Biserka Drbohlav: Gazda

man-black-suit-white-shirt-260nw-551904589

Kad se najviše družiš sam sa sobom, a voliš šetati i sjediti uz more, htio ne htio, čuješ razgovore drugih ljudi. Nekad ih zanemariš. Nekad te potaknu na razmišljanje. A nekada na glas pameti našeg naroda instinktivno kreneš pjevušiti “should I stay, or should I go”. Sve te ‘metode’ isprobala sam nedavno kad sam uz kavu dobila komadiće razgovora različitih sadržaja, ali s istim lajtmotivom: važno je tko je gazda.
1. razgovor: Jesi li se oženio ili udao
Muškarac se hvali prijatelju kako je konačno uspio srediti situaciju u kojoj “žena godinama huška djecu” protiv njega. Prijatelj mu čestita. Ja pomislim: jadna djeca, i zaronim u retke svoje knjige nadajući se da neću čuti nastavak njegova monologa. Jedno vrijeme mi je to uspijevalo, ali onda me prene dramatičan usklik: “Važno je jesi li se udao!”
Upitnici. Ne razumijem. A ne razumije ga ni prijatelj, koji je dotad halapljivo praznio tanjur, a sad zuri u njega poluotvorenih usta.
– Vidiš, – objašnjava prosvjetitelj – velika je razlika jesi li se udao pa ideš njoj u kuću, ili si se oženio pa ona dolazi k tebi! Imaš tipova koji su face u kafiću, u društvu, ali kad dođu doma, manji su od makova zrna. Što žena kaže, to je zakon, i oni samo slušaju. Jer su se udali!!
Dakle, radi se samo o tome tko je gazda u kući, tko je nadmoćan. Nevažno: ljubav, poštovanje, razumijevanje, razgovori i slične petljancije. Nevažno je i lingvističko razlikovanje riječi “o-ženiti se” (muškarac) i “u-dati se” (žena; jer je nekada otac davao kćer nekome za ženu, a ona bi udajom prelazila u muževu kuću). Narod ima vlastito, jednostavno i nepokolebljivo viđenje svijeta, štogod mislili oni koji misle da misle.
2. razgovor: Što je bitno u hrvatskom kućnom odgoju
Obiteljski ljudi često pričaju drugima o svojoj djeci. Muškarci manje od žena (valjda slabije poznaju tematiku), ali i oni se, uglavnom u ženskom društvu, znaju raspričati o potomcima – da se pohvale, izlože neki odgojni problem na višoj razini i sl. I u tom duhu muškarac srednjih godina egzaltiranim glasom iznosi pred slušatelje svoj kućni problem.
– Bogami, nemoš više nakraj s tim malim. I kažem ja ženi: ‘Triba to zaustavit. Triba povuć granice!’
– Apsolutno se slažem! – odobrava njegova kolegica gledajući ga zainteresirano u iščekivanju elaboriranja tog neophodnog odgojnog pravila. (Meni kroz glavu proleti: pa kako je taj mali uopće došao u stanje ‘bezgraničnosti’? Ali, to nije moj problem, pa i ja čekam elaboriranje.)
– Ma da, – nastavi čovjek i, ohrabren odobravanjem, sav se uvažni – moraš postaviti granice: da se zna ko je gazda!
At this point ustanem i odem šetati (doista, treba povući granice).
Roditelji su kategorija za koju nažalost prečesto važi izreka “Dobrim namjerama popločan je put u pakao”. Jer brinući za dijete mogu izgubiti iz vida dijete samo.
Točno, treba postaviti granice djetetu, zato što ono još nema znanje i iskustvo sebe i svijeta kakvo (više-manje) imaju odrasli. Granice mu pomažu da shvati kako njegova sloboda seže do slobode drugoga, i da stoga treba biti obazriv, poštivati druge; znati svoje mogućnosti i prava, kao i mogućnosti i prava drugih – što doprinosi samosvijesti i uspostavljanju pozitivnih odnosa djeteta.
Ali kad roditelj postavlja granice “da se zna tko je gazda”, onda je zapravo više upućen na sebe – bildanje vlastitog ega, nego na dijete. A pritom se potomak uči lažnom, licemjernom poštivanju i prihvaćanju autoriteta (zbog kazne, zabrana, naredbi, agresivnosti i sl.; ne iz razumijevanja), dok mu se u mozgić utiskuje obrazac (i uzor) ponašanja po kojem će stjecati naviku poslušnosti “gazdama” svih fela, od uličnih i školskih nasilnika do nesposobnih šefova i političara, te želju da i sam, kad-tad, bude “gazda”.
U svakom slučaju, izgleda da je našem narodu najvažnije biti gazda. U kući, na poslu, u društvu, politici… svugdje (tako se, valjda, potvrđuju subjektivitet, društvena vrijednost i smisao života). Stoga je neizmjerna šteta da pojmovi “gazda” i “gazdinstvo” nisu u široj upotrebi. Pogotovo tamo gdje izvrsno pokazuju stvarnost. U politici, jer se naši političari ne ponašaju kao službenici, nego kao gazde naroda i nacionalnih dobara, pa bismo ih trebali i preimenovati, npr. umjesto “ministar” – gazda graditeljstva i državne imovine, gazda za europske fondove itd. U ekonomiji isto, jer se direktori i šefovi u državnim poduzećima ponašaju kao da rade vlastitim imetkom i za svoju, a ne opću korist, pa bi umjesto pojma “gospodarstvo” (kojim smo već uspješno, ali ne dovoljno, refeudalizirali pojam “ekonomija”), trebalo uvesti “gazdinstvo” – nacionalno i lokalno, industrijsko, turističko, poljoprivredno, šumarsko itd., a upravljački kadar državnih tvrtki nazivati: 1. gazda, 2. gazda, 3. gazda i tako redom.
I sve bi bilo puno jasnije.