POVODOM DESETOGODIŠNJICE SMRTI BJANKE RAGUŽ

311571797_10222657569331728_2207279662617317032_n

BLUZ VOŠTANE SVIJEĆE
.
Misli moje
– nose
Uspomene bose.
U plamenu
– žive
Lica nijemih duša.
Lica koja
– zure
iz mermera tame.
Lik
– koji igra,
uspomena čigra.
U snu i javi,
plamen svijeće pamti
bosi hod – u travi.
Žig na koži,
sunce lica množi.
Sunce
– kojeg nema
u plamenu svijeće drema.
Oko njega igra
ta pogrebna čigra.
Vrteška lica
– i let ptica
iznad krovova kuća
sazdanim
od slika.
Slike koje blijede
trag od voska
– slijede.
U sobi mukloj – razgovaram
sa voštanom svijećom.
Taj gorki eho bluza
u plastičnoj
– šolji
Pamti lica davnih suza.
Lica
ispod drugog
sunca
u miru tog plamena titraju.
U svjetlosti
– uspomene blijede.
Djetinji dani – postaše
jezik tajni.
.
PISANO POVODOM DESETOGODIŠNJICE SMRTI BJANKE RAGUŽ
.
U nastavku jedna stvarna priča koju je preživjela moja familija povratnika u Sarajevo.
KAD SLAVUJI UTIHNU
Došli su u gluvo doba noći. Rutinska i dobro planirana akcija „tajnih službi“. Višegodišnja tiranija nad jednom miroljubivom familijom povratnika u Sarajevo koja ni mravu zla ne misli, ove će noći poprimiti užasavajuće razmjere. Provalili su u prizemlje naše porodične kuće sa zadatkom da likvidiraju mog oca. Zašto? Šta im je on smetao? Moj otac je skroman i pošten čovjek, čist kao anđeo. Voli sve ljude (je li to grijeh?), a progone ga kao zvijer na očigled i komšiluka i cijelog grada. Bar dvadesetak puta je tražio zaštitu policije, i ništa.
Pred nama je još jedno „dugo putovanje kroz noć“.
Akcija „tajnih službi“ i njihovih prekookeanskih koordinatora je u toku. Oca pukim slučajem nisu našli jer je „bio na službenom putu“. Majka je bila sama i vidjela je provalnika. Na sebi je imao crnu kožnu jaknu, fantomku na glavi i malu bateriju kojom je „šarao“ po stanu. Prošao je hodnik i ušao je u njenu sobu. Majka je prestravljena od straha gledala u provalnika koji joj je u mraku izgledao kao noćna utvara. Sve je podsjećalo na scenu iz nekog filma Agate Kristi, kako je sama kasnije rekla. Ovoj profesorici francuskog jezika i književnosti „mračni duhovi“ iz svijeta literature su bili itekako poznati. Nije očekivala da će se „povampiriti“ i izroniti kao sablast u njenom životu.
Uperio je lampu u njeno lice, i na tren zastao. Vjerovatno se premišaljao, da li da je ubije ili ne? Na tren je zastao i pritisnuo prstom „mušicu“ u uhu. Osluškuje. Primao je od nekog kratke upute.
Poštedio joj je život. Okrenuo se i bez ijedne izgovorene riječi napustio našu kuću.
Možda su mog oca zamijenili sa Seferom Halilovićem, ko će to znati?
Evo, takve stvari preživljava moja familija povratnika u sarajevskom naselju Pofalići.
Otac se puno prije svitanja vratio i zatekao je razvaljena vrata i moju majku prestravljenu i u velikom šoku. Ispričala mu je kroz suze šta se desilo. Vani je primijetio desetak kombija koji su velikom brzinom jurili po mahali. Možda su to bila ona ista kombi vozila kojima su jedne mračne ratne noći kupili sarajevske Srbe i ubijali ih na gradskoj deponiji u naselju Buća Potok?
Moja majka (koja je također majka Bratunca i Srebrenice, ali na njenu nesreću Srpkinja po nacionalnosti) je nedugo vremena iza ove stravične horor noći preminula.
