Božica Jelušić: VEŽUĆI ŠAL OD SVILE

sal-5

VEŽUĆI ŠAL OD SVILE
.
Ja ne znam što je meni, već ništa nije isto,
Dan je k’o rijetka juha bez soli, kamoli papra.
Zlati se bumbar na oknu, grof Monte Cristo,
A vjetar u vrtu lud je i divlji, kosmati satrap.
Ja ne znam zašto me muči zrno čuda, mirakul,
Kada se pijavica svjetla uvlači u me.
Kad se sunce nad rijekom diže k’o tabernakul,
I kada znam što znači Vječno pjevaju šume.
Možda pokušavam znati koliko vrijedi vrijeme,
Što sam ga drugima dala, vazda preobilato.
Nokat po pijesku sipkom razvija nit prateme,
Da sam iz tuđega šljunka ja ispirala zlato.
I to je jedino znanje, do kojega ću doći:
Gdje grozd je stajao jedar, grimizno lišće vene.
Iskričav se šampanjac na gozbi čula potoči,
Ja ne znam koga se tiču te bobe sparušene.
Tek znam da ožiljak boli ako ne boli rana,
Kao što dvojica su, trojica, rekli do sada.
Vežući šal od svile, zastanem poharana,
I znam da ne vraćam se nikada, pa ni tada.
.
14. rujna 2020. Flora Green