ČAROBNA UKRAJINSKA NOĆ

311290622_10222619544461130_8942430770122527980_n

“Poznajete li ukrajinsku noć? O, vi ne poznajete ukrajinsku noć! Zagledajte se u nju: sa sredine neba motri mjesec. Neizmjerni nebeski svod raširio se, rastegao se još neizmjernije. Plamti i diše. Zemlja je sva u srebrnoj svjetlosti; a divni je zrak i prohladno sparan i ispunjen miljem, i iz njega curi cio okean mirisa. Božanstvena noć! Čarobna noć!“
NIKOLAJ V. GOGOLJ (Iz pripovijetke „Svibanjska noć“)
.
O UKRAJINSKOM CIKLUSU GOGOLJEVE PROZE
.
Nikolaj V. Gogolj je bio Ukrajinac, kao i pjesnik Taras Ševčenko. Rodio se 31. 03. 1809. godine u mjestu Soročinci u ukrajinskoj obitelji. Svoja djela je pisao na ukrajinskom jeziku a poslije i na ruskom jeziku, jer je Ukrajina u tom periodu bila u sastavu Carske Rusije. Za Gogolja je uvijek bilo važno i njegovo ukrajinsko porijeklo. Ubraja se (uz pjesnika Tarasa Ševčenka) u grupu „ukrajinskih genijalaca“ koji su bili most između ukrajinske i ruske kulture.
Pročuo se pripovjetkama iz ukrajinskog života koje su bile prožete „romantikom bez pauze“, vedrinom uz obilje folklornog dekora.
„Svibanjska noć“ je jedna od nekoliko pripovjedaka iz prve faze (Ukrajinski ciklus) Gogoljevog stvaralaštva, u kojoj je natprirodni element prisutan na najneposredniji način.
Okvir je ljubavna priča (s tim da ne postoji uloga pripovjedača kao u ranijim pripovijetkama) između sina seoskog kneza, mladog kozaka Levka i djevojke Hane. U kompozicijskom smislu pripovijetka Svibanjska noć ili Utopljenica je nešto složenija od prethodnih, tj. postoji više tematskih struja, koje se međusobno prepliću. S jedne strane su prisutni stereotipni motivi „pendžer“ ljubavi, koja je na različite načine prisutna u mnogim narodnim književnostima, s druge strane, nešto što bi se moglo odrediti karnevalskim aspektom, prazničnom atmosferom, koji u ukrajinskom ciklusu Gogoljevih pripovjedaka ima velikog značaja, a taj aspekt Gogoljeve proze je nastao oblikovanjem ukrajinskih prazničnih obreda i običaja, koji kao takvi postoje još i prije pokrštavanja tih naroda, a koji se kasnije kršćanstvu prilagođavaju i obratno… Sve to je obojeno gogoljevskom groteskom i komikom, uz značajno prisustvo fantazmagoričnog, natprirodnog elementa, koji je realiziran, kao prvo, kroz pripovijedanje stare „jezive“ priče (o djevojci koju njena maćeha-vještica i otac istjeruju iz kuće, radi čega se ona ubije utapajući se u rijeci, a prema pričama seoskih žena, svake noći kad izađe mjesec, se sve djevojke-utopljenice okupljaju u vrtu, kako bi se grijale na mjesečini, a jedne takve noći, djevojka ugleda svoju maćehu-vješticu, koja se pretvara u jednu od utopljenica, i od tada djevojka svake noći pokušava da prepozna vješticu među njenim drugaricama – to je dakle, narodna priča koju Levko pripovijeda Hani), a kao drugo, kroz spoj realnosti, života kozaka Levka i Hane.
Na koji način se to ostvaruje?
U Hiljadu i jednoj noći postoji priča koja je u smislu premošćavanja granice između zbiljskog i natprirodnog veoma slična Gogoljevoj pripovijetci Svibanjska noć ili utopljenica. Carev sin, ostavljajući svoju vojsku da se utabori, pripremi za noć jer se smrkavalo, odluči da na svome konju izjaše u polje. Jahao je tako neko vrijeme, ali budući da je bio umoran počeo ga je obuzimati san… Padajući u san, počeo se polako njihati u sedlu dok je konj i dalje kasao… Odjedanput se probudi u nekakvoj šumi. Carev sin na obali kraj potoka ugleda skupinu golih djevojaka koje se na mjesečini kupaju u vodi… Gogoljev kozak Levko, prolazeći pored kuće u kojoj je prema predanju živjela djevojka-utopljenica, odluči da se odmori na obali rijeke… Ne napominje se doslovno da je Levko zaspao, već se to naznačuje time što mu se sada noć činila blještavijom, mjesečeva svjetlost sjajnijom i sl. Na obali se pojavljuju djevojke utopljenice, a Levko, onoj koja je tražila maćehu, pomaže tako što lukavstvom otkriva koja od njih je vještica. Djevojka-utopljenica kozaku uručuje pismo pomoću kojeg će se moći vjenčati sa Hanom.
.
VREĆA SA ZLATOM I IZGUBLJENO PISMO
.
„Izgubljeno pismo“ je pripovijetka u kojoj je dobro izražena važna dimenzija Gogoljeve proze, koja se tiče, manje ili više, svakog Gogoljevog proznog djela – od Soročinskog sajma pa do Mrtvih duša – a to je, naravno, groteska. U „Izgubljenom pismu“, u odnosu na sve druge pripovijetke iz ukrajinskog ciklusa, je taj aspekt najprisutniji, jer ne samo da je Gogolj koristi u uobičajenom smislu, već likove iz ukrajinske mitologije, koji su sami po sebi takvi, kroz radnju dovodi u situaciju da njihova fantazmagorijska crta prelazi u komičnu, a kao posljedica toga i sama groteska, koja po prirodi u sebi sadrži nešto komičnog, se transformiše, jer je donekle svedena na funkciju komike. Da je ovakve pripovijetke Nikolaj Gogolj pisao u vrijeme Oskara Vajlda one bi se čak mogle smatrati parodijom na ovakvu vrstu književnosti.
