Elvedin Nezirović: Sandro (Odlomak iz romana u nastajanju)

1477377_796782577014527_467413275_n

Ulomak novog romana u nastajanju Elvedina Nezirovića, ovogodišnjeg dobitnika Regionalne književne nagrada Predrag Matvejević.

Intenzitet svjetlosti najveći je u spratu drveća gdje egzistiraju takozvane svjetloljubive vrste, objašnjavala je nastavnica Željka, vukući svoju kraću, lijevu nogu po učionici. Svojim staračkim pjegama i zelenom bojom očiju podsjećala ga je na nenu Salihu, što je bio jedini razlog da na časovima biologije najčešće ne izbjegava obavezu da učestvuje u nastavi. Najslabiji intenzitet svjetlosti je u prizemnom spratu, zaključila je, ali nevoljko, kao da je svjesna da će ubrzo zaboraviti sve ono o čemu je danas pričala, dok je s vlažnošću upravo obrnuto, manja je u spratu drveća, a veća u prizemnom spratu.

Pogledao je prema redu do vrata, tamo gdje je sjedila djevojčica u koju je bio zaljubljen i u njemu je, još živo, zatreperilo sjećanje na minulo proljeće kada su posjetili Tjentište. U jednome trenutku, dok im je nastavnik istorije držao čas na grobu Save Kovačevića, uspio je da se probije između drugova koji su ga s pažnjom slušali i stane u prvi red, odmah do nje. Upravo ovdje, na ovome mjestu, draga djeco, odigrala se jedna od najvećih bitaka u cjelokupnoj istoriji naše narodnooslobodilačke borbe, deklamovao je drug Vasko svojim masivnim, žovijalnim glasom, pogleda ponosno usmjerenog ka herojskoj prošlosti naših naroda i narodnosti, ali njega je bilo baš briga i za narodnooslobodilačku borbu, i za Savu Kovačevića. Posmatrao je njene male, šiljate grudi, njena stisnuta usta, vlasi njene kose na orošenim sljepočnicama. Obuzeo ga je miris njenoga znoja, slatkast i sasvim nepoznat, kao da je s drugog svijeta.

A onda je ona, čak i prije nego je nastavnik vidio njenu visoko podignutu ruku, sasvim drsko i bez imalo sustezanja ispalila: druže nastavniče, Sarić mi puše u vrat, na što je cijeli razred prasnuo u smijeh. Da, poslužila se baš tim izrazom, Sarić mi puše u vrat, i bez obzira koliko su ga njene riječi zaboljele, sada ih se sjećao s nekom čežnjom od koje mu je treperila utroba.

Dobro, šta bi to bila spratovnost šuma, pitala je drugarica Željka, glasom žene koja je već u penziji i svi su odmah pogledali u Ivanu – visoku, mršavu odlikašicu, s aknama koje su prekrivale najveći dio njenog lica – ali ona je samo nezainteresirano vrtila dugmad na svojoj rozoj vesti. Na iznenađenje svih, Oleg je digao ruku i u redu do prozora neko se odmah nasmijao, sasvim prigušeno, škripavo, kao da štimuje instrument za predstojeći nastup. Da to nije ovo ko kod Sarića, drugarice-nastavnice, spratovnost očiju?

Svi su se, naravno, smijali.

Uhvatio je sebe u očekivanju da nešto uradi, da uzvrati, da se usprotivi, ali se samo bespomoćno smijao s ostatkom razreda. Čak i kada bi mu prišivali razna imena – Štrokavac, Lampaš, Kiklop, Kinez, Ćoro (iako je imao savršen vid i nikada nije nosio naočare) – on se smijao, a da ni sam nije znao zašto je od svih mogućih reakcija u takvim situacijama smijeh bio njemu najprirodnija. Pogledao je prema redu do vrata. Zbog nečega na njenom licu, zbog načina na koji su joj zasjale oči, ili zbog sitnih, jedva uočljivih pokreta kojima je željela naglasiti zanimanje za Olegovu neslanu šalu, osjetio je da ono ugodno treperenje u stomaku nepovratno nestaje. To, kako se u njoj odjednom znala pojaviti neka druga, nepoznata osoba u koju nikada ne bi mogao biti zaljubljen, predstavljalo mu je nerješivu zagonetku i bacalo ga u duboki očaj.

