MEĐUNARODNI KNJIŽEVNI SUSRETI, KOLJNOF 2022.

261775-bigpicture-78180-koljnof-spomenik00012-20220905122148

MEĐUNARODNI KNJIŽEVNI SUSRETI, KOLJNOF 2022.
Od četvrtak 8. do nedjelje 11. rujna 2022. godine
.
Sudionici iz Hrvatske i BiH:
Božidar Brezinščak Bagola (1947., Vrbišnica, Hum na Sutli) Tomislav Marijan Bilosnić (1947., Zemunik, Zadar), Tomislav Milohanić (1956. Rapavel, Višnjan), Ivo Raguž (1957., Barani, Stolac), Srećko Marjanović (1979., Stolac) i Sanja Knežević (1981., Rijeka).
Sudionici iz Gradišća:
Jurica Čenar (1956., Dolnja Pulja), Šandor Horvat, (1969. Narda), Dorotea Lipković Zeichmann, (1957., Klimpuh), Timea Horvat, (Sambotel), Ana Šoretić (1952., Gradišće), Herbert Ganssner (1955., Eisenstadt), Petar Tyraan (1955. Gradišće.
Glazbena pratnja: pjesnici i kantautori Josip Čenić, Mijo Bijuklić
Predavanje u Domu kulture, Koljnof
.
Božidar Brezinščak Bagola: ISKUSTVA PREVODITELJA S JEZIKA SUSJEDNIH NARODA
.
Poštovane kolegice i kolege, svi nazočni ljubitelji književnosti!
Prevodim već punih pedeset godina književna i stručna djela sa slovenskog jezika na srpski i hrvatski. Rođen sam u Vrbišnici, središnjem selu pogranične općine Hum na Sutli. Rijeka Sutla bila je za vrijeme Austro-ugarske monarhije granica između Austrije i Ugarske, a danas je granica između Republike Slovenije i Republike Hrvatske. Moj materinski jezik, jezik kojeg sam udisao u majčinu naručju, bio je humski govor kajkavskog jezičnog podneblja, kojeg je 2007. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske zaštitilo i proglasilo nematerijalnom kulturnom baštinom.
Na svom materinskom humskom govoru objavio sam 2013. zbirku pjesama HUMSKE POPEIFKE. U pogovoru te zbirke dr. sc. Anita Celinić, iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu, ističe da „od svih osobina humskog govora najviše se ističe praslavenski dvoglas au (kaut, rauka, rauža, hausta)“. Dakle, taj govor mog djetinjstva, sličan mnogim susjednim dijalektima u Štajerskoj, dobro mi je došao kod učenja i usavršavanja slovenskog jezika, tako da sam za vrijeme dvogodišnjeg studija u Ljubljani ne samo prevodio, već i pisao na slovenskom jeziku.
Iskustva slovensko-kajkavska
S objavljivanjem svojih slovenskih pjesama uspostavio sam vrlo blisku suradnju sa slovenskim jezikoslovcem i prevoditeljem Janezom Gradišnikom, koji je 1970. bio urednik ljubljanskog časopisa Prostor in čas. Mora da sam u prvom pismu gospodinu Gradišniku prešutio svoje pisanje na hrvatskom jeziku, te mu tek u drugom ili trećem priznao da pišem i na hrvatskom, na što mi je on ovako odgovorio: „Zapravo je velika šteta započeti s pisanjem pjesama na jednom jeziku, a kasnije ga ostaviti i nastaviti u drugom, iako je taj drugi Vaš materinski jezik. Znam da postoje takvi izuzetni položaji, premda mi je žao zbog toga. Ne mislim da se morate odreći svog hrvatskog materinskog jezika, htio sam samo naglasiti poteškoće pisanja na dva medija, različita, iako međusobno slična. Ta i sami dobro osjećate kako ponekad zapišete riječ koje slovenski jezik ne poznaje.“
Gospodina Gradišnika posjetio sam jednom ili dvaput u njegovu tijesnom, knjigama obloženom stanu te se u njegovoj prevodilačkoj radionici uvjerio u njegovu slovensku uspravnost, svjetsku razgledanost, stvaralačku ustrajnost, a ponajviše u njegovu ljudsku jednostavnost. Nisam mogao vjerovati da tako značajan prevoditelj i urednik gubi vrijeme sa mnom početnikom. No, možda ga ipak nije gubio, jer su mi njegovi jezični, stvaralački i životni savjeti jako puno značili. On me upozoravao na neke riječi u mojim pjesmama koje doduše zvuče slovenski, ali nisu slovenske. Dao mi je jasno do znanja da se s jezikom, bilo materinskim bilo stranim, ne smijem poigravati, već moram njime tako ovladati da će mi u svemu biti poslušan. Bila su to dragocjena upozorenja u mom prepoznavanju nijansi slovenskog jezika i hrvatskih kajkavskih govora.
