Marko Raguž: OBOJENO KAMENJE („FARBIGE STEINE“)

23

Iako baš ništa ja ne znam o tebi,
Srce zatreperi pred očima tvojim.
I ja skrenem pogled, da vidjela ne bi
Da se poput malog dječaka ja bojim.
Odem i ne mogu da oprostim sebi
Ruke što ti nisam dodirnuo svojim
I ostao vječno kraj Tebe da stojim.

KOSTA TADIĆ (posveta Isidori)

Znanstvene apstrakcije su, bez sumnje, u velikim razmjerima ušle u stvarno pokorenje i transformaciju prirode i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu – i nisu mogle. Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se unutar zakona i poretka života, koji je filozofija transcendirala subordinirajući ga pod „dobar život“ drugačijih principa i poretka. Taj drugi poredak, što je pretpostavljao visok stupanj slobode od teškog rada, ignorancije i bijede, bio je nerealan kako u počecima filozofske misli tako i tokom njezina razvoja, dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na sve moćniju i univerzalniju stvarnost. Posljednja filozofska pitanja su odista ostala metafizička; ona nisu bila, a i nisu mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojećeg svijeta rasuđivanja i djelovanja.“

Filozof Herbert Marcuse

POST-METAFIZIČKO PUTOVANJE KRISTIJANA FON KAMPA

Roman „Obojeno kamenje“ („Farbige Steine“) Christiana von Kampa, prati životnu dramu jednog sasvim običnog mladića. Riječ je o jednom običnom mladom čovjeku, koji se školuje, koji ide sa prijateljima na zabave, odlazi na ekskurziju u London, tamo posjećuje diskoteke, eksperimentira sa lakim drogama, kao i većina drugih mladih ljudi. Dakle, riječ je o jednom sasvim običnom odrastanju, onom koje usmjerava porodica i školski sistem kako bi se pripremili za život „koji neće biti lak“, kako zapisa negdje John Kennedy, „jer treba ispuniti obaveze prema istini, pravdi i slobodi“. Međutim, nakon određenog vremena naš junak počinje osjećati zdravstvene smetnje, poremećaje rada srca i druge fizičke probleme. Ljekari nisu mogli utvrditi tjelesni uzrok tim smetnjama, radi čega donose odluku da je uzrok psihičke prirode. Ludilo i slična stanja mogu biti prostor gdje se prožimaju realno i fantastično. Toga se dotakao Cvetan Todorov u svojoj knjizi „Uvod u fantastičnu književnost“: „U ova dva odlomka pripovedač kao da otvoreno izjavljuje kako je ono što je video tokom svog tobožnjeg ludila samo deo stvarnosti, pa prema tome nikada i nije bio bolestan. No ako svaki pasus počinje u sadašnjem vremenu, poslednja rečenica opet je u imperfektu; ona iznova uvodi dvosmislenost u čitaočevo opažanje. Obrnut primer nalazi se u poslednjim rečenicama Aurelije: „Bejah u stanju da trezvenije rasuđujem o svetu opsena u kojem sam neko vreme živeo. Osećam se, međutim, srećnim zbog uverenja koja sam stekao…“ (315 / 99). Prva rečenica na izgled ostavlja u svetu ludila sve što joj prethodi; ali čemu onda ta sreća zbog stečenih uverenja?

Aurelija je, dakle, izvoran i savršen primer za dvosmislenost fantastičnog. Ta dvosmislenost se, odista, vrti oko ludila; no ako smo se kod Hofmana pitali da li je lik lud ili nije, ovde unapred znamo da se junakovo ponašanje zove ludilo. Reč je o tome da se sazna (i u tome je neizvesnost) nije li ludilo, u stvari, nadmoćan razum. Neodlučnost se ticala opažanja, a sada se tiče jezika; sa Hofmanom se ne možemo odlučiti koje ime da damo događajima; sa Nervalom se neodlučnost prenosi u unutrašnjost imena – odnosi se na njegovo značenje.“ Tako junak ovog Kampovog romana završava u jednoj psihijatrijskoj klinici, gdje se podvrgava terapiji medikamentima, radnoj terapiji i svemu onome što uključuje psihijatrijsko liječenje. Najveći dio romana opisuje njegov boravak u bolnici, razgovore sa ljekarima, detalje oko psiho-terapije. Potom povratak u okrilje porodice, pokušaj re-socijalizacije. Ali bez obzira na sve dobronamjerne napore ljekara, oni ne uspijevaju da naprave medicinsku korekciju na njegovoj psihi, radi čega utvrđuju da su njegove smetnje nasljedne, urođene – i da on sa njima mora živjeti, jer se ne mogu izliječiti. Tu potraga protagoniste ovog romana ne prestaje… Ovim romanom se otvaraju neki jako bitni problemi. To je razmimoilaženje „objektivnosti društva“, koje ima odgovore na sve, i lijek gotovo za sve – sa fantastičnim nadrealizmom pune (kosmičke) stvarnosti. (Todorov se u svojoj studiji dotakao tog problema: „U stvari, pripovedač ide još dalje: otvoreno preuzima tezu lika da su ludilo i san samo nadmoćni oblici razuma.“) Međutim, ta „objektivnost društva“ je zaista prividna, njen razum, njena racionalnost je skup dogovorenih konvencija, koje su regulirane zakonom, a kojih se moraju svi pridržavati, a zauzvrat im se obećava opsluživanje njihovog organizma od rođenja do smrti, dakle uređeni procesi bio-politike društva. To je tako predviđeno u teoriji, ali na praktičnom planu se ispostavlja da je to često neizvodljivo. Najprije društvo skupom svojih konvencija ne može da zahvati u ukupnosti pojam istine. To je jedan partikularni sistem pravila, koji je prije svega funkcionalan, u odnosu na uspostavljenu ideologiju i ekonomski-kapitalistički sistem. Ako se neko pokaže kao ne-funkcionalan u takvom sistemu često mu se prišivaju neke dijagnoze ili se isključuje iz tog sistema. No, ako je on ne-funkcionalan u tom sistemu, ne znači da ne bi bio funkcionalan u nekom drugom sistemu. To nam govori da je „društvena objektivnost“ tek prividna. O tome piše Todorov: „Ovde je zanimljivo uočiti kako je ovakvo ukidanje granica između tvari i duha, u XIX veku posebno, smatrano kao prvi znak ludila. Psihijatri su uglavnom pretpostavljali da normalan čovek raspolaže sa više okvira referencija, i da svaku činjenicu vezuje za samo jedan od njih. Duševni bolesnik, naprotiv, ne bi bio kadar da međusobno razlikuje te okvire, pa bi pomešao opažaj sa imaginarnim. „Poznato je kako je sposobnost šizofreničara da razdvoje oblasti stvarnosti i mašte oslabljena. Suprotno takozvanom normalnom mišljenju, koje ostaje unutar same oblasti ili okvira referencije, ili sveta govora, misao šizofreničara ne podleže zahtevima za jednom jedinom referencijom“ (Angial, kod Kasanina, 119).“ A da ne govorimo o razinama Fantastičnog, dakle o kosmičkim zakonima, o zakonima Cjeline.

