Božidar Stanišić: Pariz, divno selo Dinka Štambaka

Pariz-divno-selo-Dinka-Stambaka

ŠTAMBAK, Dinko

Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića povodom 110. godišnjice rođenja pisca Dinka Štambaka, najboljeg hrvatskog i južnoslavenskog poznavaoca Pariza 

Vili karabinki , prvom romanu Penakove sage o Malosenovima, Stožil, Benžamenov suparnika u šahu, podučava staričice vještinama samoodbrane, pa završi u zatvoru, gdje sebi uvrti u glavu da prevede Virgilija na srpskohrvatski. Ali, Stožil (Stojilkovic, bivsi jugo vojnik) umro je već u sljedećem Penakovom romanu tog ciklusa, u Maloj prodavačici proze , objavljenom 1989. Iste godine preminuo je Penakov pariski prijatelj, hrvatski pisac Dinko Štambak (1912-1989). Stožilov lik je uglavnom kreiran prema njemu.

Iste godine, početkom marta, moja supruga i ja boravili smo u Parizu. Kratko, turistički. “Kume, je li cijela zemlja poludjela? Ostalo je bar malo pameti?”, tako mi se obratio Dinko Štambak čim smo se susreli u Akademiji , kako je prekrstio jedan bar na Trgu Kontreskarp, nedaleko od Sorbone. (Nismo bili kumovi – tako se obraćao ne samo meni). U odgovor – samo sam raširio ruke. Sve “yu-političko” završilo se na tome. Vidjeli smo se nekoliko puta u istom baru, u jednom navratu se dugo družili. Radije sa Dinkom nego u Versaju. Ispričao mi je anegdotu o Jesenjinu, kad je u Parizu odlučio da konačno vidi Versaj. Ali, vozeći se kočijom, zaustavljao se kraj svake krčme. Kad su ga kasnije upitali kako mu je bilo u dvorcu francuskih kraljeva, odgovorio je: “Versaj ne postoji!”

Govorio je nenametljivo i o svojim dugogodišnjim posjetama Luvru. Uvijek nedjeljom, kad je bilo besplatno. Zapamtio je lica običnih ljudi, i radnika. Posebno jednog zidara kojeg je tamo često susretao. Volio je da posjećuje Šartr, zbog vitraža uKatedrali.

U jednom trenutku me je zamolio da mu kupim cigarete. One žestoke, žitan . Plavo paklo, bez filtera. “Jedva se krećem. Ti, kume, Miri ni slovca!” Dodao je, kao usputno, da je imao “nekih” problema sa zdravljem. “Da nije sve kako jeste, sada bih pozvao Kiša…” Sve kako jeste – mislio je na bolest svog prijatelja. (Kiš je jednom prilikom od Dinka slušao o tragičnoj sudbini većeg dijela rodbine supruge mu Mire, porijeklom Jevrejke, u periodu novosadske racije 1942, tako dobro znane Danilu, te da je zadnju godinu rata provela u logoru Bergen-Belsen).

U Akademiji mi je ispričao (to sam kasnije našao u jednoj od njegovih bilježnica) kad i zašto mu je “puklo” u vezi sa ideološkim poimanjem umjetnosti. Milovan Đilas se u maju 1946. obratio studentima: “Bosanski seljak koji se borio u ratu kulturniji je od pariškog slikara koji je slikao”. Mislio je na Pabla Pikasa, koji je četiri godine njemačke okupacije proveo u Parizu.

Posljednje veče u Parizu – na večeri, u Dinkovom i Mirinom stanu, u Latinskoj četvrti. Tada mi je pokazao neke od svojih minijaturnih notesa u kojim je po dolasku u Pariz, one davne 1946, pisao svoj Dnevnik . (Objavljen je samo fragmentarno a “krivicom” Nikole Štambaka, njegovog rođaka, i moje malenkosti; ni do danas nije objavljen u cijelosti; 80 bilježnica Dnevnika je pohranjeno u Muzeju u Imotskom). Poklonio nam je primjerke svog romana Mulci (Split, 1986) i Oko Modroga i Crvenog jezera (Imotski, 1987), knjigu sjećanja na djetinjstvo u Imotskom. Pokazao nam je knjižicu do koje je mnogo držao – svoj prevod na francuski nekoliko srpskih i hrvatskih narodnih pjesama.

