otac, Antun Zanović, rođen je oko 1720. Godine, da bi kasnije bio kavanar u Veneciji. I sad, da se ne mučite obraćanjem pažnje na značajne glagole – jer to je presudno: što je ta ekipa činila! – ja ću vam ih ispisati udebelo – prisiljen napustiti Veneciju, zbog hazardnih igara u njegovoj kavani, odlazi u Bduvu, stječe ugled i imutak, i umire kao predsjednik općine. Predivan CV: prisiljen pobjeći, stječe ugled, i umire kao vladar! Divno! Čovjek kocka u Mlecima, biva protjeran, a to je očito bilo dovoljno da ga u Budvi imenuju predsjednikom općine, i obogativši se i kumulirajući reputaciju, jedino što još čini – umire. Al, ne samo tak, a ne! Ostavlja, ili, bolje kazano, zaviješta Svijetu sinove, koji su, svaki u granici svojih, budimo liberani, moći i talenata, umnožili očevu popudbinu.
Njegovi sinovi, Stjepan, Primislav i Hanibal, idu u red najvećih europskih avanturista 18. Stoljeća. Ne, to nije moja prosudba: piše u enciklopediji! Stjepan, umro je u Amsterdamu, provodi, zajedno s Primislavom, buran i lakomislen život izvan svoga rodnog grada; ganuti barknjak-biograf povijesti jedne patricijske obitelji akcentira: buran i lakomislen život. A sve se to odvija u enciklopediji, da se razumijemo. Idemo dalje. Upleten u bezbrojne financijske i ljubavne afere, luta po europskim prijestolnicama i vladarski rezidencijama, dolazi u dodir s najvišom aristokracijom i dopisuje se se istaknutim političkim i kulturnim ličnostima, predstavljajući se pod najrazličitijim imenima i titulama ( vojvoda od Sv.Save, despot od Grude, vojvoda i kapetan Crne Gore, pretendent na prijestolje Albanije, hodočasnik Warta itd.). Raskrinkan i napušten od svih ( izuzetak je njegova ljubavnica vojvotkinja Elizabeta Kingston ) umire u tamnici, prerezavši žile na ruci. Od 1773. ( Opere diverse ) do 1784. ( Les fameaux Pierre III ) objavio velik broj književnih radova – pjesme, drame, epistole, političke i pseudohistorijske spise, filozofska razmišljanja. Fascinantno. Nije li, moje dame?
.
𝗕𝗲𝗮𝘂𝘅 𝗲𝘀𝗽𝗿𝗶𝘁𝘀
.
Pa čovjek je zaista Idol: on filozofski razmišlja etc. a piše, i to mi se naročito sviđa, pseudohistorijske spise, u intermezzu dvaju afera, prevara, uzdisaja ili dvoboja! Čudesno!
Primislav, otmjen i duhovit bonvivan – pazite, sve prepisujem, to su sve navodi iz enciklopedije, a pisac piše kao o rođenom bratu, vjerojatno i sam Zanović – kartaš i ženskar, znanac Casanove ( s kojom samo lakoćom biograf prelazi preko ovih podataka: znanac Casanove, kao da je riješ o Gašparu Alapiću ) koji mu je u svojim memoarima posvetio čitavo poglavlje, krstareći Europom upadao je u iz afere u aferu. Kvragu, sve bih trebao naglasiti – upadao je iz afere u aferu, znanac Casanove, Casanove koji nalazi za shodno da ga ovjekovječi u cijelome poglavlju, a brat mu u tome trenutku spašava Cagliostra, pišući pseudohistorijske brošure i pamflete! I sad opet dolazi dragulj – i opet u nehajnoj zagradi, kao u slučaju onog ur-naputka, signala u natuknici Cagliostro, pisac veli – naročito je poznata afera s fiktivnim brodskim tovarom iz južne Dalmacije. I stavlja i opet točku! Naročito je poznata…! Čudima nikad kraja. Osuđen u Petrogradu, zajedno s bratom Hanibalom – zbog falsificiranja storubljaša na pet godina tamnice. Po jednoj verziji – to kaže pisac, a ne ja, dakle, postoje čak i verzije – dao se poslije izdržane kazne na trgovinu crnim robljem. Ja sam do sada napušen uvijek čitao Harmsa, neuk kakav jesam. Kakav Harms! Harms je suhoparni realist spram ovog štiva. Hanibal je, izdržavši kaznu, otišao u Francusku. Kasnije je boravio u Italiji i Beču (1811), gdje ga je policija optužila kao strastvenoga kartaša i bivšeg ruskog špijuna. Pazite: policija ga je optužila! Kakva slavna formulacija, kakav trijumf književnosti nad životom: jadna ga policija optužuje, misli da kontrolira stvari, da je u ta rana buržoaska vremena najviši socijalni pojam građanske države, a ono bullshit – čovjeka optužuju da je krao voće, a on je izmasakrirao cijelu prosvijetljenu Europu! I sad, da bi divotnost ove biografije bila potpuna, pisac kaže: nakon toga gubi mu se trag. I opet stavlja točku, iako bi sada valjalo staviti ne samo uskličnik, nego prekinuti rad na Enciklopediji i umjesto natuknice „zanovijet“ u nastavku tiskati sve romansirane biografije ovih dobrih ljudi i beaux esprits, tih augura umjetnosti života, tih vitalnih dekadenta s kojima ona otočna maglovita i vlažna epizoda nespokojnog Wildea u jukstapoziciji izgleda kao provincijalno bauljanje bespućima povijesti ( o kojima će kasnije pisati jedan drugi znamenit čovjek ). Postoji i epilog.