Društvo je zasnovano na zakonima Fragmenta, koji ne mogu biti primjenjivi na zakone Cjeline, koja ih prožima, često na način da potpuno razara prividno „objektivnu“ supstancu društva. Tu se uvodi religija, kao posrednik, ali još uvijek ti pojmovi nisu uvezani na dosljedan način (odnosno i sama religija nije dovoljno efikasna). Naš junak pati od psihičkih problema, za koje medicina ne može da pronađe adekvatan odgovor. Uzima terapiju, razne lijekove, koji mogu napraviti određenu korekciju na hemijskim procesima u organizmu, ali daleko od toga da mogu prodrijeti u duboke slojeve psihe, iz koje ključa svemirski bunar smisla, snova i Fantazije – iz kojeg čovjek tokom svog života crpi pogonsku snagu za život. Međutim, ako je ta veza između dubokih razina psihe, koja je priključena na cirkulaciju kosmičke energije u čovjeku, i objektivnih potreba društva – poremećena (u smislu da pojedinac nije funkcionalan u okvirima tog „objektivnog društva“), onda se on smatra „poremećenim“; to jest, neko je ko treba da se podvrgne terapiji. Nema nikakve sumnje da moderna medicina, moderna psihijatrija posjeduju svoj značaj, ali daleko od toga da mogu ponuditi lijek za sve psihološke Fenomene. S tim se problemom suočava junak ovog romana Christiana von Kampa. Na kraju naš junak otkriva djela njemačkog pisca Goethea, koji na njega djeluje djelotvornije nego bilo koja psihijatrijska terapija. Zašto? Zato što je klasični pisac Goethe kroz svoja djela napravio mnogo čvršću vezu između duha i svemira, na način da djelotvorno djeluje sa psihu čitatelja. Najvažnije je pronaći te nevidljive niti, koje naše snove, našu podsvijest povezuju sa Fantazijom svemirskih ponora, na koje nije moguće primijeniti niti jedno razumno pravilo. Kako je moguće ta beskrajna polja staviti u okvir, kako je moguće formirati „objektivno društvo“ u poljima beskrajnog, koje razara svaku logiku, svaku ljudsku objektivnost? Mladić iz ovog romana se suočava sa tim problemima. Stoga tu pukotinu u njemu mnogo bolje može premostiti Goethe nego moderna psihijatrijska medicina. U tom smislu se može utvrditi da je ljudska psiha, ljudska duša jedno polje koje prima svemirske impulse. Tkivo duše je identično kosmičkom tkivu. Među njima se odvija stalni „razgovor“. Brojni psihoanalitičari, od Freuda do Lacana, su pokušali da naprave znanstveni prodor u najskrivenije uglove psihe i u tom poduhvatu su daleko dosegli, ali nisu došli do konačnih rješenja. Moderna tehnologija u medicini također stavlja u fokus taj problem. Neki znanstvenici iz Amerike su došli do saznanja da duša zaista postoji u čovjeku, da se nalazi u nekim ćelijama u mozgu i da nakon smrti napušta tijelo i nastavlja život negdje drugdje u svemiru. Taj proces je krajnje nadrealan, kao što su svi procesi odnosa čovjeka, kao kosmičkog bića, i kosmosa, kao njegove jedine domovine, nadrealni, i najčešće nadilaze problem, koji je kao takav oblikovan iz ugla „objektivnog društva“. Roman „Obojeno kamenje“ ima taj problem u fokusu. Ali roman Christiana von Kampa je uz sve to jako zanimljivo svjedočanstvo iz života jednog mladog čovjeka, koji pokušava da pronađe unutrašnji smisao, koji bi mogao da bude pokretač za njegov život. Smisao koji će potpirivati borbu, jer bez borbe život se ne može održati. U tom smislu je literatura jako korisno sredstvo, jer kreira smisao, čak i onda kad taj smisao nije Smislen. Tu ulazimo u polja beskrajnih mogućnosti nadrealizma i Fantastike, kojima je prožet književni opus Christiana von Kampa. Na kraju ova knjiga, ipak, dobija neobičan zaplet. Naš junak se u školi sprijateljio s jednim mladićem, koji se zove Matthias, a koji je bio okrenut Bibliji i religiji; u dugim razgovorima s njim on otkriva nove spozanje. Počinje da čita svete tekstove i da mijenja svoj dotadašnji pogled na svijet – dok je Goethe bio most prema tom novom svijetu. Sa tim svojim prijateljem počinje da posjećuje vjerska okupljanja i razne spiritualne seanse. Upoznaje nove ljude, koji su poput njega, došli do sličnih spoznaja. Međutim, naš junak ne uspijeva do kraja da se identificira sa uvjerenjima ljudi, koji su dolazili na okupljanja. Počinje da uviđa neke slabe strane kršćanskog učenja, najprije dogmatske prirode. On nastavlja svoju potragu, počinje da se liječi energijom, čita razne psiho-terapeutske knjige; na različite načine pokušava da pronađe unutrašnji balans i da se izbori za ispravan životni put. Pohodi i neka spiritualna predavanja, gdje saznaje da čovjek ima tri tijela – jedno fizičko, jedno astralno i jedno eteričko, a zadnja dva odgovaraju našoj psihi i našem mentalnom duhu. Upoznaje na tom predavanju djevojku s imenom Anja, koja ga upoznaje sa učenjem jednog spiritualnog učitelja, koji poučava najvišu razinu Yoge, i poziva ga na meditaciju, na kojoj se okupljeni kroz meditaciju i spiritualne vježbe pokušavaju približiti Bogu. Kroz njihova druženja na meditaciji među njima se i razvija nešto što podsjeća na ljubav. Čini se da je junak ovog romana sve vrijeme baš za tim tragao. Todorov se osvrnuo na vezu seksualnosti i neuroze: „Kada smo ovde stigli, bilo bi izazovno uporediti našu drugu mrežu, ti-teme, sa drugom velikom kategorijom duševnih bolesti – neurozama. Površno poređenje, koje bi se moglo temeljiti na činjenici da odlučujuću ulogu pripisivanu seksualnosti i njenim varijacijama u drugoj mreži, izgleda, pronalazimo i u neurozama: perverzije – o tome je posle Frojda dovoljno rečeno – jesu tačan negativ neuroza. I ovde, kao i ranije, ostajemo svesni pojednostavljivanja koje proizlazi iz pozajmljivanja pojmova. Ako sebi dozvoljavamo da ustanovimo odgovarajuće prelaze između psihoze i šizofrenije, između neuroze i perverzije, to je zato što verujemo da se nalazimo na dovoljno visokom nivou opštosti; znamo da su naše tvrdnje približne.“ Put je Kampovog junaka vodio na različite strane, svako mu je sa svoje strane nudio neke odgovore i dijelio savjete, ali na kraju se ispostavilo da je samo ljubav ljekovita. Naša stvarnost je apsurdna – ona se ne može osmisliti isključivo idejom. Idejna logičnost nije dovoljna, ne samo što je idejni domet relativan. (Todorov piše: „Razum se izjašnjava protiv ogledala, jer ono ne predstavlja svet već sliku sveta, dematerijalizovanu materiju, ukratko, protivureči zakonu neprotivurečnosti.“) U toj apsurdnoj egzistenciji, koja jako malo ima veze sa logikom svemira, jako je teško pronaći motiv, koji nas može voditi kroz život. Tokom ovog romana smo vidjeli da je naš junak pokušavao pomoć pronaći u medicini, kršćanstvu, raznim meditacijama… Duševne bolesti su stanja na koja je teško staviti racionalni okvir, o čemu piše Todorov: „Svetovi detinjstva, droge, šizofrenije, misticizma, svi zajedno čine paradigmu kojoj podjednako pripadaju i ja-teme (što ne znači da među njima ne postoje značajne razlike). Na odnose između ovih termina, uzetih u parovima, često je ukazivano. Balzak je u Luju Lamberu pisao: „Ima nekih knjiga Jakoba Bema, Svedenborga ili gospođe Gijon, iz kojih, kada se pronicljivo čitaju, iskrsavaju tako raznolike fantazije da bi to mogli biti snovi izazvani opijumom“ (381). Sa druge strane, svet šizofreničara je često poređen sa svetom veoma malog deteta. Najzad, ako je mističar Svedenborg bio šizofreničar, to nije proizvod slučaja, kao ni to što korišćenje nekih jakih droga može dovesti do psihotičkih stanja.“ Čini se da su to sve oblici istog upitnika, koji stoji u odnosu između čovjeka i svemira. Pitanja i pitanja bez kraja i konca, a istina je još uvijek tako daleko od današnjeg čovjeka. Ali možda je to ljepota života uklještenog između surove egzistencije i preživljavanja i jednog tako nadrealnog ambijenta vječitih ponavljanja, te igre između nebeskih tijela, u čijem gravitacionom polju egzistiramo. Ovo je roman potrage, a ko traži, na kraju i nađe. Ovaj roman Christiana von Kampa nam govori da je taj smisao – Ljubav.