Kad smo zatvorili ulaznu kapiju zgrade u Ulici Andrea Tuana (1747-1824), botaničara (Dinko je o Parizu znao sve), čuli smo škripucanje. Prozorsko. Gore, Dinkova ruka. Mahnuo nam je, i nakon svih pozdrava u stanu.

U aprilu sam primio njegovu razglednicu iz Splita. Preminuo je, ubrzo potom. Sahranjen je u Imotskom.

Popodne je, sjećam se, onog dana bilo vedro – ni traga jednom jedinom oblačku. Bio je to sredozemni dan, da sredozemniji ne moze biti. Ponekad i nebo između Gibraltara, Kazablanke, Ɖenove, Splita, Kipra i Bosfora zna da nagradi poklonika Mediterana. Izdašno, i besplatno. Živog ili ne, svejedno.

“Krivac” za naše poznanstvo bio je Zlatko Crnković, urednik zagrebačkog “Znanja”. Poslao mi je primjerak Štambakove knjige 25 godina Pariza , krajem ljeta 1987. I danas me lako oduševi taj Dinkov pariski dnevnik, mnogo širi i dublji od žanra u koji je i sam pokušao utrpati to neobično djelo. Tom knjigom je stekao atribut najboljeg hrvatskog i južnoslavenskog poznavaoca duha prijestonice evropske kulture i umjetnosti, razlika između dvije Francuske (provincijske i pariske), ali i veza hrvatskih književnika i umjetnika sa Parizom. U tom djelu je dokazao da pjesnik Antun Gustav Matoš (1873-1914) u svom pariskom periodu (1899-1904) nije živio samo boemski već je Trubač sa Sene putem lektire i susreta sa umjetnicima duboko udisao duh Moderne. O ovoj knjizi bi se moglo pisati zaista mnogo (koliko tek o Dinkovom portretu pjesnika Tina Ujevića, njegovog prijatelja koji je u tom djelu sveprisutan). Izdvajam, možda nepravedno, Štambakove pariske portrete Miroslava Kraljevića (1885-1913) i Josipa Račića (1885-1908). Dvojica mladih hrvatskih slikara modernista dati su u dinamičnoj slici uticaja Pariza na njihovo djelo. (Dinko mi je onomad rekao da mu je žao što ne može da mi lično pokaže hotel u kojem je nesretni Račić proveo svoju posljednju parisku noć).

U jesen iste godine objavio sam podužu recenziju o toj Štambakovoj knjizi na Trećem programu Radio-Sarajeva. Malo potom, jedne večeri, kasno, oglasio se telefon.

“Dinko… Štambak…”

Jeste, debelo me iznenadio. Zamolio me je da mu pošaljem tekst recenzije. Istina, ne sjećam se da li mi je rekao tada ili za onog našeg susreta da i on uživa kad neko drugi nešto dobro izvede – napiše, izvaja, naslika, odglumi, izmuzicira… Ne, u njemu nije bilo esnafske zavisti. Isti osjećaj radosti sam našao u jednom kratkom Kišovom pismu Dinku u kojem mu javlja da je u Beogradu čuo pohvale o njegovom prevodu Filokteta .

Onomad nisam posve shvatio poziciju pisca koji u drugoj zemlji piše i na svom jeziku. (Prvu knjigu, o pariskoj bohemi, objavio je u Zagrebu 1973, a tada je imao 61 godinu). Kasnije, od 1992. pa nadalje, u Italiji, Štambakova situacija mi je postajala sve jasnijom.

Godinu i pol smo se dopisivali. Postepeno sam otkrivao njegov stvaralački i intelektualni profil, njegovu duhovnu usredsređenost na Sredozemlje, ali i strast za prevođenjem sa starogrčkog i latinskog. Bio je od onih pisaca kojim je jezik bio sve, a ko to dublje može spoznati od onih koji su daleko od miljeao svog jezika?

”Glasoviti njemački pisac aforizama Lichtenberg (18.stoljeće) živio je dugo u Londonu pa kaže: ‘Ovdje sam da naučim njemački’. To na sebe ne mogu primijeniti, ali opasnosti ima da izgubiš sebe izgubivši svoj jezik, što se mnogima ovdje događa…”, napisao mi je u jednom pismu.

Početkom 1990. Miri sam iskazao moju zainteresovanost za one Dinkove notese. Ona ih je fotokopirala uvećavši njegov sitnopis. Na prepisivanju (i dešifrovanju) rukopisa Dinkovog Dnevnika radio sam dugo.

