Olja Savičević Ivaničević: Njih 71 sebičnih

318345121_10224903337865355_5426130273188570627_n
 
Nekoliko puta sam pisala o položaju samostalnih umjetnika u Hrvatskoj, a zadnjih je dana ponovo aktualan zbog bahatosti i arogancije uslikanih saborskih zastupnika. Pisali smo, govorili, ukazivali na nepravdu i podržavali sve druge – podržite i vi nas. Ponavljam ulomak iz teksta koji je napisan prije tri godine, a mogao je biti i prije petnaest godina ili prije petnaest minuta, ništa se tu ne mijenja na bolje – jedino što troškovi života rastu:
“Što se tiče stava javnosti koja bi kao trebala stati uz
umjetnike, jer oni su naša publika, nekako sam sumnjičava.
Sjećam se epizode nakon što sam objavila prvu
knjigu proze i počela se profesionalno baviti pisanjem
jer, iskreno rečeno, neki drugi stalan posao nisam uspijevala
dobiti (što je bila sreća u nesreći pa eto sad radim
ono što volim i najbolje znam). Tada je mojoj zbirci
priča, zapravo njenom njemačkom izdavaču, dodijeljeno
nekoliko stotina eura potpore za prijevod što je jedino
što sam ikad dobila od grada Splita – i neka je.
Uglavnom, tada me zaskočila novinarka lokalnog
portala, gurnula diktafon pod nos i pitala kako je to biti
subvencionirana književnica kad se zna da su naši najveći
pjesnici živjeli u gladi i siromaštvu i umirali od tuberkuloze.
Majke mi, rekla je tuberkuloza.
I dok sam pokušavala dokučiti treba li mi biti neugodno
zbog toga što nisam sušičava, pitala je mislim li
da će se komforan život u koji sam upravo upala milošću gradske
uprave negativno odraziti na moje pisanje jer “nema
velike umjetnosti bez velikog bola”. Novinarka je sigurna
da Tin ne bi dobro pisao da nije bio boem, a današnji
pisci nisu boemi. Promucala sam nešto u stilu da se
vremena nasreću mijenjaju, da svaki rad treba platiti, a
čak i umjetnici moraju jesti. I da bi Tin, uvjerena sam,
pisao jednako dobro i sigurno bio plodniji da je mogao
živjeti pristojnije i duže i još više se posvetiti radu jer je
za njegovo pisanje važnije da je, unatoč boemštini, bio i
vrijedan radnik. A veliki radnik ne bi trebao živjeti u egzistencijalnoj
bijedi, pogotovo ako je tako veliki pjesnik.
Nisam je uvjerila, pogledala me kao jadnicu koja se
namjerava dočepati novaca čestitih poreznih obveznika,
dok prave književnice i istinski pisci u sobicama bez grijanja
pišu remek‑djela koja slažu pod skromnu slamaricu,
odmah pokraj litre travarice i konopca za vješanje.
U međuvremenu se status pisaca možda i popravio,
ali ne i način na koji javnost gleda na stvari: umjetnost
je sjajna stvar, ali umjetnici su besposličari i “uhljebi”. A
kako stvari uistinu stoje:
Kao dio nove prekarne klase jedni smo od rijetkih
koji svako svoje slovo moraju zaraditi, živimo uglavnom
od honorara, dakle od tržišta, od toga što prodajemo
svoju umjetnost. A država – država nam preko HZSU‑a
osigurava doprinose, tolike da će nam mirovina jednog
dana biti 1500 – 2000 kuna. Do takve mirovine, da bismo
ostale radno sposobne, treba sačuvati zdravu glavu,
snažno srce i kosti jer kao samostalni umjetnik na bolovanje
ne možeš lako (trebaš biti bolesna najmanje četrdeset dana). Nema onog “dijete mi povraća”. Rokovi
ne čekaju, koliko muzike toliko para: mali povraća,
ti kao radiš, ti povraćaš i radiš.
Da usput rasvijetlimo i tu famu o (ne)mogućnosti da
autori žive od književnosti: status profesionalne književnice
imam već desetak godina. Prvi džeparac zaradila
sam u svojoj dvanaestoj na natječaju za kratku priču. Pišem
svaki dan (i pritom ne mislim na novinarstvo, nego
na književnost). Surađujem s raznim izdavačima, prevoditeljima,
kazalištima, filmašima i likovnim umjetnicima
kod nas i vani. Sudjelujem na festivalima, sajmovima, radionicama,
putujem naokolo, nastupam, govorim. Pišem
u svim formama, vrstama i žanrovima, za sve uzraste, u
svako doba dana i noći. I tako se uistinu može živjeti od
književnosti, čak i kod nas, iako vrlo neizvjesno.
Ako sam kao djevojčica ikad zamišljala život profesionalne
književnice, nije to bio Tinov život ili život Marije
Jurić Zagorke, možda sam naivno zamišljala pustolovinu
i glamur, Hemingwaya i Sagan, kabriolete i avanturu, ljubav,
ovisnost i tragediju.
Sigurno nisam razmišljala kako ću od prvog do prvog
preživjeti od svog spisateljskog zanata. Naučila sam se
dočekati na noge jer moram, a i navikla sam – glava u
oblacima, noge čvrsto na zemlji. No, mnogi koji vrijede
neće se dočekati.
A glavno pitanje nije (samo) kako preživjeti, nego
kako dok preživljavaš, dok balansiraš u svemu tome što
te mijenja – dok postaješ super sposobna platiti račune,
podići djecu, nositi se s problemima, shvatiti birokraciju
– kako sačuvati čaroliju iz koje pišeš, ostati pjesnikinja…”
(A sad, ako već niste, pročitajte i tekst ispod fotografije. Hvala! :-))

There is one comment

  1. InfoKiosk - Sve vijesti na jednom mjestu

    […] Prije nekoliko godina zaskočila me novinarka lokalnog portala, gurnula diktafon pod nos i pitala kako je to biti subvencionirana književnica kad se zna da su naši najveći pjesnici živjeli u siromaštvu i umirali od tuberkuloze. Promucala sam da se vremena na sreću mijenjaju, da svaki rad treba platiti, da čak i umjetnici moraju jesti. I da bi Tin pisao jednako dobro i bio još plodniji da je mogao živjeti pristojnije i duže i još više se posvetiti radu jer da je za njegovo pisanje bilo važnije to da je bio vrijedan radnik. A veliki radnik ne bi trebao živjeti u egzistencijalnoj bijedi, pogotovo ako je tako veliki pjesnik. Nisam je uvjerila, pogledala me kao jadnicu koja se namjerava dočepati novca čestitih poreznih obveznika dok prave književnice i istinski pisci u sobicama bez grijanja pišu remek-djela i slažu ih pod skromnu slamaricu, odmah pokraj litre travarice i konopca za vješanje. Radiogornjigrad […]

Komentari su isključeni.