Azo Ahzur Buzaljko: Vakat i vrijeme

306317725_620830069608055_5099194501863232386_n

Čemu vakat tome je i vrijeme, rekli bi često naši stari koje sam upamtio, neke samo kao obrise, lelujave sjenke nepovrtno zblijedjelih slika, a neke potpuno razigrane i žive. Mada kao dijete nisam bio načisto šta su time htjeli reći, svi oni kao da su mi ostali u sjećanju baš zbog te čudne, pomalo nedorečene i potpuno nejasne mi rečenice. Sve njih, i one čije sam bore oko usana nalik dubokim brazdama na okamenjenim licima bez izraza jedino od svega na njima zapamtio, a i one čije oči i glas još uvijek u sjećanju žive, pamtim kako jednoglasno kao u dobro uvježbanom horu precizno vođeni nevidljivom dirigentskom palicom izgovaraju baš tu rečenicu, i kako poput drevnih istočnjačkih mudraca, savršenom mirnoćom i pobožnošću saopštavaju svijetu neku univerzalnu istinu. Da li se sva mudrost postojanja sažimala baš u tih pet-šest neobično iskovanih riječi ne znam, ali znam da su je svi oni izgovarali na neki poseban i svečan način, veoma često i gotovo u svakoj mogućoj prilici. Jednostavno, koristili bi je kao uzrečicu i kad treba kafenisati, a i kad dođe vijest o nečijoj svadbi ili ženidbi, sa istim riječima propratili vijest o nečijem preseljenju na onaj svijet, ukopu ili dženazi, uvijek sa određenom dozom ravnodušnosti, a opet svaki put sa nekom punoćom, smislom, kao da dubokom i istinskom pobožnošću molitve gospodaru svih svjetova izgovaraju. Ono što sam malo kasnije u školi čuo od svoga učitelja svidjelo mi pa sam kao dijete zapamtio, iako je trebalo dosta vode Bregavom proteći da bih to nekako pojmio i u potpunosti shvatio. Efendija bi ponekad tiho rekao: “Vrijeme je uvijek jedno i isto, ali vremena su se ćudljivo mijenjala i uvijek će se mijenjati.” Izgleda da mi je baš ta zanimljiva igra riječi pomogla da rano shvatim važnost pojma vremena a takođe da postanem svjestan relativnosti koja se za vrijeme veže, ali pravo govoreći tek sada u dubokoj starosti vidim kao na dlanu, pravo značenje tih riječi……
(Kroz vrtloge i sjećanja)