.
𝗘𝗽𝗶𝗹𝗼𝗴
.
Najmlađi sin Antuna Zanovića, Miroslav, bio je zajedno sa Stjepanom u Litvi, gdje je štampao svoje „Misli i popijevke“ i postao slobodni zidar. Nakon boravka u Parizu, vratio se u domovinu kao oduševljeni jakobinac. Za vrijeme austrijske i francuske okupacije bio je u Budvi član upravnoga vijeća, mirovni sudac i nadzornik državne lutrije. Kao pristaša Crnogoraca, interniran je od Austrijanaca. Nakon internacije, povukao se iz javnog života. Povukao se iz javnog života! Tako završava natuknica „Zanovići“. Povukao se, i završio jedno predivno poglavlje. Javnost je ostala bez Zanovića, iako je i Miroslav nastavio još dugo i sretno živjeti u legendi i Enciklopediji.
Ne znam što vi mislite o ovom Životu, o ovim životima koji su se stopivši u jedan uzdigli u rang platoničke ideje, Uzora, no ja zaista mislim da je savršen: pogledajte tu geografiju, to barokno vrijeme što se pretače preko kaleža koji pristaju ispiti do dna, pogledajte kako se to preobilje osamnaestostoljetne avanture u vremenu beskraja zbilo s bitkom tog nostalgičnog doba krinolina i melankolije, paroksizma tijela u puti i galantnosti duha u „misli i popijevki“. Ti Zanovići, taj Vječni Zanović, junak je jednoga doba, Čovjek koji zaista može kazati da kao čovjek nije mogao više: vojvotkinje i uvenuće prerezanih vena, samice Bastille i Amsterdama, policija Beča i Venecije, masoni i Casanova, Cagliostro i javna služba, mlačne postelje i noćne eskapade, to je halucinacija jednoga ubogoga grofa Villiers de L’Isle-Adama koji je prejasno znao da se o velikom Meštru ne može pričati u po bijela dana i dok sunce sja, i da je život „ondje drugdje, onkraj“, jedino, to onkraj bilo je tu, pa i u Parizu, broširano i nadohvat ruke, ispisano odlučnim rukopisom Zanovića. Neka joj je vječna slava i hvala Patricijima.
U rječniku stranih riječi, jedna do druge, stoje riječi: partenogeneza i partenokarpija. Prvoj je etimologija djevica i postanak (parthenos + genesis); drugoj: djevica i plod (parthenos + karpos). Prva označava način razmnožavanja kod kojega se jaje razvija u živo biće, a da nije bilo oplođeno od muške generativne stanice. Druga pak nastajanje bezsjemenskih plodova bez oplođivanja – partenokarpno, znači: bez oplođivanja, bez sjemena.
Prva riječ, partenogeneza, moguće označava i koncept samorađanja čovjeka, njegov duhovni preporod: čovjek je causa sui, i preporađa se iz duha. Graditelj, gradeći građevinu, gradi sebe, reli bi Miroslavovi slobodni zidari.
Drugi pojam primjenjiv je kao odrednica Zanovića: rod bez oplođivanja, bez sjemena. Oni su korak dalje, no taj je korak korak preko – s onu stranu ruba, korak u provaliju. Oni idu dalje, jer ne samo da se rađaju bez predšasnika, iz sebe, bez oplođivanja, već su tako oplođeni plod koji rodi bez sjemena: ne ostavljaju ništa za budućnost. Nema ni pređa, ali ni sljedbenika.
Izuzev možda ovako dokonih duhovnih srodnika koji se, kako kaže Nietzsche, dozivaju kroz stoljeća.