Jednom strogom, odsječnom kretnjom nastavnica je visoko podigla ruku i smijeh je u učionici odmah počeo da jenjava. U zadnjim klupama su nastavili da se hihoću još neko vrijeme, ali sve tiše i svako za sebe. Uhvatio je nastavničin pogled, topao, blagonaklon, ali i pomalo sumnjičav, kao da nije shvatala zašto pristaje da učestvuje u svom tom cirkusu. Potom je ustala i napravila nekoliko koraka kroz razred, vješto hramajući. Govorila je nešto o drugarstvu, o uvažavanju drugih, o tome da fizički nedostaci nikada ne smiju biti predmetom našeg ismijavanja i prolazeći pored zadnje klupe u srednjem redu, spustila dlan na njegovo tjeme. U to vrijeme imao je kratku, prilično divlju kosu i mnoge Salihine prijateljice koje je sretao u kući kao da su imale istu potrebu: skoro redovno bi zavlačile svoje male, smežurane prste nakićene najneneobičnijim prstenjem u ižđikljali gustiš na njegovoj glavi. Njihova nepodnošljiva mekoća i fizička nelagoda, koju je osjećao kao kretanje stotina mrava od glave prema nogama, spadali su u najintenzivnije doživljaje otkako je Saliha preuzela brigu o njemu. Otkako je – kako bi se samo Gordana naljutila da mu može pročitati misli! – postala njegova druga majka.

Ne smeta meni, drugarice, znam ja da se Oleg šali, rekao je, crveneći se i opet se nasmijao, iako je malo nedostajalo da brizne u plač. Nešto se u njemu pomjerilo kada je osjetio njen dodir, kao da se negdje unutra zatvorio neki krug, i on je, zapravo, umirao od želje da to učini, ali je, isto tako, htio da tom iskušenju odoli, ako već može da odoli. Nastavnica ga je zbunjeno pogledala, kao da je to bilo posljednje što je očekivala da bi mogao reći. Onda je nakratko okrenula glavu prema Olegu i duboko udahvnuši, napravila nekoliko nesigurnih koraka prema tabli. Iz nekog razloga, podsjetila ga je na tužnu kerušu iz pjesme koju su učili na času srpsko-hrvatskog. Prije nego je ponovo počela da priča o šumskom ekosistemu, o tome šta je biotop, a šta biocenoza, o kruženju materije i energije, nekoliko dugih sekundi pogledom je prelazila preko njihovih lica i njemu se učinilo kao da u sebi preslušava ono što im želi reći. Možda je htjela izvući neku sliku iz svoga sjećanja, pomislio je, ili im možda pokušati objasniti koliko je truda potrebno uložiti u svaki korak kako se čovjek ne bi sapleo o vlastito stopalo.

Na kraju, ipak, nije rekla ništa.

* * *

Rođen je u Banja Luci, u kasno poslijepodne, 15. septembra 1976. godine, i već u prvim danima svoga života, tokom dojenja, počeo je da čini čudne pokrete desnim kapkom, što je njegovu, na prvi mah, prestravljenu, dvadesetjednogodišnju majku navelo na još čudniju pomisao: da se nešto izvan ljudske kontrole, nešto nepojmljivo i ogromno, ustremilo na njen život.

