Pero Kvesić: POLET je kriv za sve!

120673988_10220661523961279_8899802492560246791_n

Došao sam nekim poslom u „Vjesnik“, pa kad sam se već našao u novinarskom neboderu svratio sam do Marija Bošnjaka, zamjenika glavnog urednika „Starta“. Kod njega sam zatekao Maroja Mihovilovića, vanjskopolitičkog urednika, novinara i komentara lista „Vjesnika“. S obojicom sam ranije surađivao u „Studentskom listu“ i kasnije u „Startu“, a kolegijalni odnos je prerastao u prijateljski. Njih dvojica su me krenuli rešetati kakva je situacija s pokretanjem novog omladinskog lista i kakvi su mi planovi. Pred njima se nisam susprezao i istresao sam im sve želje i očekivanja, između ostaloga i da bih vidio što njih dvojica imaju na sve reći. Da bi ocijenili utemeljenost i perspektive poduhvata pitali su koliko je novaca osigurano za rad. Kad sam rekao da ću imati osamsto milijuna godišnje, na trenutak su iznenađeno zastali, a Mario je uzviknuo:
– To je dovoljno novaca da se iznjedre dva zaista kvalitetna urednika!
Presjeklo me jer o tome uopće nisam mislio, a primjedba je itekako imala poantu. Novine se napišu, otisnu, ljudi ih pročitaju i zaborave, ali novinari ostaju i djeluju cijeli radni vijek. Razmišljao sam o novinarima potrebnim da proizvode novine, ali sam smetnuo s uma novine kao poligon za pojavljivanje i formiranje novinara. Dva kvalitetna urednika bi opravdala sva utrošena sredstva. Poznato je da obrazovanje vojnih pilota itekako košta, ali ni stvaranje novinara, posebno urednika nije besplatno. Primjedba je iskazivala da su moji prijatelji na osnovu iskustva skeptični da ću postići išta od priželjkivanog, ali vjeruju da svaki trud ipak ima smisla. Smetnuli su s uma da najbolje funkcioniram kad sam satjeran u ugao, da mi nema veće motivacije nego kad se ispriječi nešto naizgled neprelazno ili nesavladivo. Nabrzinu sam sve prokalkulirao i sijevnulo mi je da se obrazovanje novinara itekako uklapa u sve ostalo što sam imao na umu, pa sam samopouzdano uzvratio:
– Dva?! Stvorit ću ih dvadeset i dva!
Trideset godina kasnije, kad se o „Poletu“ pišu novinski članci, diplomski i magistarski radovi, doktorske studije, povijesni pregledi i eseji, mogu biti zadovoljan da sam utemeljio vrlo uspješno rasadište kvalitetnih kadrova. Ne znam, mogu samo otprilike procjenjivati, (vjerojatno Željko Krušelj koji je napisao knjigu „Polet: igraonica za odrasle“ i Marko Zubak, autor studije koja je doživjela ukoričenje, „The Yugoslav Youth Press“, mogu reći preciznije,) rekao bih da je u dvanaestak godina koliko je „Polet“ izlazio, ne računajući novinare koji su bili već iskusni kad su u njega došli, iz sastava redakcije i suradnika izniklo dvije do tri stotine novinara koji su u novinarstvu ostali dugi niz godina ili proveli radni vijek. Dapače, kako sam i nakon što sam prestao aktivno raditi u „Poletu“ ostao blizak sa svim redakcijama koje su uslijedile do samog kraja, mirne savjesti mogu reći da među „poletovcima“ nije bilo loše osobe. Neki su bili talentirani, neki manje talentirani, neki marljiviji, neki ljeniji, neki simpatičniji, neki uspješniji, neki manje uspješni, pa čak i oni o čijim se kasnijem djelovanju može kritički raspravljati nisu zanemarivi, ovakvi ili onakvi, svi su dobri, zanimljivi i vrijedni ljudi, pri čemu je otprilike jednak broj onih koji nisu nastavili s novinarstvom postigao značajne uspjehe u drugim područjima društvenog života. Nema „poletovke“/“poletovca“ s kojim normalna,pristojna osoba ne bi rado sjela na kavu, dobio ga za susjeda ili započeo prijateljstvo. Pokušavajući unatrag sagledati pređeni životni put i ja sam bio iznenađen kad mi se ovo posljednje ukazalo. Zar je uopće moguće i kako je moguće da među nekoliko stotina mlađarije nije bio niti jedan za kojega bi se itko kasnije sramio da ga je poznavao i radio s njim, itko da se kasnije obrukao, nitko se nije povampirio ni premetnuo u vlastitu suprotnost. Vidim samo jedan mogući odgovor: pčele se skupljaju na cvijeće, a muhe na drek. Priroda projekta određuje kakve će ljude privući. Po tome je „Polet“ bio zdrav i dobar projekt.
Značaj „Poleta“ za novinarstvo osniva se, između ostaloga, upravo na ljudima koji su iz njega iznikli. Mirne savjesti i s ponosom mogu reći da je tridesetak godina nakon njega ono najbolje što smo u novinarstvu imali bio nastavak „Poletove“ tradicije ili – šire – tradicije omladinske štampe. Nije slučajno da su bivši „poletovci“ zauzimali velik dio rukovodećih i značajnih položaja u svim medijima. Kad bi si netko dao truda i svrstao na jednu stranu one koji su prošli školu omladinskog novinarstva sedamdesetih i osamdesetih i one koji su se pojavili s koca i konopca (naravno, uz časne izuzetke), sraz kvalitete, stručne i svjetonazorske, bio bi očigledan. (Primjera radi, da ne idem daleko, posljednjih dana je u novinarskim krugovima i među ljudima koji se time zanimaju izazvalo veliko uzbuđenje smjenjivanje Ljiljane Sauche… I ona je bivša „Poletovka“. „Indexov“ Nenad Jarić Dauenhauer, koji se na području kojim se bavi etablirao kao uzor, iako nije radio u „Poletu“ odrastao je čitajući ga. )
Nemam visoko mišljenje o razini današnjeg novinarstva. Većina novih kvaliteta koje ranije nisu postojale uglavnom su plod tehnoloških inovacija, većina onoga što je zadržalo dostojnu razinu uglavnom je plod individualnih napora i žrtvovanja, a ne sistema, većina vrijednih postignuća su pokušaji sa slabim izgledima da se trajno ukorijene. Da nije bilo „Poleta“ – i „Ferala“, ali to je druga priča – današnje novinarstvo bilo bi samo tuga i jad u slijepoj ulici.