Božidar Stanišić: PRAZNIČNA ČESTITKA PREMIJERKE MELONI POSLJEDNJIMA

6469_500154700058070_432575200_n

Obećano, učinjeno.

Otkako je preuzela zvonce (simbol odlaska jedne i dolaska na vlast druge italijanske vlade) iz ruke Marija Draghija, Giorgia Meloni se doslovno zakačila za problem socijalne plate (reddito di cittadinanza). Uvedena je prije pet godina, na prijedog stranke Pet zvjezdica na početku svog mandata u koaliciji sa Sjevernim savezom, takođe podržana od jednog dijela opozicije.

U Italiji, za razliku od najstarijih članica Unije, gdje je socijalna plata i danas znak političke i socijalne normalnosti i solidarnosti, to je bila apsolutna novost.

Svjedočim da sam sve najgore o toj odluci čuo i iz usta nekih mojih lijevo orijentisanih poznanika i prijatelja. Desnica se onomad bacila u medijsku propagandu protiv tog socijalnog prihoda posljednjima, sve uz mantru: sjede na divanu, odigli sve četiri uvis i primaju novac na račun poštenih i radinih Italijana. Da ih je slušao neko neupućen, pomislio bi da se radi o nepopravljivim lijenštinama na račun, poštenog dijela stanovništva, a ne o nesretnijem dijelu populacije pogođene evidentnom višegodišnjom krizom potražnje za radnicima uzrokovane raznim faktorima.

Ima večeri kad je više nego nepodnošljivo slušati televizijske litanije novinara protivnika, pardon plaćenika da agutuju protiv socijalnog prihoda. Ali, da su njihovi listovi zaista na slobodnom tržištu a ne sufinansirani od države u ime pluralnosti medija, promijenili bi posao ili, kad bi im zaista stalo do te rabote, prodavali svoje novine na pjacama. Treba li dodati da su putem tih sigurnih jasli plaćeni više no solidno, posebno njihovi direktori i zamjenici? Pluralnost košta, nego šta! Muška čeljad iz te kaste (ima i onih koji su contro, zbog pariteta) fino prekrsti noge u te-ve salonima, pa u dugu priču. Ženska čeljad? I ona, ako je u pantalonama. S lakoćom poleti i riječ parazitizam. (Paraziti, to su uvijek oni drugi).

Plafon socijalnog prihoda je 790 eura. Primaoci su svi nezaposleni koji su se prijavili Penzijskom fondu (INPS), ali i osobe koje su imale nedovoljnu mjesečnu zaradu. Jeste, nedostajalo je kontrole, bilo je i rada nacrno, ali oko 2,5 miliona građana imalo je kakvu takvu garanciju za održavanje na socijalnoj površini. Ako računamo i članove porodica, tu podršku je imalo oko 6 miliona stanovnika.

Ukupna ušteda u prvoj etapi sječe posljednjima? (U toj sječi sada učestvuju i parlamentarci iz Sjevernog saveza, do juče pro). Koji milion manje od milijardu eura. Upravo toliko vlada Giorgie Meloni je namijenila za pomoć fudbalskim klubovima prve lige. Dakle, apsolutnoj sirotinji. I zbog uloge stadiona? Kakvo glupo pitanje! Bolje je da je popolo na stadionima negoli na trgovima.

Prva etapa za reviziju zakona o socijalnom prihodu je bazirana na smanjenju perioda uživanja tog prihoda sa 18 na 7 mjeseci, s tim da za osobe starije od 59 godina, te uopšte za sve osobe koje nekog izdržavaju (djecu, invalide itd.) režim ostaje neizmijenjen. Samo jedanput je moguće odbiti ponudu za posao, drugi put – addio reddito! Priznajem, nije mi jasno da li nezaposlen profesor treba da prihvati posao spasioca na plaži, novinar da se lati aktivnosti prodaje kokica na stadionu, mikrobiolog da koka pacove otrovom po kanalizaciji i tako dalje… Baš briga zakonodavca za te i slične tričarije! Jedino što znam a što mogu dokumentovati jeste da su italijanski zavodi za zapošljavanje sve prije nego što su za funkciju koju bi morali obavljati, dakle prije svega tražiti posao za nezaposlene. O reformi tog birokratskog sistema za registraciju nezaposlenih nema niti jedne konkretne riječi. A znam i ovo: otkako postoji socijalni prihod, građanima niko više ne može ponuditi posao mizerno plaćen. No, to je već literatura!