Doktori su najprije mislili da će se stvari s vremenom vratiti u normalu, ali kada je postalo izvjesno da s njegovim kapkom nešto ipak nije u redu, podvrgli su ga testovima i ustanovili dijagnozu: Marcus Gunn Jaw Winking Syndrome. Ili, kako je njegovoj majci i ocu objasnio jedan stariji pedijatar: rijedak genetski poremećaj kojeg karakteriše brzo i potpuno pomjeranje napola spuštenog očnog kapka svaki put kada se pokrene donja vilica.

Iz razloga koji su medicini do danas ostali nepoznati, zaključio je doktor, dok su sjedili u njegovoj maloj, neurednoj kancelariji, prepunoj ustajalog zraka koji kao da je od prvoga dana bio tu, postoji neka neobjašnjiva, sasvim atipična ili, ako hoćete, pogrešna veza između nerava i mišića koji pokreću očni kapak i vilicu. Uglavnom, ne trebate se brinuti, nije to ništa strašno.

To da su kapak na desnom oku i donja čeljust njihovog sina kao povezani zategnutim koncem, zvučalo im je nestvarno, nemoguće, suludo. Kako to može biti? Moralo je postojati neko drugo objašnjenje, uvijek postoji, mislila je Gordana, ali koliko god se trudila da iz te proćelave i savršeno hladne vreće sala u bijelom mantilu izvuče ono čega, zapravo, nije ni bilo, uvijek je nailazila na iste neprobojne fraze u kojima je uspijevala da razazna jedino riječi poput neobjašnjivo, neprirodno, atipično ili pogrešno.

I dobro, doktore, recte vi meni šta ja sad da radim?

Bobin mamurni glas iznenada ju je podsjetio da je i on tu, s njom, i da se sve ovo, zapravo, dešava i njemu. U odjeći što je zaudarala na alkohol, s modrim kesicama ispod očiju i dugom, raščupanom kosom, bilo je očito da je noć proveo u kafani. Trajalo je to već skoro pola godine, otkako im se rodio sin: uvijek su se pojavljivali neki novi inžinjeri, šefovi, vozači, armirači, zidari, tesari, bilo iz njegovog, bilo iz drugih građevinskih preduzeća ili naprosto drugovi, stari i novi, ljudi odavde i odande, koje je, u skladu s običajima bosanskog proletarijata, valjalo počastiti. I on ih je čašćavao, savladavajući, u velikom stilu, činilo joj se, sve izazove kafanske inicijacije u svijet očinstva.

Kroz slabašn i krut smiješak doktor je odgovorio da su sindromi manje-više trajna stanja, ali ako je to neka utjeha, prilično je izvjesno da će, kako dječak bude rastao, ovaj mali poremećaj biti sve teže uočiti. No, postoji tu još jedna stvar, dodao je i napravio kratku pauzu, kao da želi naglasiti važnost onoga što se sprema reći. Vidite, kod djece s kongenitalnom ptozom ili spuštenim očnim kapkom, najvažnije je da ne postoje oštećenja vidnoga polja, odnosno da nema ambliopije. Vaš sin je još premlad da bismo mogli tačno ustanoviti funkcionalnost njegovog vida. To će se s vremenom razjasniti.

I šta sad, moramo čekat, je li?

Na prvi mah učinilo joj se da su Bobina nesuvisla pitanja zlonamjerna, da neizravno optužuju čovjeka za nešto za što ne može biti kriv, ali onda je pomislila koliko bi mu to bilo strano i koliko je u ophođenju s drugim ljudima uvijek bio onakav kakav s njom već neko vrijeme nije: strpljiv, šarmantan i uvijek do kraja iskren. Ili joj se možda samo tako činilo, što je također smatrala mogućim, obzirom na čudno stanje u kojem se nalazila od porođaja.

