Darija Žilić: Zaguljena poezija

3d3882da20ba38ec7e6866710dde8cc6_XL

Stjepan Gulin, Smokve od soli, Izabrane pjesme, Meandar, 2009.

U pjesmi Kritičari Stjepana Gulina, koju nalazimo u zbirci pjesama Ne to, nalaze se stihovi:

znaju i razne igrice
igrat kritičari
jednom jurišaju
drugi put skrivaju
a znaju i
nogom na knjigu

Suvremeni autor bogata poetskog opusa, rođen u Šibeniku 1943, imao je nesreću da ga gotovo prešuti književna kritika. O razlozima tog prešućivanja u predgovoru piše Krešimir Bagić, priređivač ovog izbora. On naglašava kako je Gulin imao nesreću dobno pripadati razlogaškoj generaciji, a objavljivati je počeo kada se na sceni već afirmirala pitanjaška generacija. Bagić kao mogući razlog za šutnju navodi upravo činjenicu da su poetička obilježja Gulinova prvenca podjednako udaljena od razlogaške kuće bitka i od jezičnih igara lirskih dekonstruktivista iz sedamdesetih godina. Zato je ovaj izbor ujedno i nagovor na iščitavanje Gulinova zanemarena pjesničkog rada.

Smokve od soli čine četiri cjeline. U prvoj se nalazi pjesnikov prvenac Kovine, za koji Bagić ističe kako je najvažnije poglavlje njegova opusa, a ostale tri cjeline: Kuća u meniGura me val i Ja samo proizvodim nasilje – nude izbor iz preostalih devet zbirki. Zbirka Kovine sastavljena je od tri cjeline, čiji su naslovi a, b, cKovine su u znaku pjesnikove intencije da prevrednuje i radikalizira, što će postati obilježjem čitava njegova opusa. U pjesmama se reflektiraju same riječi, njihova pozicija u jeziku, jezik kao medij, ali i iskustvo bivanja u svijetu. Bagić uočava kako prvu cjelinu preplavljuju motivi metala i naglašava kako je riječ o tome da metal predstavlja uporište pjesnikova prikaza zatečena svijeta koji je upravo poput metala zlokoban i tvrd. Riječ je o dehumaniziranom svijetu – „pustinji sivog lima“. Upravo je ta tvrdoća metala jača nego „misao u lubanji“, pa se čovjekov um čini posve suvišnim, zamjenjivim (nije slučajno da se kao motiv pojavljuje robotizacija). No obilježje ove zbirke svakako je i supostojanje vrlo kratkih pjesama, u kojima su izrazi posve pročišćeni, pjesama u kojima se autor ludički poigrava jezikom, kao i narativnih pjesama koje bismo mogli nazvati i organskim, jer u njima nalazimo metafore iz prirode. Također je zanimljivo autorovo referiranje na prapočetke, iskazivanje primordijalne želje za povratkom u samo ishodište svijeta. U ciklusu Kuća u meni nalazimo izbore iz triju zbirki: Istovjetne pjesmeProtutijekovi i Ljubavne pjesme. Oznaka ovog pjesničkog ciklusa jest okretanje neposrednom iskustvu svijeta. U pjesmi Pjesma Gulin programatski naglašava: „neću pjesmu kao simbol / već kao realnost/konkretnih pojedinosti“. On zamišlja pjesmu kao biće, još k tome voljeno biće „koje mogu jesti / koje mogu voljeti /sanjati, zagrliti“. Naglašena je i međupovezanost sudbine svijeta i lirskog junaka, želja junaka da se ne odvaja od tzv. vremena svijeta, već da bude u njemu prisutan, da se s njim pretapa (pjesma Jadro). Pjesnik se ponovno poziva na prapočela, referira na arhetipove, ali i na tjelesnost, te niže pjesme prepune bujnih metaforičkih sintagmi.

Obilježje Gulinove poetike u cjelini je i autorefleksivnost, propitivanje pozicije pjesnika u svijetu zbog čega se referira na brojna pjesnička imena: npr. na Dragojevića, Severa, Ujevića, Matoša, Džubrana, Šimića, Kranjčevića itd. I u ovom ciklusu nalazimo pjesme u kojima pjesnik govori o pjesničkoj vokaciji: „a pjesnik je dragi rukavac: mrtva voda, zatvorena bočica špirita pjesnik je more rijeka… baš kao i svi drugi ljudi. možda samo malo, malo drugačiji“. Pjesnik propituje i odnos vremena i vječnosti, egzistenciju jastva, dok se u ljubavnim pjesmama koristi ironijom i poigrava jezičnim klišejima (pjesma Štafetna palica).