Ako Todorov u knjizi Uvod u fantastičnu književnost govori o fantastičnosti priča Hiljadu i jedne noći bez obzira na (složene) odnose pripovjedača, onda bi se i ovdje mogli skinuti ti slojevi, da bi smo dobili jednu bajkovitu pripovijetku, u kojoj su se isprepleli realni i natprirodni događaji i likovi… s jedne strane, a s druge, pripovijetku u kojoj je alegorijski aspekt nešto više izražen u odnosu na neke druge pripovijetke iz Gogoljeve zbirke Večeri na salašu kraj Dikanjke. Ponovo je okvir ljubavna priča: siromašni težak koga su ljudi u njegovom selu zvali Petrom Sirotanom se zaljubljuje u kćerku ljepoticu svoga gazde, ona u njega također, ali mu je njen otac ne da za ženu bez vreće dukata. Besavrjuk, vrag preobučen u kozaka ulazi u krčmu i sjeda pored nesretnog i opijenog rakijom Petrusje, i nudi mu vreću dukata, a da Petrusja zauzvrat, nakon što se smrkne, prođe kroz šumu do klanca i sa humka ubere paprat. U tom fantastičnom okruženju seljak Petrusja je jedina suprotnost natprirodnom. Čak su i svi likovi koji se u tom dijelu pripovijetke pojavljuju fantastični – vrag Basavrjuk, bića sa stotinu kosmatih ruku, crna mačka koja se pretvara u vješticu… Petrusja popušta zlu, čini zločin, dobija dukate, oženi se bogatom djevojkom u koju je zaljubljen, ali… Ubrzo nakon toga se nešto čudno počne zbivati sa Petrusjom. Po cijeli dan sjedi u kući, kraj vreće s dukatima, a da niskim ne želi razgovarati, već samo razmišlja i pokušava se nečeg sjetiti. Njegova žena dovodi vračaru koja će skinuti sa njega čini, Petrusja prepoznaje u njoj vješticu, sjeća se svega… Na kraju, tamo gdje je Petrusja stajao je ostala samo gomila pepela, odveo ga je nečastivi, a u vreći sa dukatima su seljani pronašli cigle…
Stvaralaštvo Nikolaja Vasiljeviča Gogolja se ograničava na svega desetak godina – od 1831. pa do 1842. godine. Međutim, to ne znači da Gogolj nije pisao prije i poslije tog perioda. Godine 1829., odlučivši da se posveti književnom poslu, mladi Nikolaj Gogolj u časopisu Sin otadžbine objavljuje svoju prvu pjesmu koja se zove Italija, a iste godine, pod pseudonimom V. Alov objavljuje romantičarsku poemu Hans Kiheljgarten – sam finansira štampanje, pa je čak i napisao predgovor nekakve fiktivne izdavačke kuće, kako bi sve to izgledalo ozbiljnije. “U liku Hansa Kihelgartena Gogolj je izlio svoja romantičarska preživljavanja sudara snova i stvarnosti. Hans je nezadovoljan životom u skromnoj patrijahalnoj sredini, stremi ka neobičnom, a okolnosti ga sputavaju i ne daju mu da svoje snove ostvari.” Međutim, kritika je prvo Gogoljevo djelo negativno ocijenila, te je Gogolj pokupovao sve dostupne primjerke knjige i spalio ih (nešto je slično u narednom stoljeću učinio i Horhe Luis Borhes sa svojim prvim djelom). Zapravo, Nikolaj Gogolj počinje i završava svoje stvaralaštvo spaljivanjem svojih djela – poznato je da su Gogoljeve namjere, u vezi sa romanom Mrtve duše, bile da napiše trilogiju (po uzoru na Danteovu Božanstvenu komediju): od godine 1842. pa do 1852. Nikolaj Gogolj je radio na drugom dijelu Mrtvih duša: bezbroj puta ga je prerađivao, ispravljao… da bi na kraju spalio gotovo završeno djelo – počeo je ponovo pisati taj drugi dio i završio rad na njemu do 1852. godine, ali ga je u bolesnom stanju, neposredno pred svoju smrt, ponovo spalio…
.
RIJEKA „SJEVERNI DONJEC“
.
Ukrajina je poznata po svojim bajkovitim i nepreglednim stepama i čarobno lijepim rijekama. Rijeka Sjeverni Donjec je sigurno jedan od tih ukrajinskih bisera. Izvor rijeke je u Rusiji. Nakon prolaska grada Belgoroda ulazi u Ukrajinu (istočno od Harkova) i onda se ponovo vraća u Rusiju. Nakon toga ponovo pravi veliki luk i teče kroz istok Ukrajine. Grad „Sjevero Donjeck“ (koji je proteklih dana bio poprište ratnih zbivanja) dobio je ime po ovoj lijepoj rijeci koja je, i to je zanimljivo reći, od decembra do kraja marta zaleđena. Kod grada Donjecka ova „vragolasta“ ljepotica ponovo ulazi u Rusiju, i ulijeva se u onaj mistični „Tihi Don“, Mihaila Šolohova. Da podsjetim, za ovaj roman je Šolohov dobio Nobelovu nagradu.
.
(Foto: Rijeka Sjevero Donjec)
.
Marko Raguž
Sarajevo, jesen 2022.