Boba Đuderija ŠKURE

307686081_10227142529376620_1866229626072343742_n

Bit će da to nije slučajno. Najživlja uspomena koju sam sačuvala iz vremena šibenskog dijela mog djetinjstva je sljedeća: ljeto je, teška omara, a nas dicu baba privede sa ulice u kuću i naredi nam da mirujemo do kasnijih, manje vrućih popodnevnih sati. Te duge sate prisilnog odmora ja sam kratila promatrajući igru sunčevih zraka kroz proreze na zelenim škurama babine kuće. Ponekad bi me ti performansi sunca i škura neprimjetno uljuljkali u san. Uvijek sam se, po buđenju, osjećala prevarenom. Eh, da me tako sve varalo u životu…
U svakom slučaju, škure su mi zbog tih šibenskih ljetnih siesta postale simbol spokoja.
I onda prođu godine, čovjek se iživi, pa se malo i umori, a malo i ostari. Pa ga malo pozovu na festival koji se, zamisli ti to dragi svemire, zove Festival ŠKURE. U Šibeniku.
Naravno da sam se prvi put odazvala, prije svega iz znatiželje. Rekla sam tad sebi ma hajde, stara ludo, misliš da ćeš u Šibeniku, nakon toliko godina, pronaći mrvu onog spokoja iz babine i didove kuće? Misliš da ćeš na nekakvom književnom festivalu k’o čarobnim štapićem dobiti natrag slapove one topline i dobrote pod kojima si rasla?
Prošle godine sam ovdje napisala da moj rodni grad nije iznevjerio. Sve je bilo dobro. A ja sam to pripisala zgodnom spletu okolnosti. Ljeto je, sunce je, Olja je. Festival je išao na otvorenom, na trgu, u stvari trgiću. Program je išao, išli su i slučajni prolaznici pa zastajali i ostajali gledati. Pa kako neće biti dobro, imali smo sreće, mislila sam. Lijepo vrijeme, trg, sve.
Ove godine nebo se srušilo na Šibenik i sve su se točke programa morale premjestiti u zatvoreni prostor, u Arsenovu kuću umjetnosti. Tri dana festivala, tri dana šibenskih kaleta i krovova i tri dana Arsenove, naše kuće.
Izgleda da je netko ipak imao nekakav čarobni štapić kojim je sve naše sate pretvorio u mala sunca. U male topline, zagrljaje i riječi najbolje na svijetu.
Ne znam kako drugima, ali meni je sve bilo dobro. To je učinio onaj čarobni štapić kojim je dirigirala Olja Runjić i svi njeni vidljivi i nevidljivi pomagači.
Moj rodni grad opet me je ostavio začuđenu, zahvalnu. Ta publika, ti ljudi koji su sasvim ozbiljni i zainteresirani pratili kompletan program. Nagrađivali aplauzima, pa i ovacijama, uporno dolazili i vraćali se. Ja nikad, nigdje nisam takvu publiku vidjela. Publiku koja je svaki dan, svaki sat punila dvoranu.
Stari Šibenik pokazao je tko je. Tko je sad i tko je oduvijek bio. Grad – gospodin. Zaboravljalo se to često i prečesto u zadnjih stotinjak godina.
Zato takvi gradovi imaju ljude kao što je Olja i njena družina. Ljudi koji naprave nemoguće i podsjete što i kako se treba raditi u jednom gradu – gospodinu. Kako ga voljeti i kako ga poštovati. Kako mu darovati ono što on sam već jest – umjetnost.
Otišla sam nakon tri dana preplavljena i ljepotom i dobrotom. I prije nego što sam otišla već su mi svi moji drugovi nedostajali. Dragi, ludi moji ljudi, ljudi od slova, ljudi koje volim i kad ih ne volim.
Hvala njima, hvala gradu i hvala onima koji su nas u gradu dočekali. Sa svim tim zagrljajima dat će se nekako pregrmjeti sve što se već pregrmjeti mora.
Ne daju škure zimi ni u kuću, ni u dušu.