Olja Savičević Ivaničević: Njih 71 sebičnih

 

Nekoliko puta sam pisala o položaju samostalnih umjetnika u Hrvatskoj, a zadnjih je dana ponovo aktualan zbog bahatosti i arogancije uslikanih saborskih zastupnika. Pisali smo, govorili, ukazivali na nepravdu i podržavali sve druge – podržite i vi nas. Ponavljam ulomak iz teksta koji je napisan prije tri godine, a mogao je biti i prije petnaest godina ili prije petnaest minuta, ništa se tu ne mijenja na bolje – jedino što troškovi života rastu:

“Što se tiče stava javnosti koja bi kao trebala stati uz

umjetnike, jer oni su naša publika, nekako sam sumnjičava.

Sjećam se epizode nakon što sam objavila prvu

knjigu proze i počela se profesionalno baviti pisanjem

jer, iskreno rečeno, neki drugi stalan posao nisam uspijevala

dobiti (što je bila sreća u nesreći pa eto sad radim

ono što volim i najbolje znam). Tada je mojoj zbirci

priča, zapravo njenom njemačkom izdavaču, dodijeljeno

nekoliko stotina eura potpore za prijevod što je jedino

što sam ikad dobila od grada Splita – i neka je.

Uglavnom, tada me zaskočila novinarka lokalnog

portala, gurnula diktafon pod nos i pitala kako je to biti

subvencionirana književnica kad se zna da su naši najveći

pjesnici živjeli u gladi i siromaštvu i umirali od tuberkuloze.

Majke mi, rekla je tuberkuloza.

I dok sam pokušavala dokučiti treba li mi biti neugodno

zbog toga što nisam sušičava, pitala je mislim li

da će se komforan život u koji sam upravo upala milošću gradske

uprave negativno odraziti na moje pisanje jer “nema

velike umjetnosti bez velikog bola”. Novinarka je sigurna

da Tin ne bi dobro pisao da nije bio boem, a današnji

pisci nisu boemi. Promucala sam nešto u stilu da se

vremena nasreću mijenjaju, da svaki rad treba platiti, a

čak i umjetnici moraju jesti. I da bi Tin, uvjerena sam,

pisao jednako dobro i sigurno bio plodniji da je mogao

živjeti pristojnije i duže i još više se posvetiti radu jer je

za njegovo pisanje važnije da je, unatoč boemštini, bio i

vrijedan radnik. A veliki radnik ne bi trebao živjeti u egzistencijalnoj

bijedi, pogotovo ako je tako veliki pjesnik.

Nisam je uvjerila, pogledala me kao jadnicu koja se

namjerava dočepati novaca čestitih poreznih obveznika,

dok prave književnice i istinski pisci u sobicama bez grijanja

pišu remek‑djela koja slažu pod skromnu slamaricu,

odmah pokraj litre travarice i konopca za vješanje.

U međuvremenu se status pisaca možda i popravio,

ali ne i način na koji javnost gleda na stvari: umjetnost

je sjajna stvar, ali umjetnici su besposličari i “uhljebi”. A

kako stvari uistinu stoje:

Kao dio nove prekarne klase jedni smo od rijetkih

koji svako svoje slovo moraju zaraditi, živimo uglavnom

od honorara, dakle od tržišta, od toga što prodajemo

svoju umjetnost. A država – država nam preko HZSU‑a

osigurava doprinose, tolike da će nam mirovina jednog

dana biti 1500 – 2000 kuna. Do takve mirovine, da bismo

ostale radno sposobne, treba sačuvati zdravu glavu,

snažno srce i kosti jer kao samostalni umjetnik na bolovanje

ne možeš lako (trebaš biti bolesna najmanje četrdeset dana). Nema onog “dijete mi povraća”. Rokovi

ne čekaju, koliko muzike toliko para: mali povraća,

ti kao radiš, ti povraćaš i radiš.

Da usput rasvijetlimo i tu famu o (ne)mogućnosti da

autori žive od književnosti: status profesionalne književnice

imam već desetak godina. Prvi džeparac zaradila

sam u svojoj dvanaestoj na natječaju za kratku priču. Pišem

svaki dan (i pritom ne mislim na novinarstvo, nego

na književnost). Surađujem s raznim izdavačima, prevoditeljima,

kazalištima, filmašima i likovnim umjetnicima

kod nas i vani. Sudjelujem na festivalima, sajmovima, radionicama,

putujem naokolo, nastupam, govorim. Pišem

u svim formama, vrstama i žanrovima, za sve uzraste, u

svako doba dana i noći. I tako se uistinu može živjeti od

književnosti, čak i kod nas, iako vrlo neizvjesno.

Ako sam kao djevojčica ikad zamišljala život profesionalne

književnice, nije to bio Tinov život ili život Marije

Jurić Zagorke, možda sam naivno zamišljala pustolovinu

i glamur, Hemingwaya i Sagan, kabriolete i avanturu, ljubav,

ovisnost i tragediju.

Sigurno nisam razmišljala kako ću od prvog do prvog

preživjeti od svog spisateljskog zanata. Naučila sam se

dočekati na noge jer moram, a i navikla sam – glava u

oblacima, noge čvrsto na zemlji. No, mnogi koji vrijede

neće se dočekati.

A glavno pitanje nije (samo) kako preživjeti, nego

kako dok preživljavaš, dok balansiraš u svemu tome što

te mijenja – dok postaješ super sposobna platiti račune,

podići djecu, nositi se s problemima, shvatiti birokraciju

– kako sačuvati čaroliju iz koje pišeš, ostati pjesnikinja…”

(A sad, ako već niste, pročitajte i tekst ispod fotografije. Hvala! :-))