Božica Jelušić: UZ MJESEC HRVATSKE KNJIGE:

310464844_10218082715418091_4080232541342087176_n

UZ MJESEC HRVATSKE KNJIGE: Proslov i pjesma iz moga pera / tipkovnice! A još više, iz moje glave i srca! Čitajte, hvala vam na pozornosti!
.
Kad je američki pjesnik Wallace Stevens među svoja poetička načela uvrstio i dvije tvrdnje koje glase: „Nema isključivo pjesničke građe. Cijeli svijet je pjesnička građa.“, naprosto je dao krila svima koji su nadahnuti promatranjem i obožavanjem prirode, svijeta oko sebe, mijena godišnjih doba i čudesnih panorama kojima nas nebeski svod i zemaljsko okružje daruju. Čovjek je vezan za prirodu, ukotvljen u njoj, izložen njezinim energijama, blagotvornim i opasnim, te je njegova zadaća pronaći balans i zadržati mjesto „na vrhu piramide postojanja“, kako si naša vrsta to voli laskati. Ali to nije posao čelnika, vođa, vladara i monarha, čak niti strukovnih odabranika i specijalista, već moralna dužnost svakoga bića koje razumije da je planet Zemlja naš jedini, nenadoknadivi dom. Viđena u svemirskoj perspektivi kao „modri biser“, ona nas nosi, hrani, održava, zaštićuje, nagrađuje, tetoši i nadahnjuje, ne postavljajući uvjeta, tek ponekad opominjući u vidu katastrofa, da smo prekoračili granicu njezine izdržljivosti i održivosti.
U stanovitom smislu, mi smo tvorevine svoga okružja: hrane koju jedemo, zraka koji udišemo, vode kojom se napajamo i pročišćujemo. Stoga je jasno kako pjesnik Ivan Golub govori: „F Knigi (Bibliji) piše da je čovek od zemlje napravljen. / Je, al’ od one zemlje, na kojoj se je rodil.“ Sve naše misli, ukus za lijepo, ritam koraka, pa čak i ona bazična jezičnost, materinji govor, posuđeni su od prirode. Usporedbe, frazeologija, poslovice i izreke, oslanjaju se na živi svijet oko nas, na povijest, tradiciju i kolektivno iskustvo. Budući da nas definira kao jedinstvene pojave u masi drugih, zavičaj je prvo mjesto koje primjećujemo i primamo, kao neprocjenjivu vrijednost. Taj osjećaj prenosi se potom na domovinu, regiju, dio svijeta odakle dolazimo i čiji biljeg nosimo. Stoga je „planetarna svijest“ zbroj i sukus svih pojedinačnih kapaciteta koji ljudske zajednice odašilju s raznih strana planeta.
Blagotvorne i ucjeljujuće misli učinit će naš planet boljim mjestom za život. Stvorit će podneblje u kome uspijevaju plodovi duha, izumi, velika umjetnička djela, plemeniti kultovi i napredne ideje.
Postoje mnogi mitološki, filozofski i literarni primjeri, koji svjedoče da su u povijesti čovječanstva najviše uspjeha imali narodi suglasni s prirodom, ustrojeni po njezinoj mjeri, prisličeni organizaciji košnice, mravinjaka, dijelova divljine i očuvanih habitata. Tako pamtimo priču o Mirmidoncima iz Homerove „Ilijade“, gdje se spominje to legendarno grčko pleme, sastavljeno od vještih i hrabrih ratnika, marljivih i domišljatih ljudi, doraslih svakom izazovu. Legendarni junak Ahilej bio je njihov najznačajniji predstavnik. I dok su plemenske kulture pomno osluškivale prirodu, komunicirale s njezinim duhovima, slijedile obrasce i gradile po načelima prikladnosti i suglasja, moderna se civilizacija raslojila i odvojila od temeljnih prirodnih vrijednosti. Shvativši Zemlju samo kao izvor svekolikih dobara i resursa, čovjek je Zemlji zadao mnogo udaraca, oslabivši njezine snage i iscrpljujući dobra do granica entropije, nepovratne propasti zaliha. To je navelo filozofa i pisca Teilharda de Chardina da čovječanstvo nazove „gubom na tijelu Zemlje“, predočivši nekoliko crnih scenarija, ako se naše ponašanje ne promijeni.