Ona jest bila narušenog zdravlja, ali strava i užas koji je proživjela te noći bi i najzdraviju osobu dokusurila.
Kad je svanulo otac je pozvao policiju Kantona Sarajevo, i izvjestio šta se desilo. Kada je rekao vrijeme ove razbojničke provale u kuću, dobio je sljedeći odgovor:
„Gospodine što niste odmah nazvali policiju, oni su već odavno pobjegli“.
Čudno, zar ne?
Sve izgleda savršeno organizirano, jer policija je za ovo morala znati, kao što je znala za pripremu atentata na Jozu Leotara, jer se i tada radilo o velikoj akciji „tajnih službi“. Više portala odnedavno piše da je vozilo Joze Leutara, tokom noći, uoči atentata odvezeno pred prostorije tadašnjeg AID-a. (AID je skraćenica za tajnu službu).
Policija kantona Sarajevo je danas tako dobro opremljena da ni ptica u niskom letu ne može ostati neopažena, a kamoli ovako nešto. Dakle, morali su „asistirati“ nekome velikom i moćnom. Ko je tako velik i moćan da ovakve akcije izvodi i onda to sve uspješno zataška i „pobriše“ tragove?
Ja nisam inspektor Eliot Nes, samo vam pokušavam dočarati ponor u koji smo počeli svi da tonemo.
Nevidljivi „Šarlo akrobata“ sa svojom mrežom „pink pantera“ je prevazišao čak i Agatu Kristi. Kako je moguće da vozač golfa koji je usmrtio dvije studentice pobjegne čak do Srbije? Tragedija se dogodila ispred kapije američke ambasade u Sarajevu (dakle mjestu koje je „pokriveno“ sa brojnim video kamerama, i mjestu (pazite sad ovo) koje se nalazi između dvije policijske stanice, koje su udaljene jedna od druge svega nekoliko stotina metara. To su policijske stanice Novo Sarajevo i Marijin Dvor. Ubica ovih nesretnih djevojaka je ipak uspio pobjeći u susjednu državu. Dakle, ne treba biti neki mudrac pa zaključiti da se u golfu, koji je jurio velikom brzinom kroz centar grada, tada nalazio neko „ekstremno važan“. U Sarajevu je svima poznato da operativci misterioznog „Šahbaza“ (čitaj – crnog Sotone) često „pozajmljuju“ tuđa vozila za svoje mračne rabote kako bi iza sebe ostavili što manje tragova.
Na pres konferenciji, u večernjim satima istog dana, ministar sigurnosti Srbije je potvrdio da je ubica na teritoriji Srbije, ali da nisu u mogućnosti djelovati, jer je on bježeći, negdje usput, podnio zahtjev za državljanstvo Srbije. „Pravna smo država“ kaže ministar, „moramo prvo postupiti po ovom zahjevu pa tek onda hapsiti. Vezane su nam ruke“.
Otprilike tako je govorio, citiram po sjećanju.
Da čovjeku pamet stane. Evo sada moram biti sasvim otvoren: mislim da je i ovdje u pozadini bio „veliki Šarlo akrobata“, koji je tako velik da je blokirao rad dvije države (i ovu u Sarajevu i onu u Beogradu) kako bi dobio na vremenu da sakrije tragove i nekog ko je bio povezan sa ovom tragedijom skloni na sigurno. Pravila igre koju su sami postavili nalaže i to da se vlasniku vozila namiri šteta ukoliko se vozilo ošteti. S obzirom da je golf kojim su dvije studentice ubijene bio slupan, u Sarajevo iz Austrije je stigao novi golf. Njihovi operativci su brzi, lukavi a po potrebi znaju biti i krvoločni i opasni. Ovoga puta je negdje napravljen propust. Naša policijska patrola se tog jutra našla na „pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme“ i stradala su dvojica naših policajaca.
Je li oni stvarno misle da će i od Bosanaca napraviti svoje Indijance? E, to im ovdje neće uspjeti.
Tako vam je to u Sarajevu, „kad slavuji utihnu“.
.
Marko Raguž
Sarajevo, jesen 2022.godine