Blažo Davidović: Mrak je, veliš, svuda oko nas

275543037_1784703878405359_1838235304554008020_n

Mrak je, veliš, svuda oko nas, mrak najmračniji. A persone mračne upravo smo mi, ti si simbol i jebizona metafora mraka, crnog, najcrnjeg. Njega svijetlo nikad vidjelo nije i neće, jer u duši ti je raspadnuta, trošna, polomljena trafo stanica, bez energije, prekinutih kablova i sa nula napona, nula ampera i nula ičega, Svijeća je u srcu, u rukama, u mozgu, nije u Europskoj Uniji. Zapad nema mraka? Znaš, Najtevolin, mene to već iritira do krajnjih granica. Ta priča o progresivnom Zapadu i mračnom Jugu, odnosno prljavom Istoku. I tvoja generacija nije indoktrinirana? Nego moja? A čime to moja? Radnim akcijama i samodoprinosom, crvenim maramama? Pa vi padate u afan, ali bukvalno, ej, padate u nesvjest, svaki drugi je u komi, jer je na nekoliko kilometara od vas Papa.
E moja Najtevolin, taj Zapad, znaš mala, to su divlja plemena i krvave horde bile onda kad je Mediteran rađao civilizaciju. Grci su razmišljanjem došli do toga da je Zemlja okrugla, filozofirali su dok je tvoj Zapad sijekao glave. Rim, to je kolijevka civilizacije.
A teško je, jube, znam, najteže je što tu težinu ne možeš olakšati, sve je teža, savijaš se pod njom i nema nekog Paje Patka da preuzme neko kilo, da kaže : daj meni malo da ponesem i odgegam u pičku materinu. Ali, nemoj o Zapadu, nemoj, tamo mrak guta, jede, ždere, tamo mrak ne broji žrtve, tamo si usamljena, ovdje si tek samo sama. Usamljenost je proizvod mračne sile degeneričnih sistema, samoća je balkanska slatka tajna, birana, selektivna, željena. Da nije tako, ti bi već bila iza mog ramena i ćirila šta to piskaram novoga i mene bi to nerviralo. Pa bi ti, Najtevolin, sjela na moja koljena i nasmijala se i ja bih umro…
Ali je mrak i nema nas.
Do mora mi treba dvije minute. Tebi do Zapada vječnost. Moje svijetlo ne dam nikome, skupo sam ga platio, preskupo, voska imam za trinaest milijardi balkanskih diktatura, moja voštana svijeća nikad dogorjeti neće…