Međutim, jako je teško pronaći pukotinu svijesti iz koje izvire fantastično. Možda nam u tome može pomoći Todorov: „Telesni i duhovni svet se prožimaju; njihove temeljne kategorije usled toga su modifikovane. Vreme i prostor natprirodnog sveta, kako su oni opisani u ovoj grupi fantastičnih tekstova, nisu vreme i prostor svakodnevnog života. Vreme ovde kao da je zaustavljeno, širi se mnogo dalje nego što verujemo da je to moguće.“ Psihički poremećaji mogu biti preduvjet da se otvore zone fantastičnog, kao i uzimanje droga. O ovom posljednjem se govori u romanu Christiana von Kampa – „Tausend Jahre wie ein Tag“, „Hiljadu godina kao jedan dan“. Evo šta Todorov piše o drogama i ludilu: „Ako mreža ti-tema počiva neposredno na tabuima, pa time i na zabranama, isto važi i za mrežu ja-tema, premda na posredniji način. Ova druga grupa ne upućuje slučajno na ludilo. Misao psihotičnog čoveka društvo osuđuje isto onako strogo kao i zločinca koji prekorači tabu. Ludak, kao i zločinac, biva zatvoren. Njegov zatvor se zove ludnica. Isto tako, nije puka slučajnost što društvo kažnjava upotrebu droge i, ponovo, zatvara one koji je koriste: droge podstiču nedozvoljen način mišljenja.“

TAUSEND JAHRE WIE EIN TAG“, ili „TISUĆU GODINA KAO JEDAN DAN“.