Doktor nije odgovorio ništa, pa je nastala kratka tišina u kojoj je Gordana najprije pogledala vani, kroz prozor prošaran masnim mrljama, da bi potom fiksirala malčice nakrivljenu Titovu sliku na zidu iza doktorovih leđa. Nije znala da li je to bilo zbog onoga što je maločas rekao ili zbog toga što je dijete u njenom naručju počelo tiho plakati, ili zbog toga što se, unatoč tome što nije vjerovala u Boga i sudbinu, teško mogla oteti utisku da je nekim svojim postupkom zaslužila zlu kob, ali odjednom je osjetila potrebu da, usprkos Bobniom snebivanju, tom čovjeku saopšti da im se sin zove Sandro i da su mu ime dali po sinu nekog Muharema, daleko najljepšem djetetu koje je ikada vidjela. Potom je ispričala kako su Muharem i Sandro povremeno svraćali u park iza medicinske škole gdje se ona svakoga dana sastajala s drugaricama iz razreda i da je još tada, dok ga je gledala kako svojim malim, tek naučenim koracima trčkara okolo, obećala sebi da će se, ako ikada bude imala sina, on zvati baš tako: Sandro. Baš lijepo ime, rekao je doktor, pokazavši žute, nikotinske zube.

* * *

Sve te jebene seljačine koje zure u njegovo oko, kao da uživaju kada mu počne treptati. Da ne blenu tako, kao zadnji idioti, znaš, bilo bi kao da mu je s okom sve u redu. Treba im svima dati ono što ih sleduje, pizda li im materina, da bi li im pizda materina!

Sjetio se Gordaninih riječi dok je prelazio Aveniju 14. februar. U mislima je vratio film u ono ljeto, prije koliko? Sedam, osam godina, činilo mu se. Na televiziji su bile Olimpijske igre, a njen i Bobin brak, poput tamnoputih dugoprugaša na stadionu Lenjin u Moskvi, upravo je ulazio u posljednji krug. Nekada, dok su živjeli skupa, dok su još bili porodica, znala je napraviti pravi pičvajz ako bi samo i naslutila da neko bulji u njegovo oko. I nije bilo važno gdje se nalaze, da li u vrtiću, dvorištu, slastičarni, na ulici, svejedno.

Sjećao se, naprimjer, male ćevabdžinice u centru Banja Luke, nedaleko od Bulevara narodne revolucije, gdje je njegov deda, Stevo, tada već pukovnik u penziji, imao veliki, trosobni stan. Bila je puna svijeta, pa su dugo čekali da se oslobodi mjesto za jednim od dugih drvenih stolova. Sjećao se i velikog, zasljepljujućeg sunca koje je silovito hrlilo zenitu, presijavajući se u gomilicama preostalog snijega zguranim na rubove pločnika. Koliko je tada mogao imati godina? Tri ili četiri, ne više.

Sjećao se, također, da su sjeli na klupu postavljenu do prozora, do nekih ljudi čija su mu lica izgledala sito i zadovoljno, onako kako već svugdje u svijetu izgledaju lica onih koji su upravo napunili stomake. Stol je bio prekriven bijelim, isflekanim stolnjakom na kojemu je stajala vaza s plastičnim cvijećem i do nje, zagasitoplava limena pepeljara, kakve je poslije često viđao i na drugim mjestima. Nije zaboravio ni narodnjačku pjesmu koja se probijala kroz krčanje elektromagnetnih talasa na radio-prijemniku, okačenom o ekser u pocrnjeloj lamperiji, iznad kamina. Čovjek do kojeg je sjedio imao je podbuhlo, rumeno lice, na kojem su dominirali raščupani brkovi. Imao je i brze, pohlepne kretnje kojima je u usta trpao cijele ćevape, kao da se radilo o njegovom prvom obroku nakon dugo vremena. S njim je bio tinejdžer, visok, mlitav, pogrbljen, možda njegov sin, možda rođak, možda komšija, koji je, i toga se sjećao, cijelo vrijeme imao izraz nelagode na licu.