Realno je naslutiti da će vlada Melonijeve potpuno ili skoro potpuno ukinuti socijalni prihod. Isto tako, da to neće biti vlada koja će donijeti odluku o minimalnoj vrijednosti sata. To je vlada u kojoj je jedina novost da je predsjednik jedna žena.

Prva u istoriji Italije.

Ovom mjerom, paradoksalno ili ne, ona dokazuje da se još jednim korakom udaljuje od neofašističke prošlosti, svoje i svoje stranke Italijanska braća za koju je u septembru 2022. glasao svaki četvrti Italijan koji je izašao na izbore: pravi (neo)fašisti ne bi negirali socijalna davanja.

To je desnica, teška desnica, koja nastoji da ugodi bogatijem dijelu društva. Bezobzirnijem, koje je u mnogim sektorima svelo plaćanjae rada po satu na mizeriju od 2-3 eura.

Ostali, dakle boranija? U salatu na trpezi imućnih!

U stvari, kako bi rekao Marco Travaglio, direktor zaista nezavisnog lista Il quotidiano, Meloni i njena vlada primarno su derivat duha berluskonizma. Taj duh nema nikakve veze sa nekim italijanskim Robinom Hoodom.

Dokaz?

U ovom slučaju – pet milijardi godišnje se davalo za socijalne plate u ovoj zemlji. Ove godine italijanske banke su profitirale više od 10 miljjardi: na svojim taksama, na upotrebi bankomata, na elektronskom plaćanju… Onaj bankar po imenu Mario Draghi, padobranac (nikad izabran, aterirao putem palatinskih igara) na čelu vlade nakon premijera Contea, sve po volji italijanskih centara moći, sad bi mogao nešto reći? Mogao bi, ali neće. Nit vrana vrani oči ne vadi, nit bankar bankarima izmiče stolicu, pardon sjedalo načinjeno od milijardi. Polovina tog lezilebovićkog prihoda bi omogućila podršku socijalnim platama.

Ne, neće ni ova vlada mrdnuti na tom planu niti prstom, o dekretima i zakonima dakle da ne govorimo. Istina, neke proporcije su više no jasne. Italijanski parlamentarci i senatori, sa svim privilegijama i platama, zarađuju između 15 i 20 hiljada eura mjesečno. (Ove godine, samo što je ispustila ono zvonce iz ruku, Meloni je nagradila sve-redom-a-kako-i-treba-po-i-sve-po-zakonu, kolege iz Parlamenta i Senata: 5 tisućaka za obnovu elektronskog fonda svakom ma račun, da ne bi telematski zaostali, i niko nije odbio te pare, bokihvidio! Ni oni sa ljevice takozvane, ni sa desnice prave, ni iz takozvanog centra o kojem pojma nemam šta je jer se prelijeva kao da je uliven u spojene posude). Primaoci socijalnog prihoda godisnje dobijaju između 3000 i 9000 hiljada GODIŠNJE. Toliko u trećoj evropskoj i devetoj svjetskoj manufakturi. “Kako li je Dancima i Islanđanima?” To se nedavno upitao jedan moj prijatelj, razočaran i ovim edintnim znakom porasta socijalnog egoizma u rodnoj mu Italiji.

Treba li nam računaljka, iz predigitalnog vakta da ukapiramo proporcije koje proizilaze iz gore navedenih podataka?

Ne vjerujem da nam je potrebna, a bogme ni naočale. Meni – samo dok pišem ovaj osvrt. Ne treba nam ni durbin ni mikroskop da uočimo posljedice tihog a konstantnog zemljotresa koji već četvrt stoljeća urušava italijansku ekonomiju. Posla je sve manje za sve, mladi neprestano odlaze, stari umiru (varate se ako mislite da se oslanjam na opšta mjesta). Dobro živi samo onaj ko je zaposlen u preduzeću koje se zove Politika. Takvih je, prema slobodnim procjenama, oko milion.

Pa, nije loše! Dosta je zaposlenih barem u jednom tako “važnom” sektoru.

Ovdje smo, čini mi se i početkom ove, 2023, kao žaba u loncu. Ali ne ona već otrcana od čestih spominjanja, koju kuhaju itd. Već ona, Žaba Politika, koja misli, kako neko reče, da je poklopac nebo. A nije, nit može biti.

Na kraju, za podsjećanje: od 1. januara ove godine u Njemačkoj je povećana socijalna plata. Da li je kultura samo imati 70% svjetske kulturne baštine na svom teritoriju? Kad bi iz grobova ustali svi italijanski filantropi, na čelu sa Verdijem, znam šta bi rekli. Zato nema potrebe da to i napišem.