Dani su isti, dan od prije hiljadu godina je potpuno identičan ovom današnjem danu. Možda je, eventualno, došlo do nekih klimatskih promjena, koje je više prouzrokovao sam čovjek, jer hiljadu godina nije mnogo, kada su u pitanju klimatski preobražaji planete. Mnogo više treba proći do novog „ledenog doba“, na zemlji gdje je vladala tropska klima. Christian von Kamp je u naslov svoga romana „Tausend Jahre wie ein Tag“ („Hiljadu godina kao jedan dan“) sabio njegov smisao. Život je uokviren danom, izlaskom i zalaskom sunca – kako danas, tako i prije hiljadu godina. Dan je isti, život je isti, premda se smijenilo par stotina naraštaja, ali izvjesna evolucija ljudskog postojanja na zemlji se dogodila. Protagonist ovoga romana, nakon konzumiranja nekog opojnog sredstva, tone u san, i pronalazi se u arhaičnom svijetu plemena, koja su živjela u davna vremena. On je primljen u plemensku zajednicu, kao evropski iseljenici u Americi, koji bi nekim slučajem završavali integrirani u indijansko pleme. Ta arhaična plemena na zemlji su imala svoje zajednice, svoje vračave i hramove, svoje bogove i svoje đavole, svoju kulturu života. Bio je to organiziran život plemenske zajednice, koja je mnogo više bila povezana sa zemljom, vodom – suncem i prirodom, koja je mnogo manje bila otuđena, jer je ambijent planete bio prirodni ambijent tih plemena, koji nije bio deformiran tehnologijom i industrijom. Današnji čovjek kao da je zaboravio taj život na zemlji u jedinstvu sa zemljom, u harmoniji sa prirodom. Sve teče, sve prolazi – „panta rei“. Naraštaji se smjenjuju, voda protiče i briše sjećanja na jedan iskonski način života. Tako da je ovaj roman Christiana von Kampa jedan vremeplov, kojim se davno prohujala vremena povezuju sa sadašnjim vremenom. Danas, kao i nekada – taj jedan dan je nepromijenjen. Probijanje sunčeve kugle iznad planine. Vrijeme, koje istim ritmom prolazi, u kruženju životnih činjenica na planeti. Kitovi u isto vrijeme kreću pred zimu u seobe iz sjevernih mora, prema tropskim – i sve je kao u praskozorje svijeta. Barem, izvana. Ali ljudski rod se jako promijenio. Christian von Kamp prodire u duboku prošlost, kako bi istražio same izvore civilizacije, kako je nešto zasađeno, i kako je od tog sjemena niklo stablo staro čitav milenijum, koje se razvilo na način na koji se razvilo. To stablo se moglo razviti i u drugome pravcu. Ali ono se razvilo u oblik, koji se ne može obnoviti. Povratka nema, postoji samo budućnost, jer se točak vremena kreće naprijed. Postoji samo borba za opstanak – ili jedan nestanak ovog oblika ljudskog naraštaja na zemlji. Naravno, s potencijalom, da se na tim zgarištima pojavi klica jednog novog poretka, jednog novog naraštaja, koji će otpočeti vrijeme da mjeri prema svome kalendaru, koji će imati svoja božanstva, i koji se neće sjećati naraštaja o kojima piše Christian von Kamp. Ovaj naraštaj je sačuvao sjećanja. Starozavjetne knjige pišu o životima prastarih plemena. Na njih je sjećanje očuvano. Sav period u međuvremenu ima svoj odraz u spisima, koji se čuvaju u bibliotekama. (Biblioteke u sistemu zajednice kod Christiana von Kampa imaju poseban značaj.) Tako se, kao što je naprijed spomenuto, u romanu „Tausend Jahre wie ein Tag“ („Hiljadu godina kao jedan dan“) opisuje život u tim arhaičnim plemenima, njihovi dani na zemlji, svečanosti i ratovi s divljim hordama, koji su živjeli izvan zajednica – i koji su nasrtali na plemenski logor. Međutim, na kraju romana se opisuje i moderni život, život koji je deformiran tehnologijom i industrijalizacijom, gdje se dogodila velika izmjena kulture života u odnosu na egzistenciju arhaičnih plemena. Pored tehnološkog razvoja, ljudski rod je pretrpio veliku deformaciju, prešao je u stanje mnogo veće egzistencijalne tenzije, sistem kontrole je postao nemilosrdan, bio-politika stanovništva monstruozna. Međutim, to nije samo plod modernog vremena, nego svoje korijene ima u arhaičnim vremenima, kada se razvoj plemena formirao u tom obliku i krenuo u jedan razvoj, kolosijekom, kojim se nije moglo nazad. Christian von Kamp pokušava naslutiti te skrivene procese evolucije, jer čovječanstvo srlja u jedno tehnološko robovlasništvo, u stanje kada ljudi neće biti svjesni svoga ropskog položaja. To je stanje bez kritičkog mišljenja, bez alternativa. Stanje jedne totalne kontrole, u totalitarnom obliku društvenog sistema, koji se oblikuje. Da li su takvi poremećaji naznake jedne konačne apokalipse, jednog mogućeg kraha današnje civilizacije? Da li će njen razvoj zadobiti čudovšine razmjere u vremenu koje je pred nama? Da li će čovjek biti žrtva terora Tehnologije, koju je razvio? To bi moglo proizvesti i sumrak civilizacije. Christan von Kamp postavlja ta pitanja. Njegovo svjedočanstvo je poruka u boci, koja pluta vremenom, a koja u sebi nosi nadu da današnji čovjek sa svojom prošlošću neće iščeznuti sa zemlje. Sve dok živi sjećanje (u bibliotekama i knjigama), koje se čuva i njeguje i prenosi u vrijeme budućnosti, čovjek ima šansu za dane koji predstoje na zemlji. Kada plamen neke apokalipse u budućnosti, nekog novog atomskog rata, proguta sjećanja, to će biti početak kraja tipa čovjeka, koji je obilježio nekoliko zadnjih hiljada godina. Atlantida je bila civilizacija, pa je potonula bez tragova, kao i neke civilizacije u Južnoj Americi. To je izgledna sudbina i današnjeg čovjeka. Hiljadu godina je treptaj oka, a svi dani i život, odvijaju se prema tajnim zakonitostima, koje samo poznaju vračevi, koji čitaju pra-davne knjige, čije je sjećanje duboko. Kampov roman zahvata i polja misterija. Protagnost romana „Tausend Jahre wie ein Tag“ („Hiljadu godina kao jedan dan“) se budi, jer se probudio nakon uspavljivanja zbog opijata. Bio je u nesvijesti jako kratko, njegovi bližnji su oko njega, ali u tom snu se odigrala hiljadugodišnja drama ljudskog roda. Hiljadu godina može stati u jedan dan, jer jedan dan ima dovoljno prostora da primi ukupnu prošlost ljudskog roda. Ovaj roman Christiana von Kampa nam to pokazuje na jedan kreativan i maštovit način, te nas nagoni da se upitamo: Ko smo, što smo? Odakle dolazimo i kuda to mi idemo?

Dolazimo i do znanstvene fantastike, kojom se Christian von Kamp bavio u svojim knjigama. Potrebno je prisjetiti se stavova Cvetana Todorova o znanstvenoj fantastici: „Instrumentalno čudesno dovelo nas je veoma blizu onoga što se u Francuskoj u XIX veku zvalo naučno čudesno, a što danas zovemo science-fiction. Ovde je natprirodno racionalno objašnjeno, ali na osnovu zakona koje savremena nauka ne priznaje. U doba fantastične pripovesti, to su povesti u kojima se javlja magnetizam, koji pripada naučnom čudesnom. Magnetizam „naučno“ objašnjava natprirodne događaje, samo što baš taj magnetizam pripada natprirodnom. Takvi su Sablasna nevesta ili Magnetizer E. T. A Hofmana, Istina o slučaju g. Valdemara E. A. Poa ili Ludak? Gi de Mopasana. Sadašnja science-fiction, kada ne zapada u alegoriju, podleže istom mehanizmu. To su pripovedanja u kojima se, polazeći od iracionalnih pretpostavki, činjenice ulančavaju savršeno logično. Ona, takođe, imaju strukturu zapleta, ali različitu od one u fantastičnoj priči.“