A onda se desilo. Ne zna kako da to drugačije opiše nego kao eksploziju: nešto je eksplodiralo u njegovoj majci, nešto, kako mu se poslije činilo, što je bilo u stanju da ga odbrani od svakoga osim od nje same i zbog čega će ga godinama poslije satirati krivica, jer će ona stariti sama, iscrpljena i vječito tužna, kao da ju je to što ga je u djetinjstvu tako srčano štitila od svijeta, lišilo volje i snage za kasnijim životom. Sjećao se da je skočila na noge i uprla kažiprstom u masne brkove njegovog susjeda, zašto tako buljite u moga sina, vrisnula je zažagrenih očiju, s njegovim okom je sve u redu, bando nekulturna, seljačka! Sjećao se, ili je samo mislio da se sjeća, kako je tišina u njegovom uhu odjeknula snažnije od njenoga ljutitog glasa i kako se, zapravo, prepao muka koji je potom uslijedio više nego Gordanine reakcije.

Bilo je to njegovo prvo takvo iskustvo ili barem prvo kojeg se sjećao.

Da je ostao da živi s majkom u Banja Luci, kako bi danas izgledao njegov život, upitao se. Bobo, koji se prema njegovom spuštenom kapku odnosio s otprilike onoliko zanimanja s koliko i prema ispucalim vrhovima svoje samsonski duge, plave kose, oduvijek je smatrao da njegova majka pretjeruje s dizanjem halabuke oko toga, pogotovo van kuće. Dovoljno je bilo vidjeti ga na ulici, pa znati zbog čega: u svijetlim leviskama, kožnoj jakni i kaubojkama, izgledao je kao neko ko ni vlastitoj ženi ne bi dopustio da naruši sliku koju je projicirao o sebi kao o nekoj vrsti urbanog polubožanstva. Imao je izuzetno snažan osjećaj vlastite vrijednosti, zbog čega je, uostalom, i izgledao mnogo starije za svoje godine.

Glasovi s betonskog igrališta iza Tržnice trgli su ga iz razmišljanja. Prešao je ulicu i stao pored aut linije. Bijeli pas, prošaran ostrvcima smeđe dlake po trupu i nogama, mirno je ležao pored konstrukcije gola, pritisnute kamionskim gumama. Bila je to Đina, keruša o kojoj su brinula raja iz plave i žute zgrade u njegovoj četvrti. Tako su ih zvali: Plavci i Žutci. Njegova mala zgrada nije imala nikakvu određenu boju, niti je u porodicama koje su u njoj živjele bilo dječaka njegovih godina, pa se on družio sa Zelencima. I oni su imali svoju kerušu, Donu. Kao što se nisu podnosila djeca koja su o psima brinula, još više se nisu podnosile Dona i Đina. Njuške i vratovi bili su im puni ožiljaka, jer bi rijetko prošao dan da se, na oduševljenje sviju, uključujući i njega, njih dvije ne pokolju.

Iz straha da nekome ne padne na pamet da se s njim obračunava ili da čak nahuška Đinu na njega, nije se dugo zadržao. Neočekivana promjena smjera primorala ga je da odabere duži put do kuće. Prošao je iza pijačnog skladišta išaranog grafitima i potom se spustio do bronzane statue natovarenog magarca. Bio je topao jesenji dan, podnevna vreva bila je na vrhuncu, u zraku se osjećao smrad riblje ikre iz male ribarnice na ulazu u Tržnicu. Kao i uvijek, činilo mu se kao da je ušao u neki drugi svemir u kojem ljudi više nisu sporadične i nasumične pojave, nego su, usprkos svom tom prividnom haosu, poput planeta s tačno utvrđenom rutom kretanja – oko središta svega, oko pijace. Bilo je tu muškaraca i žena, djece i staraca, radnika i penzionera, prodavača i kupaca, homoseksualaca i voajera, feminista i svodnika, žena u farmerkama od kuhanog teksasa koje se prodaju za bonove i švercera devizama, bogatih i siromašnih, debelih i mršavih, prefiganih džeparoša i naivne gospode u širokim sakoima, okorjelih pijanica i vjerskih trezvenjaka, invalida i prosjaka, Roma i Albanaca, Čeha i Poljaka, dobričina i hulja, udbaša i partijskih sumnjivaca, lopova u McClaud bundama i automehaničara u prljavim, plavim kombinezonima, djevojaka u mini-suknjama i nafrakanih gospođa s minival frizurama – svi različiti jedni od drugih, svi nezamjenjivo svoji.

