Sanja Šantak: “Clair de Lune”

85052396_10217727505473226_1193134776593154048_n

fotografija by sanja šantak

Dajem pusu mami i krećem sa Borongaja.Tata je nakapao oči i već je krevetu.Mislim o tome koliko je nekada volio voziti. Sada, tek onoliko koliko mora//Nužno. I samo u kvartu.
15 je sati i ljudi se vraćaju s posla. Gradske su ulice pune. A nebo plavo.
U koloni automobila na Vukovarskoj čekam na semaforu.
Pavica Gvozdić svira “Clair de Lune” samozatajnog Debussya.
Ono vrijeme. I ovo vrijeme.
Pjesma tiho teče.
Crveno, žuto, zeleno.. krećem.
Slijedim putanju ceste. Prema doma. Uz tipke klavira.
Nešto ljudi čeka na tramvajskoj stanici. Svi osjećaju jesen.
Ali još su topli kasnoljetni dani.
Kroz otvorene prozore mog automobila struji taj topao zrak.
Taman fino, toplo a ne prevruće.
Mjesec se razljeva tipkama skladbe koja još uvijek traje.
Stajem na semaforu i imam osjećaj da svi slušamo, taj isti umilni, tajanstveni klasik. Čak imam osjećaj i da je Pavica tu negdje među nama.
Čudesno, ono vrijeme, ovo vrijeme a još uvijek svi osjećamo to, nešto, tajanstveno, pretočeno u note.
… ovo vrijeme, ono vrijeme.
Mjesec i more vremena obasjano ovim suncem.
Crveno, žuto, zeleno.. vozim dok se predamnom kroz krošnje drvoreda visokih stabala u ulici kneza Višeslava rastvaraju tornjevi katedrale.
Skrećem u Baureovu, na kružnom toku.
Vozim uz finale pjesme. Stajem ponovno na semaforu i gledam kako plava Sedamnaestica polako mili prema zapadu.
I ja ću, prema tamo.
Mislim o svemu.
Krajičkom oka osjećam obrise čovjeka koji mirno stoji.
Tko je on – pitam se
Nemam pojima gleda li me. Isluša li finale pjesme koja je ispunila cijelo nebo ponad grada.
Neka me sreća ali i duboko ganuće prožimaju.
Kao da mi tijelo osjeća i duboku sreću i neizrecivu sjetu.
Krećem na zeleno.
I skrećem.
Prema zapadu.
Radio emisija nastavlja svojim tokom.
Ovo i ono vrijeme. Kao stopljeno.
Kao da smo svi postojali i tada i sada.
Silina čuvstava prožima ovaj svijet.