Prilikom jednog podvodnog istraživanja pećinskih kanala duboko ispod morske površine, junak romana „Tri princa“ („Drei Prinzen“), skupa sa svoja dva pratioca, otkriva jedan neobični nadrealni svijet. Veza sa brodom, s kojim je podvodna kapsula bila povezana kablom se prekida, i njega jedan hodnik pećine odvodi pravo u „novi svijet“. Neobičnim spletom okolnosti, on postaje jedan od tri hodočasnika u tom novom svijetu sa konaćnim ciljem:

doći do saznanja koja će spasiti čovječanstvo. Tako se iznenada pronalazi pred jednim gradom, pri čemu se on pita da li sve to nije neka znanstvena fantastika, nešto poput života u dalekoj budućnosti, koji je on poznavao jedino iz romana i filmova. Bila je to jedna tehnološki visoko razvijena civilizacija, u kojoj je sve funkcioniralo automatski: teški rad više nije bio potreban, a ljudi su se vozili u malim automobilima kroz zrak; ali to je samo početak, samo prvi dojam o svijetu u kojem se pronašao. Sve to jako podsjeća na znanstvenu fantastiku, ali nije isključeno da to u budućnosti postane realnost, ukoliko čovjek pronađe život u nekim susjednim sunčevim sistemima naše galaksije. Uostalom, „leteći automobili“ su već postali realost. Todorov o tome piše: „Ovde treba primetiti da se najbolji tekstovi science-fiction organizuju na sličan način. Podaci dati u početku su natprirodni: roboti, vanzemaljci, međuplanetarni okvir pripovesti. Kretanje pripovesti teče u takvom pravcu da nas primorava da vidimo koliko su nam ti na izgled čudesni događaji u stvari bliski, koliko su prisutni u našem životu.“ Princip upoznavanja tog svijeta bi mogao biti identičan načinu na koji je on opisan u ovom romanu Christiana von Kampa. Ali može biti da se takav scenario dogodi i na našoj planeti. Eventualni atomski rat bi mogao uništiti ljudsku civilizaciju, s tim da se spasu jedino izolirane zajednice, koje bi izgradile gradove pod morem ili u zemlji, koje bi neke civilizacije budućnosti pronašle, kao tajanstvene kulture, koje su nekada pripadale čovječanstvu, koje je potonulo. Sve su to mogući scenariji, tako da fantastični nadrealizam ovog romana nije u razmimoilaženju sa istinama mogućih stvarnosti u budućnosti. Može biti da je to jedna halucinacija procesa koji će jednoga dana, kada dođe do umrežavanja ovog dijela svemira, biti nešto sasvim uobičajeno. U našoj galaksiji vjerovatno živi jako puno civilizacija, na planetama koje su naseljive kao naša, a koje je samo potrebno otkriti, kao što je naš junak otkrio skrivenu ljudsku kulturu u podvodnom „Carstvu pećina“. Tako on dospijeva u čudesni svijet stanovnika tih podvodnih pećina, kao stranac. Samo upoznavanje te tajanstvene kulture se tokom romana odvijalo jako brzo. Od stranca, koji samo pred sobom vidi svjetla udaljenog grada, do aktivnog sudionika tog svijeta, prošlo je jako malo vremena. Počinje da uči jezik tog neobičnog naroda, koji u mjerenju vremena ne upotrebljava sedmice i mjesece, nego samo dane i godine. Upravo je bio 327 dan 11. 324-te godine. Taj svijet je poput bajke iz „Hiljadu i jedne noći“. Ovaj roman koristi narativne tehnike bajke, s tim da u nju na vješt način upliće jednu modernu, futurističku znanstvenu fantastiku, čime spaja modernost i tradiciju. Baš kao u pričama iz bajki, naš junak sreće jednu djevoku prilikom kupanja u jezeru. Ona ga odvodi u grad, postaje njegov vodič. Mel-Usi-Neh je bilo ime te djevojke, a naš junak se njoj predstavio kao Michael. Za djecu iz tog neobičnog grada Michael je bio „čovjek sa drugog Svijeta“. U tom svijetu je televizor bio jedna staklena kugla (Fernseh-Kugel), koja je na komande putem glasa prikazivala različite slike, putem koje se Michael mogao upoznati sa tim svijetom u kojem se našao. On upoznaje taj svijet prije svega putem te kugle u odajama Mel-Usi-Neh, u kojima je pronašao utočište, a potom i iz njenih izvještaja, budući da ga ona poučava njihovom jeziku. Državni sistem u tom gradu je napola demokratski, a napola monarhistički. Novca nije bilo, a stanovnike je država snabdijevala sa smještajem, odjećom i hranom. Roditelji Mel-Usi-Neh su bili visoki političari, koji su umrli u progonstvu, jer su zahtijevali od vladara da promijeni ustav, stoga ona nerado govori o svojoj prošlosti. To je narod koji je 11. 500 godina bio zatvoren, nalazeći se u jednom pojasu ispod morske površine, do kojeg je Michael dospio kroz kanale podvodne pećine, i bio je to narod koji je, zahvaljujući tehnološkim dostignućima, uživao najveće blagostanje na zemlji. Hiljadama godina se živjelo bez velikih kulturnih promjena. Tehnologiju su naslijedili od jedne nacije, koja je nekada davno egzistirala, a koja je iz nepoznatih razloga izumrla. Oni su se zatvorili u tom svijetu pod zemljom, kako bi se mogli braniti od vanjskih uticaja, od barbarskih naroda, koji su htjeli da razore njihovu kulturu. Znali su da se ispod površine mora, između otoka, nalazi sistem pećina, koji se može naseliti: proširili su tlo, ispumpali morsku vodu, uveli energiju, svjetlo, klima uređaje, posadili biljke i sagradili naseljive gradove. Sve puteve prema „svijetu na površini“ su zatrpali ili pregradili. Roditelji Mel-Usi-Neh su htjeli da uspostave kontakt sa ljudima s površine, zbog toga su kažnjeni progonstvom u „Pećinu za nepodobne“. Michael je bio poslanik svijeta sa „površine“, jedan od „Tri princa“, koji su tu dospjeli sa misijom da pronađu zlatne predmete. On je trebao da pronađe zlatnu knjigu, kao poslanik, i da je odnese u „svijet gore“, a potom bi se eventualno vratio u taj podvodni svijet da ostane živjeti sa Mel-Usi-Neh (ili bi ga ona trebala pratiti u „gornji svijet“); takvo je bilo njegovo obećanje. Potom slijedi potraga za „zlatnim predmetima“, što ih čini sumnjivim u očima režima. U pećinama su postojala tri naroda, odnosno oni su naseljavali tri pećine, i zvali su se – Bronzani, Srebrni i Zlatni narod. Potom slijedi živopisni izvještaj o avanturama drugog poslanika, Amadeus Princa, čiji se put kroz neizvjesnost u potrazi za „zlatnim predmetom“ ukrstio s našim junacima, Michaelom i Mel-Usi-Neh. A na kraju im se pridružuje i treći tragalac – Ananda Princ. (Potom slijedi i njegov izvještaj). Njihovi putevi su se razdvojili na početku, i nakon urnebesnih doživljaja se ponovo nalaze u epicentru tog neobičnog svijeta, na vrhuncu potrage za „zlatnim predmetima“ (a ti predmeti su knjiga, ključ i jaje). Tako da ovaj roman ima više narativnih „struja“, koje se prepliću, odnosno objedinjuju u onu centralnu, koja prati doživljaje Michaela. Kao što je bilo i za očekivati, oni na kraju pronalaze i „Zlatnu knjigu“, kao i druga dva zlatna predmeta, pomoću kojih se „gornji svijet“ može spasiti, a oni bi time ispunili svoju ulogu „spasitelja svijeta“. Nešto kasnije su oni sjedili, sa dragocjenim blagom u torbama, u kabini jednog balona, koji bi ih trebao otpremiti u svijet „iznad“ (a to je „Bronzano carstvo“). Sa tri princa su bile njihove tri žene iz „podvodnog svijeta“, koje su odlučile da s njima pođu u njihov svijet. Rastanak sa narodom iz „Zlatnog carstva“ je bio srdačan. Najprije dospijevaju u „Bronzano carstvo“, gdje bivaju zatočeni, ali nakon mnogo peripetija se oslobađaju, a na kraju ih pronalazi jedan helikopter US-mornarice, koji ih prebacuje na brod, čime je njihova misija u „podvodnom svijetu“ završena. Zaista je ovaj svijet sazdan od „bujne fantazije“, ali ona u sebi krije jako mnogo istine. Tu istinu mogu potvrditi samo vrijeme i neka nova otkrića, kada je u pitanju svemirska tehnologija, koja bi pronašla neke skrivene civilizacije u našoj galaksiji. Junaci knjige na kraju dospijevaju sa svojim prijateljicama iz „podvodnog svijeta“ nazad u domovinu, u Berlin. Pojavljuju se u ministarstvu koje ih je otpremilo na put, gdje podnose izvještaj o događajima u „Carstvu pećina“. Znanstvenici pokušavaju da otkriju tajnu zlatnih predmeta, što čini epilog ovog romana, jer o toj tajni ovisi sudbina čovječanstva, što je bio i motiv njihovog pohoda u „Carstvo pećina“. Mimo svakih očekivanja, tajna tih misterioznih predmeta se sastojala u nečemu što je tako prisutno u našim životima, ali istovremeno i tako daleko i nepristupačno za mnoge ljude. Tajna se sastojala u potrebi da pronađemo Ljubav – što se otkriva kroz jedno snoviđenje. Ljubav je ta misteriozna tajna svemira. Ali put u „Carstvo pećina“ se više nije mogao pronaći, čime se ovaj roman završava. Njih je skrio podvodni veo tajne, kao i prolaze, koji su taj svijet povezivali sa našim svijetom. Ovo zaista podsjeća na znanstvenu fantastiku, ali nije isključeno da u budućnosti ovo o čemu piše Christian von Kamp postane stvarnost. Živimo u svemiru beskrajnih mogućnosti.