Ali – s radošću.

Ondašnji urednik kulturne rubrike Oslobođenja Jozo Mašić rado je prihvatio prijedlog za objavljivanje dijelova Dnevnika (iz prvih sedam notesa), koji je u nastavcima objavljivan u proljeće 1991. Velika je šteta što su nestali Štambakovi dnevnički zapisi iz prijeratnog i ratnog perioda. Zacijelo su, kao i oni sačuvani – nerijetko pisani i na francuskom, sadržavali skice za njegove buduće radove.

Ko zna – možda će ova pregršt Dinkovih zapisa (u dodatku ovom zapisu) biti od koristi nekom ko želi da dublje razumije poslijeratnu epohu? Ali, prije svega, da se bolje shvati odnos pristalica konformizma u umjetnosti i buntovnika koji su radije odabrali slobodu u nekom drugdje negoli njenu ideološku imitaciju u rodnom kraju. Ipak, to je imalo svoj pozitivni odjek u Dinkovom osjećaju da mu se u Parizu, “divnom selu”, desilo nešto , rekao bih: gorko ali duši slatko. Sve u svemu – dotad nezamislivo. A bio je to Pariz žedan novih ideja nakon ratnog vakuuma.

“A ja sam fantom. Monasi su me naučili da prezirem život, komunisti su me naučili da prezirem smrt, ja sam oboružan kao nitko”. Misao nimalo slučajna iz pera čovjeka i pisca koji je svojim sitnopisom zapisao i ovo: “Bolji su i bohemi nego kretenski vladari svijeta. Bolja je sloboda nego administracija minuciozna Evrope.

Kad zvekani kliču nekom bogu

ja se klanjam kestenu i glogu “

Uz tekst – Dinkov crtež nekog cvijeta ).

Ako posjetite Imotski, zabodite makar zakratko nosom u Zavičajni muzej. Tamo je Spomen-soba Dinka Štambaka, sa dijelom pisane ostavštine, ličnim predmetima, knjigama, pismima i umjetničkim djelima. (I ono neizloženo takođe je slobodno za uvid, pa tako i korespondencija, između ostalih, sa Dragutinom Tadijanovićem, Rankom Marinkovićem, Rudijem Supekom, Grgom Gamulinom…). Uz pristanak njegove porodice, sve to je preneseno je iz Pariza u Muzej zahvaljujući zalaganju Nikole Štambaka, a povodom organizovanja 100. godišnjice piščevog rođenja. Za idejno rješenje izgleda sobe, kako naglašava Nikola Štambak u uvodnoj riječi onoj stotini stranica posvećenoj piscu u zagrebačkom časopisu Gordogan (Br. 29-30, zima jesen 2014), zaslužni su kustos Arheološkog muzeja u Zagrebu Sanjin Mihelić, arhitektica Maja Huljev Ton te dizajner Alen Čabrić. Jedan dio knjiga i časopisa porodica je poklonila Biblioteci “Antun Gustav Matoš”, koja djeluje u sastavu Univerziteta u Parizu.

Dinkova, dakle jedna od najzanimljivijih knjiga o Parizu, dosad nije prevedena na francuski. (Na italijanski je, davno, u jednom časopisu, preveden jedan od putopisa iz Talijanskih puteva ).

A sad, kao da slušam Dinkov glas – rekao bi, zacijelo: “Kume, točka! Podosta si ovo nakitio!” – da ga poslušam.

…..

3. travnja 1946. Kako dani jure!

Prvog aprila: slušao Boccherinija. Drugog aprila: šetnja po Citeu oko Notre Dame, sa Mirom i Bobom. Treći travnja. Kakva vrućina! Sjedim u sobi i na trgu oko mene cirkuska fanfara i pljesak. Studiram moju bohemu: što rekoh? romantička bohema 0d 1830. do 1835-6-7. Kad je previse krvi, treba je puštati na papir, da ubrizgava riječi, stil, izraze. Koliko godina to govorim! No…do vraga, zašto i čemu povjeravati svoje misli, svoje forme, svoje slikarstvo, svoje ironije. Htio bih toliko slave zaslužiti, da mi negdje u Dalmaciji, pri moru ili za planinama, zasade jablan na grob. No čemu i jablan: nećeš čuti njegovo ljuljanje u vrsima granja kad urliče bura, kad ga savija maestral, a on, tanak, visok, bljeska svojim lišćem kao starim dukatima. Bog bio s tobom, moj jablane.

