Božica Jelušić: ISPRED, IZA I OKOLO DRAME

263030405_1717215731820841_4070305140737129971_n

Jovan Dučić: POZNANSTVO

Kada je poznah, nebo beše mutno,
Vrti su mreli s bolnim nestrpljenjem.
Jesenje vode šumile zloslutno,
I sve očajno žudilo za mrenjem.
I mladost moja nije više znala
Za dane strasti i trzanja njina:
U moju dušu njena sen je pala;
Bleda i hladna, kao mesečina.
Glas njezin beše ko muzika tuge:
I zato mišljah, u slušanju mnogom,
Samo na prošlost, na jeseni duge,
Na hladna neba i na tužna zbogom.
Poljubac njezin beše tih i ledan.
Mramorni poljub; a kosa joj plava.
Odisala je setan miris jedan
Bokora ruža koji docvetava.
I mnogo puta, u jutra, bez moći,
Prenem se kao iz olovnih uza:
Ja ne znam što sam snevao te noći,
Ali mi oči mutne, pune suza.
Mislim da mi je bilo 15-tak godina, kad sam prvi put pronašla ovu pjesmu, i zalijepila se na nju, poput poštanske marke na ljubavno pismo. Ništa nisam znala o rastancima i što je to što se dešava ispred, iza i okolo ljubavne drame. Osim toga, ljubavne su pjesme odavno prognane u zapećak, sentimenti su smiješni, suze su ridikulozni rekvizit, i pjesma je potonula u emotivno podzemlje. No, dvije su stvari ostale, dva dojma, neizbrisiva: led i docvjetavanje, samrtni miris nestajanja, olovnost. Tri procesa sa istim ishodom: rastanak, rasap, poništavanje. Ogromnom gumicom pretpostavljeno dvoje izbrisano je sa svemirske ploče, preseljeno u nepostojanje.
Razmišljala bih o tome: Dante je govorio o “ledenom paklu”, u kome borave heretici, izajnici, nevjernici svome biću i svojim idealima. Ne spada li tu i izdaja ljubavi, veliki grijeh nemilosti srca? Hladna mjesečina, hladna neba, dug i leden poljubac. Negacija strasti, rasap unutarnje vatre, pribijanje zmaja o stijenu, olovnim kopljem, da nikada više ne uzleti iz svoga podzemlja. Strast nekog mladića zaustavljena na pragu jeseni, kada se neopoziva zahtjeva zaborav “na dane strasti i trzanja njina”.”Mramorni poljub” je pretvaranje u kip, spomenik, u biće bez krvi, formalno i bez greške: idealnih proporcija, ali lišeno duše, govora, treptaja oka, smijeha, rumenila obraza, zbunjenosti, opiranja i krzmanja, pristajanja i predaje. Ona koja odlazi širi auru pustoši, on koji ostaje proživljava gubitak, ponor, kajanje i očajavanje.
Pridjevi : tužan, sjetan, mutan i olovan, spadaju u Anatomiju melankolije, i o tome bi nam vlč. Burton ispisao nekoliko stotina stranica, prepličući ih mudrim grčkim i latinskim sentencama, atomizirajući to iskustvo do najsitnijih detalja. No, nije potrebno, jer pjesnik to rješava jednom jedinom slikom, toliko bolnom i upečatljivom, da joj jamčim nezaborav do kraja mojih dana. “Odisala je setan miris jedan/ Bokora ruža koji docvetava”, za mene je vrh metafore, vrh poetskoga jezika. Feng Shui kaže da se mrtvo cvijeće mora iznijeti iz kuće, budući da je njegova energija nezdrava. Shakespeare tvrdi kako “rastočen ljiljan vonja i od korova mrže”. Bora Stanković piše UVELU RUŽU, genijalnu posvetu zanemarenoj i ostavljenoj ljubavi. Rilke na nadgrobnici čuva zapis o “ruži, čistom proturječju”, moleći da ne bude više “ničiji san iza sklopljenih vjeđa”. A Dučić uspjeva pogoditi u samu srž, u sinestezijsko središte: bokor ruža koji docvjetava, to je vrhunac bez katarze, dramatski trenutak pružen odavde do vječnosti. Žena u starenju, gubitak je bez nadoknade, entropija nepovratna.
Taj se miris ne zaboravlja, s njim se umire. Taj ulovljeni trenutak regenerira uvijek ponovo osjećaj “raspadanja srca”, svijest o našoj sveukupnoj ljudskoj krhkosti, o oduzimanju posljednje utjehe koja je čovjeku podarena, i za koju su nas uvjeravali da je besmrtna: Ljepote kao takve. Pred našim duhovnim oko, nestaje dvostruko savršenstvo: Ruža, kraljica cvijeća, slika idealnoga, i bokor /buket /grm, koji objedinjuje vrline, stvarne ili izmišljene, no svakao nadzemaljske. Ostaje nam običnost, tupost, sivilo, “olovne uze” nepoetične i gorke stvarnosti, i poricanje, kao jedina , zadnja crta psihološke obrane: stavivši se u ulogu pjesnika, jedno i drugo, učinit ćemo isto: nad pjesmu ćemo staviti neutralan naslov: POZNANSTVO, nikako ljubav, to bi bilo prebolno i neizdrživo.
I naravno, lagat ćemo na kraju ,kao što kukavice čine, govoreći da se ponekad doduše budimo u suzama, ali ne znamo “što smo snevali” te noći, budući da je “sloboda zaborava” najgrotesknija i najtužnija na svijetu, ma koliko se mi, naši novodobni pjesnici, gurui i doktori, uvjeravali u suprotno. Ali Nebo zna, i bilježi i pamti, štoviše vraća, ponekad u istoj karmi.
.
9. rujna 2022.  Flora Green