Mentalnim eksperimentima i istraživanjima se Kamp isto tako bavio u svojim knjigama.

Put, pravo duhovno putovanje, znači probijanje kroz nepoznato. Baš kao da se iznenada nađemo u nekoj pustinji, u tmini, bez da znamo strane svijeta i granice te pustinje, bez da znamo da li traženje puta ima smisla i da li ćemo dospjeti živi do prve oaze, za koju ne znamo gdje se nalazi.

Duhovno putovanje, kakvo je i putovanje Sidarte, Hermanna Hessea, put je bez svjetionika, bez signalizacije, koja prati utabane staze. Svaki čovjek bi trebao da prokrči svoj vlastiti put, jer je svaki život poseban, kako je to kazao Hermann Hesse u romanu „Sidarta“: „Zato je povest svakog čoveka važna, večita, božanska, zato što je svaki čovek, dokle god živi i ispunjava volju prirode, izvanredan i dostojan svake pažnje. U svakome je otelotvoren duh, u svakome pati stvorenje, u svakome se izbavitelj raspinje na krst. Malo njih danas zna šta je čovek. Mnogi to osećaju i stoga umiru lakše. Život svakog čoveka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagoveštenje jedne staze.“

Mi mislimo da smo upoznali sve puteve, da su sve staze na planeti Zemlji upisane u mape, ali grdno se varamo, jer svako vrijeme otvori sasvim nove zone nepoznatog, čija mistična prostranstva stavljaju naše biće pred iskušenje. Vrijeme širi prostranstva Svemira, otvara skrivene duhovne zone. Tehnologija, također, pravi značajne iskorake u smjeru otkrivanja nevidljivih sfera postojanja. Christian von Kamp je svojim romanom „Tasaric“ napisao jednu modernu verziju romana „Sidarta“. Tehnologija i njeni eksperimenti nad duhovnim zonama čovjeka otvaraju sasvim nova polja nepoznatog. Time se stavljaju pred modernog čovjeka novi izazovi. Ali tehnologija nije istisnula spiritualnost. Ona pravi intervencije u sakralno, ali svete zone postojanja su beskrajne, njih nije moguće staviti u okvir, čak niti najmodernijom tehnologijom. U tom smislu roman Christiana von Kampa prati te moderne trendove u tehnologiji, kada su u pitanju najnovija dostignuća na planu mentalnog istraživanja, kao što je proces izdvajanja duše od tijela, traganje za tajnom prirode samoga duha. Protagonisti romana „Tasaric“ su Jaru i Kina, koji su rođeni na isti dan, koji su zajedno odrastali, koji su, dakle, bili poput blizanaca. Djevojčica sa imenom Kina se specijalizirala za astrofilozofiju, a Jaru za univerzalnu komunikaciju. Dok je Kina bila ubjeđenja da svaki čovjek ima slobodnu volju, Jaru je smatrao da je svaki čovjek predodređen sudbinom ili nekom višom silom na čije odluke se može utjecati. Odlučuju da se uključe u jedan eksperiment, koji istražuje duhovnu egzistenciju, u okviru Centra za mentalno istraživanje. U toj ustanovi vlada potpuno drugačije poimanje vremena, nego u svakodnevnom životu. Dr. Rando ih uvodi u eksperiment. To istaživanje nije bezopasno, jer može izazvati duševne poremećaje, pa čak i smrt. Kao početna teza se uzima misao filozofa Schopenhauera. Spisi tog filozofa su Jaruu od ranije bili poznati i jako su ga dojmili, jer prema Schopenhauerovom mišljenju ljudi nemaju slobodnu volju, budući da su sve čovjekove radnje, misli i odluke uvjetovane, dok se njegova prijateljica Kina toj tezi suprotstavlja. Voditelj projekta govori da je njima pošlo za rukom da ljudsku dušu odvoje od tijela, u formi vještačkog sna, i da je vrate u određenu situaciju u vremenu, gdje bi ona iznova donijela neku odluku. Potom pristupaju laboratoriji u kojoj će se izvesti eksperiment. Nakon što je sve završeno, proces odvajanja je započeo, njihova duhovna bića, držeći se za ruke, napuštaju zgradu centra za istraživanje, odvajaju se od zemlje, a potom dospijevaju u vrijeme jednog srednjovjekovnog grada, gdje se na trgu dva čovjeka spore oko trgovine, dok je na blizancima odgovornost da donesu odluku. Čim su se odlučili, scena nestaje ispred njihovih očiju, i oni se bude u svojim tijelima u centru za istraživanje. Da bi se utvrdila pouzdanost, taj eksperiment se mora ponoviti. Četiri dana su ponavljani eksperimenti na njima, dok je petog dana bio odlučujući eksperiment. Ponovo su lebdjeli u zraku, ponovo je duh napustio tijelo. Međutim, veza se prekida i oni se pronalaze u jednoj pustinji u noći. Njima je postalo jasno da je nešto krenulo u pogrešnom smjeru. Oni laboratoriju u centru za istraživanje nalaze u ruševinama, kao da je bio zemljotres ili kao da je zgrada pogođena nekim projektilom, i tu vide svoja beživotna tijela, u prostoriji laboratorije. Njima nije uspjelo da se vrate u svoja tijela, tako da više nisu imali razloga da ostanu na tom mjestu. Kina i Jaru su