S mukom se provukao kroz cijeli labirint glasova i mirisa i potom se kratko zaustavio kod trafike na uglu, tamo gdje je pijaca završavala, a Splitska ulica se račvala u nekoliko uskih rukavaca. Upitao se da li je oko koje vidi u odrazu izloga isto ono koje vide njegovi drugovi iz razreda ili njima možda ono izgleda drugačije. Ako im izgleda drugačije, pomislio je, onda bi volio znati šta je to što čini razliku. Tada su mu iz sjećanja ponovo izronile Olegove riječi. Spratovnost očiju? Budalaština koju će već sutra svi zaboraviti. Dobro, svi osim njega, ali on ionako sve pamti. Onda je zamislio Olegov izraz lica dok mu Gordana bljuje vatru ispred nosa. Nije mu bio problem priznati da baš i ne bi skakao od sreće kada bi se to desilo. Ali šta bi ga razveselilo, sada, u ovom trenutku? Pa, recimo, kada bi izumili spravu koja bi mogla bezbolno prekinuti vezu između njegove vilice i očnog kapka. Ili ako već ne to, onda da se ona u koju je bio zaljubljen, zaljubi u njega, ovakvog.

Tito dragi, pa zar traži puno?

* * *

Da je rođen 1972. Da mu treba rodni list. Da mu je ime Sandro, a ime oca Muharem. Tako je rekao, gledajući je s druge strane pulta, u skoro praznoj opštinskoj sali koja je zaudarala na neko jeftino sredstvo za čišćenje podova. Bilo je osam sati ujutro, mali tranzistor na radnom stolu njenog kolege upravo je izvještavao o uspjesima srpske vojske na ratišitima kod Doboja. U Ženevi su propali ko zna koji po redu mirovni pregovori.

Prepoznala ga je po imenu oca, koje joj je zazvučalo onako kako joj već više od godinu dana zvuče sva muslimanska imena u ovom gradu: poput tužne muzike koja u sebi sažima nostalgiju za minulim vremenima i tragediju jednoga naroda, nimalo manje njenog koliko i onaj kojemu je službeno pripadala. I svaki put bi osjetila krivicu, a da ni sama nije znala kako je i zašto baš ona kriva za ono što se u Banja Luci dešavalo Muslimanima.

Sandro, Muharemov, upitala je, s neugodnim talogom na nepcu, koji je pripisala čašici džin-tonika popijenoj sinoć, pred spavanje. Tek naknadno je shvatila da je ta dva imena izgovorila tonom možda i pretjerano prisnim, kao da njegovog oca lično poznaje, iako ga od napuštanja srednje škole i udaje za Bobu više nikada nije vidjela.

Zbunjen ljubaznošću, mladić se nervozno osmjehnuo. Nije ličio na njenoga Sandra, prvo je što je pomislila. Kao da je to što nose isto ime ili to što je sinu dala ime po njemu, podrazumijevalo i određenu fizičku sličnost. Htjela mu je to i reći, htjela mu je, zapravo, reći još mnogo toga što je boli, ali je samo oborila glavu i upisala njegove podatke u službeni protokol. Potom ga je ponovo pogledala, tražeći na njegovom licu bilo šta što bi mogla povezati sa sjećanjem na onog veselog dječaka od dvije ili tri godine, kojeg je nekada viđala u parku, iza medicinske škole, ali osim straha u njegovim dubokim, crnim očima, tamo više nije bilo ničega. Sandro, Muharemov, pomislila je u očaju, nije više onaj dječak kojeg je pamtila, nego mladić stasao za logor ili masovnu grobnicu kakvih je puna ova krvlju natopljena zemlja.