Sintagmu „smokve od soli“, koja je u naslovu ovog izbora, nalazimo u pjesmi Smokve i u njoj su supostavljeni iskustvo ljubavnog dodira i misaonost, „smokve kao misao“. To i jest oznaka Gulinove poetike promišljanja poetskog iskaza, koje se zadržava i u samu tkivu pjesme, i tako pokazuje svjesnost pjesnika. U ciklusu Gura me val nalazimo izbor iz zbirki: RiječiMozartissimo i Svete nesanice. Bagić duhovito zamišlja lirskog junaka tih triju knjiga kao iskusna čovjeka, Mediteranca, ribara s mnogo bora i životnog iskustva. Do te je asocijacije kritičar došao i zato jer se pjesnik koristi šibenskom čakavštinom, koju autor izbora i smatra estetskim vrhuncem Gulinova opusa. Škrt, opor izraz kojim se služi lirski junak živopisan je, natopljen mnogostrukim značenjima, npr. „teške misli me cipaju ki škunalaki vala a jezik ukočenjen ki krepani cipal“. U ciklusu ponovo nalazimo pjesme u kojima se reflektira jezik, sam postupak pisanja, a pjesnik se ponovo pojavljuje kao vates.

Gulin u pjesmi Suvremeno pjesništvo vrlo kritički progovara o „racionaliziranim modelima sna“ i protestira protiv poezije koja je tek „duša na kapljice“. Ponovno ističe tjeskobnost egzistencije (npr. u pjesmi Goli arhipelag) te propitivanje božanskog i opozicije sveto – profano (npr. u pjesmi Sveti Franjo). Bagić ističe kako je osnovno obilježje Gulinove inačice duhovne lirike konkretizacija Boga i komunikacija s njim. Upravo poetizacija spiritualnog iskustva, uz jezične igre i dosjetke, čini treću poetičku matricu oblikovanu sedamdesetih godina.

Gulin je 2003. objavio još dvije zbirke pjesama: Nitko ne griješi ako šuti i Katapult, i u njima se buntovno i kritički odnosi prema stvarnosti. U vremenu nakon rata, kada vlada snaga kolektiviteta, pjesnik želi zadržati izdvojenu poziciju – on ne može govoriti o jedinstvu naroda, jer osjeća i rascjep unutar vlastitog jastva: „…no ja nisam jedinstven u sukobu sam sa samim sobom s vama pogotovo začudna furiozna sam / frakcija svih frakcija…“. U pjesmi Sve je to na Himalaji ironično i frenetično progovara o devijacijama svakodnevnice. Umjesto nekadašnjeg zanesenog lirskog junaka u pjesmama ovog ciklusa dominira glas razočaranog i deziluzioniranog čovjeka kojemu je samo preostalo bilježiti rasap svih vrijednosti i oponirati postojećem političkom poretku. Pritom se pjesnik služi, ističe Bagić, tehnikom kratkog spoja, polemičkim citatima i intelektualističkim aforizmima. Spomenute dvije zbirke pjesama možda i sadrže ponajmanje intrigantni dio Gulinova opusa jer je riječ uglavnom o stvarnosnoj poetici pa se ponekad dogodi da pjesma bude patetično eksplicitna zbog mistificiranja uloge pjesnika ili pak odveć programatska.

No u zasad posljednjoj zbirci Ne to, iz 2005, Gulin pročišćava pjesnički iskaz, reducirajući ga ili na efektnu dosjetku ili na jezičnu igru u kojoj ne izostavlja tzv. stvarnosnost. Pjesnik ističe: „pišem dalje / veseli me mimezis“ (Uredovanje), no važno je naglasiti kako zbirka Ne to ipak predstavlja otklon od mimezisa te povratak ludičkom i intertekstualnom. U naslovnoj pjesmi Ne to izložio je i vlastiti pjesnički postupak, utemeljen na paradoksu: „gulim riječ / čupam je / to je to ne to / i tako dalje“.

Na kraju treba istaknuti da je ova knjiga upravo odličan nagovor na čitanje Gulinove, kako je autor sâm naziva, „zaguljene poezije“, poezije koju nije lako poetički svrstati ili pak definirati. Smokve od soli pokazuju kontinuitet rada, mnoštvo različitih poetskih praksi koje nalazimo u pjesništvu velikog hrvatskog pjesnika. No ponovilo se – i ova je knjiga, kao i uostalom i brojne druge knjige Gulinove poezije, ostala po strani. O tome zašto, nakon ovog zapisa, suvišno je raspredati.