14.lipanj 1946. Nastavljam svoje “Vagabunde”. Zašto pišeš? – Svjetska politika – spremanje novog rata. Atomskog! Ljudi su životinje. Potrebna je jedna revolucija da razbije sve fantome, sve pregrade, s Diktaturom Slobode. Umjetnosti dati slobodu, ona jedina može spriječiti poživinčenje totalno krvi i noža, strijeljanja, mučenja. Misija umjetnosti je velika, najdosljedniji l’art pour l’art ima divnu tendenciju: budi čovjek! – 8 s(ati). Nad jednim dijelom Pariza pada kiša. Sacre Coeur u omaglici. Prema Nenillyu crvenkaste točkice. Rosa di sera bel tempo si spera. Sumrak, kišovit, lagano pada.

15. januara 1947. Izvukao se iz kreveta: vedrina.

Do 1 s(at) u Bibl. Nat. Popodne, ono vedro, blago parisko popodne, sjedim u kući, razdragan, raznesen. Sila puna sunca, sunce puno obećanja, radosti: Što nosi nova godina? Radim, trčim za romantičkom bohemom i pero grčevito hvatam i grlim prazni prostor. Jer mene usrećuju tuđi uspjesi, jer mi se čini, pred tuđim uspjehom, da sam i ja uspio nešto izvesti i sretan sam i ne odmičem svoje pero, a ono bogmi odmiče, bježi, postaje neposlušno. I moje “Vagabunde” ostavio sam u krevetu! Jadni moji! ( Život piše na meni knjigu, tajnu zadržavam: smatram da je knjiga života važnija, vrednija od knjige pisane. Varam se…)

Čovjek je slobodan (ili mora biti) da popije svoju čašu pelina onamo gdje mu se hoće. Jedina sreća.

11.februara 1947. Magle, biblioteka, rad. Došao kući u 2. Teška mi je glava, duša,tijelo, soba hladna. Dragi Posthume, godine magle. Da, magle kao magle, i neće se povratiti. Gdje si bio? Nigdje. Što si napravio? Ništa. Što nose novi dani? Nose proljeće, boje, sreću i siluete čovjeka koji se lomio od najmlađih dana, koji je u proljećima naslućivao jesen, zapad, klonuće, kiše, crno i bezizlazno. Proljeće na moru, u planinama, na Seini – to je što mi je život najljepše dodijelio. Kad se upitam: Što želiš? Ništa, ravnodušno, mirno odgovaram, a papke bih otegnuo mirnoćom kojom ispijam cigaretu. Kao Ecclesiastes kažem: Vanitas. Vidio sam najljepše pejsaže, pročitao najljepše knjige, vidio najljepše slike, čuo najljepše zvukove, slušao mistiku, materijalizam, ostao ja, svoj i što više imam vidjeti?

Ura tiktaka, veze prošlost. Puni me vedrinom misao, da sam uvijek bio pesimista, to jest ispravan kritičar života.

6. juli 1947. Danas – nedjelja, uh! Pilili jutros na konferenciji s prof. Marićem o pitanju produljenja dozvole boravka u Francuskoj (dozvola za sve), rasprava o umjetnosti (on nalazi da francusko moderno slikarstvo nema velikih imena. Ja: kažite nam kakvo je, gdje je, i tko predstavlja našu “nojevsku” školu u Jugoslaviji? (Bez odgovora). – Juneka su odbacili s indignacijom kad je poslao tri slike za moskovsku izložbu.

– Ja sam s indignacijom primio tu indignaciju, rekao sam. Udarao po Talanu, slikaru koji traži da slikarima dadu slobodu.

– Primarno biti slikar, to kod nas ne znači ništa.

(Mislio sam: primarno biti policajac, to je najvažnije.)

Nalazi da smo 100% krivi što ne dolazimo na prugu (gdje bismo popravili “uzdrmani moral”).

Brbljanja, bez izlaza, nekorisna.

Kustitelija “Sloboda umjetničkog stvaranja”.

Popodne do 5 kod Mire. Sada sjedim kod kuće. Volim tiha nedjeljna poslijepodnevlja.

izvor: https://www.balcanicaucaso.org/aree/Bosnia-Erzegovina/Parigi-il-villaggio-meraviglioso-di-Dinko-Stambak-221074