shvatili da su ostali zarobljeni u međustanju. To je bilo stanje za početak tog „Sidartinog putovanja“ nepoznatim zonama duha, a to je put bez vodiča, bez bilo kakvog orijentira. Tu vrstu putovanja poznajemo u mudrim spisima prošlosti, jer su brojni hodočasnici poduzimali tu vrstu putovanja. Međutim, ovdje je riječ o zonama koje je inicirala moderna Tehnologija, koja je pronašla nova polja duha, koja su bila neotkrivena. Tako se desilo da su Kina i Jaru ušli u jedan nepoznat prostor, s nepoznatim ishodom putovanja tim neobičnim svijetom. Oni su bili osuđeni da lutaju zemljom, kojoj više nisu pripadali. Mogli su da se neometano kreću zemljom, da odlaze na druge planete, koje su bile naseljene drugim stvorenjima. Nakon mnogo vremena sreću jednog čovjeka, koji ih može vidjeti, koji pripada redu „Molećih“, koji pokušavaju da se približe Tvorcu, kroz molitve i razgovore sa onostranim, čime prelaze u više duhovne sfere postojanja. Njima ti mistični ljudi daruju svoja tijela, kako Jaru i Kina ne bi bili u bestjelesnom stanju, kako bi mogli hodati i spoznavati taj novi svijet. Zadatak im je bio da se domognu jednog udaljenog dvorca. Tamo su na njih već čekali, priređena im je dobrodošlica. Međutim, oni nisu ispunili svoj zadatak, nisu pokazali sažaljenje prema gospodaru zamka, tako da su kažnjeni ponovnim napuštanjem tijela. Njihovi davaoci tijela iz reda „Molećih“ im daju drugu šansu, daju im tijela s zadatkom da pronađu gospodara zamka. Oni putuju, jašući konje, kao u prizorima iz srednjovjekovnih pustolovnih romana, u tom nadrealnom svijetu. Susreću se sa raznim ljudima, dolaze u gradove, traže konačišta. Tako da je svijet srednjovjekovnog života prenesen u jedan futuristički, nadrealni ambijent. Zaista, jedna neobična, mistična srednjovjekovna tmina odiše tom arhitekturom onostranog svijeta u ovome romanu. Kao da je život srednjovjekovnog kraljevstva izvrnut na svoje onostrano, metafizičko naličje. Tako oni sreću jednog čovjeka, koji im priča priču o vladaru dvorca, s imenom Gundolf. Sudbina grofa Gundolfa je centralno mjesto ovoga romana. Postoji mnogo primjera u literaturi, kada je pred putnike stavljen zadatak rješavanja zagonetke, o kojoj ovisi njihova sudbina. Dovoljno je sjetiti mita o Psihi, iz antičke književnosti, pred koju se stavljaju brojni zadatci, brojne prepreke, koje mora prevazići, kako bi njena sudbina imala pozitivan ishod. Tako je i u ovom romanu Christiana von Kampa, koji opisuje avanture nekih posve modernih junaka. Njihovo putovanje podsjeća na duhovno hodočašće Sidarte, raznih putnika i hodočasnika, koji putuju radi spoznavanja i duhovnog spasenja. Samo što je u ovom slučaju sve to stavljeno u mistični ambijent (koji mnogo podsjeća na srednjovjekovni), sa dvorcima, konjima – dok brojne misterije prožimaju tu stvarnost, kroz koju se protagonisti ovog romana probijaju radi spasenja. Jedan beskućnik im daje kamen, na kojem piše Tasaric, što je bila čudna riječ, čije značenje nisu mogli odgonetnuti. Na kraju saznaju da ta riječ znači Caritas, Ljubav. U trenutku te spoznaje oboje gube svijest. Kada su se probudili, pronašli su se za jednim velikim stolom u visokoj Sali, a preko puta njih je sjedio Gundolf, grof i vladar zamka, a lijevo i desno od njega, njegovih dvanaest kćeri. Oni su na kraju uspješno ispunili svoju misiju, ponovo napuštaju tijela, koja su im dali pripadnici reda „Molećih“, koje vide ispod sebe na zemlji, dok lebde u zraku. Zatim su se našli u piramidi, gdje se nalazila laboratorija. Ponovo gube svijest i bude se u svojim tijelima, svojim pravim tijelima. Otvaraju se vrata na koja ulazi Dr. Rando. Na njegovom licu se moglo vidjeti olakšanje. U ruci je nosio odjeću za njih dvoje, i poželio im je dobrodošlicu na zemlju. On im je rekao da su nastale smetnje zbog zračenja sunca i da su ti problemi trajali svega dvanaest minuta. To je proizvelo gubitak veze sa njihovim dušama, koje su bile izdvojene od tijela. Na kraju su Jaru i Kina napustili zgradu i nisu se više nikada u nju vratili. Njih dvoje su se na kraju vjenčali, i prepustili životu u svojoj sadašnjosti, poučeni iskustvom svog duhovnog putovanja u tom mističnom, onozemaljskom svijetu. Premda ovaj roman koristi tehnike naučno-fantastičnog romana, ne može se ne primijetiti da su te mentalne sfere, neistražena prostranstva duše, polje koje će nas najprije povezati sa nepoznatim, tajnim „predjelima“, koji nas okružuju, a koje nismo spoznali. Bez obzira na tehnološki razvoj, čovjek je danas, u moderno vrijeme, svjesniji više nego ikada prije, koliko malo poznaje stvarne zakone postojanja.