Zašto vam treba rodni list, upitala ga je, a on se smeteno osvrnuo oko sebe, kao da se plaši da bi neko mogao čuti njegov odgovor. Možda poznaje Dragana, pomislila je, njenog namrgođenog kolegu s radio prijemnikom, čiji je brat ove zime poginuo u okolici Bihaća i koji je okolo pričao da su balije od njenog bivšeg muža i sina sada tamo, s druge strane fronta, možda čak i pucaju po Srbima. Zbog pasoša, odgovorio je, loše odglumivši bezbrižan, lakomislen osmijeh. Za šta bi mu drugo u ovom ludilu i trebao. Dobio je garantno pismo od rođaka iz Njemačke i ako sve bude u redu s papirima, otišao bi čim prije. Nije ovo njegov rat.

Imala je dojam da je uložio ogroman napor da sve te riječi progura kroz grlo. Pomislila je da se tako nekad obraćala ocu, pokušavajući smisliti laž kojom bi sakrila neku bolnu istinu. A onda bi ga odjednom pogledala u namrgođene oficirske oči, kao da je u djeliću sekunde odlučila gledati u sunce makar oslijepila, i priznati mu sve. Njen otac. Bila je ponosna kako se u ovom ludilu držao po strani, dalje od bilo čega što bi moglo kompromitovati njegovu dostojanstvenu, antifašističku biografiju bivšeg partizana, provoborca, jugoslovenskog pukovnika.

Rekla mu je da je u pravu, da treba ići odavde ako se može i ima gdje, da je to najbolje za svakog, da ko zna do kada će ovo ludilo trajati, ali je imala osjećaj da je nije čuo. Samo je stajao tamo, nekako neprirodno povijen i skupljen u sebe, kao da odnekud sa strane očekuje udarac kundakom ili rafal. U jednome trenutku, osjetila je čudnu želju da tog mladića pozove na kafu i ispriča mu svoj život, godinu po godinu, onako kako su se one nizale u zaglavlju suhih, debelih stranica matične knjige rođenih, koju je listala s nekom kreposnom mirnoćom.

Da mu ispriča da se s osamnaest godina udala za čovjeka o kojemu nije znala ništa osim da se zove Slobodan i da lijepo izgleda, što, kako je poslije shvatila, samo u jeftinim ljubavnim romanima može biti dovoljno za nešto više od prolazne ljubavne avanture. Da je od one noći, kada ga je prvi put vidjela u diskoteci Čajavec, u Banja Luci, krajem 1974., gdje je s Hercegovinom radio na obnovi zgrada porušenih u zemljotresu pet godina ranije, stvorila sebi pogrešnu predstavu o njemu kao o nekoj vrsti dobitka na lutriji, o prilici kakva se djevojkama poput nje događa jednom ili nijednom u životu, ne usuđujući se da obrati pažnju na znake mogućih nevolja koje joj je donosila budućnost. A nije da ih nije bilo, mislila je o tome poslije, često. Da je dobar dio svoga kasnijeg života provela u nekoj vrsti poluodvojenosti, bez čvrste, stabilne veze s porodicom, prijateljima, muškarcima i, uopće, svijetom oko sebe, a da, istovremeno, nikada nije smogla dovoljno hrabrosti da od svega odustane i možda nekim kasnim noćnim vozom, s jednim ili dva kofera u prtljagu i bez pozdrava, otputuje negdje gdje bi imalo smisla početi ispočetka. Da bi vjerovatno to i uradila, samo da je znala gdje je to mjesto i kako se do njega stiže. I kako se, zaboga, počinje ispočetka.