Srećom, generacije koje dolaze pokazuju znatno višu razinu ekološke, zaštitarske svijesti. Povratak prirodi, zdrava ishrana, čuvanje atmosferskog omotača, potrajno gospodarenje i razumno korištenje zaliha, nadaju se kao zahtjev vremena. U njima je Zemlja „glavno lice“, o kojemu se raspravlja s brigom i poštovanjem. U našem sociološkom okružju zaživljavaju pojmovi šumske nastave, škole u prirodi, pokreta ljubitelja stabala, sijača korova, aromaterapeuta. Sve to pokazuje da Zemlja okuplja ponovno svoje slavitelje i suradnike, ili literarno kazano, stavlja ponovno „odlutalu djecu pod svoj majčinski skut“. To su vijesti s naznakom optimizma, kako za sudbinu planeta, tako i za razvoj drugačijeg, kompletnijeg ljudskog bića, u smislu kako je to smatrao najveći „filozof zelenog“, Ralph Waldo Emerson, zapisujući : „Čovjek nije tek ratar, školnik ili strojovođa, već cjelina od svega toga sastavljena.“
Držimo da na svakom putu prema visokom cilju trebaju putokazi i primjeri. U slučaju našega planeta, divne prirode kojom je darivan, to bi poglavito bila umjetnost. Nadahnuća ljepotom, oduševljenje i mjera skladnosti, za mnoge autore izravno potječu upravo s te strane: što oči vide i osjećaji sublimiraju, to ruka zapisuje, riše ili sklada. Književnost je nezamisliva bez prirodoslovnih i prirodi posvećenih tema. Osjećaji dobrog i lijepog, koje priroda u nama budi, neprestani su izvor beskonačne priče o mijenama, o nadi koja je „pogonsko gorivo“ cijeloga našega postojanja.
Pisac zapisuje, da ne zaboravi ono što ga je ispunjavalo i uzdizalo u stanovitom životnom trenutku ili periodu. Sjećanja, maštanja, osjećaji, zabrinutosti, slutnje – sve to čini umjetničko djelo, a ono pak, stvara osjećaj paralelne realnosti, u koju se možemo skloniti, gdje prepoznajemo svoja osobna nagnuća i gdje je moguće pročišćenje za nagomilane tuge, dvojbe i upitnike pred smrknutim licem stvarnosti. Čitamo da bismo se širili, listali i granali, da bismo naprosto posvojili iskustva i ugradili u svoj život nove, jedinstvene doživljaje. S nekim ćemo rečenicama, naslovima, stihovima, putovati cijeloga života, iskreći od radosti u njihovu prepoznavanju, kad ih netko drugi pred nama izgovori. Načitan je čovjek dvostruko osiguran od učmalosti i dosade i spašen od praznine: on ima dva svijeta, veličanstvenu prirodu i hram od knjiga, gdje može razviti najtananije misli i najuzvišenije osjećaje.
Da, ima i trajnoga prijatelja, koji ga sigurno neće iznevjeriti: pisca, tamo negdje s druge strane korica, to osjetljivo i darežljivo biće, kojemu je razlistavanje knjige, šum stranica koje se okreću u tišini, najljepša glazba za uši i najveća plaća za njegov plemeniti trud.
Uz proslov, autorica Božica Jelušić za manifestaciju Mjesec hrvatske knjige napisala je i prigodne stihove, pod nazivom: “Oda prirodi”.
.
Oda prirodi
.
Razlistajte se, šume zimzelene!
U vašem hladu mahovina buja.
Klorofil teče kroz žile i vene,
I vjetar lišće njiše, blaga struja.
Krenite u vis, sestre listopadne!
Širite granje od radosti sušte!
Sad su sve krošnje krinoline skladne,
Na balu ljeta, gdje muslini šušte!
Uzduž i širom tkanice razvijte,
Košanice na suncu, psalmi gipki!
Pčele i kukce u njedrima skrijte,
A ljekobiljke njišite u zipki!
Vodo svjetlucava, ti majko strpljenja,
Svojom nas bistrinom osnaži i krijepi,
Da žive u srcu mladih pokoljenja
Suzvučja raskošna i tvoj ritam lijepi!
Ptica u letu tri carstva razmiče,
Perajama riba brzace prereže.
Tu je dar života, tu je vrutak priče,
Vrelo zdravog duha, tajna ravnoteže.
Od prirode sve je našoj Zemlji dano:
Po šaru planeta milijuni staza.
Ne postoji drugo blago obećano,
No ladanjski život i šarm krajobraza.
Pjesniče, tu gledaj i olovku hvataj!
Krasopis graha pronađi na kolju!
Duhom se širi, pa klasaj i vlataj,
Travkama nalik, pšenici u polju!
Priroda nek’ je tvoja radna soba;
Na bundevi tron te obećani čeka.
Uz ptičji orkestar generalna proba,
I s vrha brijega nek’ odzvanja jeka.
Pusti da vrvež šarenih sitnica
U životnoj freski svjetluca i blista.
I čitatelj da ti obasjana lica
Razlista stihove, k’o da dušu lista!
.
B. J.
Fotografija: Ivan Nivan