Kamp se pita da li ima nešto „s onu stranu“ smrti. Čovjek nije samostalno biće, kao što ništa u prirodi ne postoji kao samostalan i samoodrživ entitet, nego je dio jednog većeg sistema, o kojem ovisi – ali kojeg, također, na svoj način uvjetuje. Todorov piše: „S pravom je rečeno: ništa što je u vasioni nije bez značaja, i najmanja čestica u njoj ima uticaja na njenu sudbinu; jedan atom može sve da razori, jedan atom može sve da spase!“ Čitava ta priča o slobodi je iluzija, jer na planeti zemlji ne može biti slobode, jedne duhovne slobode, o kojoj čovjek mašta, čije postojanje u sebi sluti, ali u realnosti ne može da pronađe niti jedan njen trag. Ljudi prijanjaju jedni uz druge, kruže jedni oko drugih, baš kao što su i nebeska tijela vezana u tom nemilosrdnom kruženju. Ako jedan element iskoči, onda se uruši čitav sistem i nastaje stanje haosa, koje je suprotnost harmoničnom kosmosu, na kojem je zasnovano postojanje svemira. Često mislimo, kao antropocentrična bića, da se problemi na zemlji mogu riješiti unutar njenih okvira, ali zaboravljamo, koliko kosmički upliv ima značajnu ulogu. Ljudske misli prate promjene sunca, tokom godine, kao suncokret. Samo sunce je jedan zupčanik u galaksiji „Mliječna staza“, tako da ono samo za sebe ne može postojati, jer je ta zvijezda samo jedan element složenog, nepojmljivo složenog sistema galaksije. Ta razgranata mreža utjecaja, prožimanja svjetlosti i tmine, energije i materije u svojoj ukupnosti kreira stvarnost galaksije (koju mi ne poznajemo, zapravo). Christian von Kamp u svome romanu „Tod & Rückkehr“ (u prevodu „Smrt & Povratak“) piše da je ovozemaljski život čovjeka tek prva sekunda njegovog postojanja, jer je to samo jedan Fragment Vječnosti. Čovjek je tako opsjednut željom da „izađe“ iz sebe, da promijeni „agregatno stanje“ duha, jer se u svome tijelu osjeća kao talac, jer ljudski organizam pripada prirodi na zemlji, a duša u tom tijelu sluti vječne kategorije, koje se poistovjećuju sa Bogom, odnosno kategorijama beskrajnog vremena vasione. Čovjek sanja o bestežinskom stanju, jer je talac zemljine teže, odnosno gravitacije. Želi da leti, da lebdi u vremenu i prostoru, da ima pokretljivost u svim pravcima, kao svjetlost, ali stope su mu privezane nevidljivim okovima uz zemlju. Kako je onda moguće govoriti o kategorijama slobode? Samo Svjetlost ima egzistenciju približnu prirodi jedne prave slobode, dok je materija zasnovana na međuovisnosti, na kruženju, koje je prokletstvo, jer ne može doći do punog odvajanja. Odvajanje je moguće samo onda kada se jedno tijelo odvoji od tijela kojem gravitira i kada uđe u gravitaciono polje drugog tijela. Međutim, tim odvajanjem ne pronalazimo slobodu, o kojoj čeznemo, nego samo ulazimo u jedan novi oblik ovisnosti. Mnogi ljudi maštaju o „obećanoj zemlji“, što je osnova emigrantske književnosti, ali napuštanje domovine, ulazak u novi gravitacioni prostor, ne znači dosezanje slobode, jer tamo nje, također, nema – već postoji samo jedna nova forma kruženja. Kružnice mogu biti veće, kao što je putanja Plutona oko sunca mnogo veća od putanje Venere ili Zemlje. Christian von Kamp u romanu „Tod & Rückkehr“ istražuje nevidljive niti između ovozemaljskog i onozemaljskog svijeta. Dakle, prostor granice, koji je obično obilježen blizinom smrti. Njegovi likovi doživljavaju prometnu nesreću, završavaju u bolnici, u stanju kome – dok im se u tom nesvjesnom stanju dešava „onozemaljski izlet“, čije psihološke manifestacije istražuje ovaj autor. Buđenje iz kome, povratak je s onog Svijeta. Tako se glavni lik u romanu „Tod & Rückkehr“ zatiče u onozemaljskom prostoru, kojeg istražuje. U jednoj situaciji se pronalazi kao fluidino biće sazdano od svjetlosti u bestežinskom, međuzvjezadnom prostoru, u kojem lebdi, odrezan od svega onoga za što je njegov život na Zemlji bio vezan. To saznanje da nije vezan, da nije ovisnik – u njemu pravi jedan duševni potres, što je zapravo stanje promjene „agregatnog stanja“ njegovog duha. Kao živ čovjek na planeti Zemlji je stalno ovisio, najprije kao dijete o svojim roditeljima, potom o učiteljima u školi, o svome gradu, ekonomiji zemlje – i uvijek je maštao o slobodi, koju nije mogao na planeti Zemlji da pronađe. Sve što je nalazio je lanac ovisnosti, koje samo mijenaju svoj oblik. Međutim, u svome onozemaljskom izletu, kao biće koje je prešlo u oblike svjetlosti, koje se kreće u beskrajnom međuzvjezdanom ili međugalaktičkom prostoru, dobija spozanju o slobodi, kakvu nije poznavao na zemlji. Postao je biće od svjetlosti koje lebdi između vasionskih tijela, a da nije privučeno niti jednom gravitacionom snagom nekih od tih tijela. Time on prvi put dobija direktne spoznaje o tome šta je to kosmička sloboda, koja se u religijama veže za slobodu koja dolazi od Boga. Naravno, Christian von Kamp je autor koji postavlja pitanja koja su često nedokaziva egzaktnim metodama, ali ne možemo ne primijetiti da u tim sudbinskim pitanjima, „pitanjima bez odgovora“, ima mnogo skrivenih slojeva istine. „Mladi ljudi vole ono što je zanimljivo i čudno“, govorio je Friedrich Nietzsche, „bez obzira koliko istinito ili lažno bilo. Zreliji umovi vole ono što je zanimljivo o istini. Potpuno zreli intelekti, na posljetku, vole istinu, čak i kad se čini obična i prosta, dosadna prosječnoj osobi; jer oni su primijetili da istina otkriva svoju najvišu mudrost pod krinkom jednostavnosti“.

Marko Raguž, Sarajevo, zima 2023.