Rekla bi mu da sina nije vidjela već dvije godine, da ne zna je li živ, je li još u Mostaru, je li s ocem ili ko zna već gdje. Da se po njegovom rođenju posvetila ulozi majke sa žarom i energijom koje je nisu napustile ni u onim godinama kada joj je, nepunih dvanaest mjeseci nakon razvoda, Bobo preoteo zakonsko starateljstvo nad njim i vratio ga u Mostar. Da nikada nije prestala tražiti krivca za njegov Marcus Gunn Jaw Winking Syndrome. Da je uvijek morao postojati neko ko će svojom krivicom iskupiti njen bijes prema ovom okrutnom svijetu u kojem se djeca rađaju s napola spuštenim očnim kapcima. Najprije je to bila sudbina, potom doktori, da bi u jednome trenutku, krivicu počela tražiti u ljudima koje nije poznavala – gostima u kafani, slučajnim prolaznicima na ulici, roditeljima druge djece iz vrtića… Na kraju ju je pronašla tamo gdje je najmanje očekivala da će je naći: u samoj sebi, i zato sada sjedi tu, na svome radnom mjestu na kojem sjedi već čitav jedan protraćeni život, i traži ime svoga sina u knjizi rođenih, s osjećanjem tuge i bola i grižnje savjesti i bijesa što ne može da ga zaštiti od ovog i svih drugih zala na ovome prokletom svijetu.

Dok je tipkajući na Olimpiji u već pripremljen obrazac upisivala podatke o njegovom rođenju, učinilo joj se da će zaista to i uraditi, da će Sandra, Muharemovog, pozvati u malu kafanu na suprotnoj strani ulice i ispričati mu svoj život. Potom će mu pomoći da izvadi pasoš i ode iz grada. Ako već ne može spasiti svoga Sandra, mislila je, spasit će ovog, Muharemovog. Ili će spasiti sebe od krivice čiji ju je zagrljaj svakoga jutra dočekivao u ovoj odvratnoj, smrdljivoj sali, za istim ovim pultom, odakle je već punu godinu dana mirno izdavala dokumente ljudima koji su, odlazeći iz grada, odlazili ravno u smrt.

Kada je završila, Sandro, Muharemov, i dalje je stajao na istome mjestu, ništa ne pitajući i ničim joj ne pomažući da napravi taj odlučujući korak. Predala mu je rodni list i posljednji put se zagledala u njega. Sjetila se kako je nekad, dok bi joj sin spavao u krilu, vrhovima prstiju prelazila preko njegovih vjeđa, zamišljajući da tako može popraviti ono što je priroda pokvarila. To bi ga katkad probudilo, a katkad bi imala osjećaj da mu prija i da namjerno odgađa buđenje. I to bi mu rekla, pomislila je, samo da zna kako da izgovori sve te riječi, a da mu ne zvuče čudno i glupo. Šta bi ovako uplašen o njoj tada mislio?

S istim, bljutavim okusom u ustima, pratila je njegov nevidljivi korak sve dok nije prešao ulicu i nestao iza ugla. Radijske vijesti završavale su vremenskom prognozom, kao da je zaista nekome u ovom gradu bilo važno da li će sutra padati kiša ili će odozdo, s Vrbasa, zapuhati košava. Ostavši sama, pomislila je da je sve isfantazirala i da Sandra Muharemovog ovdje nikada nije ni bilo. Potom je otišla u vece, stala iznad umivaonika i neko vrijeme gledala tamo gdje čovjek obično gleda kada želi da zaviri u bunar vlastitih uspomena. Najednom, osjetila je da će izgubiti svijest i kada se to zaista i desilo, sjećala se poslije, ležeći u bolnici, učinilo joj se da je cijelo vrijeme stajala u tišini, usred nekog nepoznatog muslimanskog groblja i da je u jednome trenutku, kao kroz neku maglu, na zelenom, tek postavljenom drvenom nišanu pročitala ime Sandra, Muharemovog.