Desetak godina kasnije jedan drugi Slovenac, također jezikoslovac, povjesničar književnosti i prevoditelj, dr. Jože Pogačnik, tada urednik edicije „Slovenačka književnost“ kod Matice srpske u Novom Sadu, skrenuo mi je pažnju na panonsku teoriju Jerneja Kopitara. Kopitar je bio dvorski cenzor za slavenska djela te kustos dvorske knjižnice u Beču. Godine 1809. o Hrvatima je pisao sljedeće: ”To što danas nazivamo Hrvatima zapravo su Praslaveni, rasprostranjeni u kolonijama Harvata, koji još uvijek nisu svoj jezik modificirali, tako da on pripada kao podvrsta koruškom glavnom dijalektu, dok slavonski (štokavski) dijalekt pripada srpskom glavnom dijalektu. Provincijalni Hrvat je Slovenac po gramatici i povijesti”. Kopitar je, dakle, zagovarao jedinstven slovenski jezik od Koruške, Kranjske, Štajerske, preko središnje Hrvatske do Slavonije, kraće rečeno od Triglava do Osijeka! Ta njegova teorija išla je u prilog Vuku Karadžiću koji je u Beč došao 1813. i u Kopitaru našao svog velikog zaštitnika. Hrvatsko ime svodilo se po Kopitaru i Karadžiću dvadesetih godina 19. stoljeća samo na čakavski govor, a kasnije čak ni na to. Karadžić je punih dvadeset godina skupljao hrvatsko narodno blago isključivo pod srpskim imenom. Na taj način je na povijesno-kulturnom području uistinu postao srpskim pretečom koji je pripremao duhovno ozračje za ustoličenje velikosrpstva. Od 1844. pa sve do 1990. trajalo je sustavno posrbljivanje hrvatskog jezika i jedino smo prevoditelji bili svjesni da se radi o dva zasebna, samostalna jezika.
Iskustvo s prevođenjem sa slovenskog na srpski jezik
Za vrijeme studija u Beogradu, od 1975. do 1979.godine, prevodio sam sa slovenskog na srpski. Urednik kod Matice srpske, dr. Jože Pogačnik, najprije me zamolio da prevedem izabrane pripovijetke Josipa Jurčića. Na temelju tog prijevoda bio sam 1978. primljen u Udruženje književnih prevodilaca Srbije. Povjerenstvo za prijem imalo je samo jednu primjedbu, a ta se odnosila na činjenicu da previše koristim zapadnu varijantu srpsko-hrvatskog jezika. Govorilo se o varijantama, a u stvari mislilo na dva jezika. Nakon Jurčića prevodio sam tekstove slovenskih „začinjavaca“, od Primoža Trubara do Antona Tomaža Linharta. Većina izvornih tekstova pisana je na starim slovenskim dijalektima, od Prekmurja do Slovenskog primorja. O poteškoćama takvog prevođenja pročitao sam referat na simpoziju prevodilaca Jugoslavije u Novom Mestu sredinom rujna 1979. Moj prijevod slovenskih „začinjavaca“ prihvaćen je, ali mi je urednik Pogačnik u travnju 1979. napisao sljedeće: „Za nekoliko tjedana ugledat će svjetlo dana Začinjavci. Danas sam obavio zadnju reviziju, sviđaju mi se i sami tekstovi i Vaš prijevod. Ostvarili ste doista značajno i veliko djelo. Međutim, neki recenzenti imaju primjedbu da je u prijevodu jako puno ‘zapadne varijante’, ali je lektura sve to nekako uredila.“ Dakle, lektor je ispravljao svaku hrvatsku varijantu. Isto se dogodilo s prevedenim Jurčičevim novelama. „Nažalost, glede Jurčiča nemam baš dobrih vijesti. Bio je već u programu za ovu godinu, ali uspostavilo se da je potrebna temeljita srpska redakcija, da je prijevod previše ‘hrvatski’. U Matici srpskoj bili su jako ljuti.“ Urednik Pogačnik pripremao je istovremeno izdanje starijih slovenskih pjesnika i kod Matice hrvatske te me u prvoj polovici siječnja 1980. obavještava: „U Zagrebu sam kod Matice hrvatske preuzeo neki posao, gdje će mi Vaša pomoć biti dragocjena. Opširnije ću Vam to pojasniti kad pohvatam sve niti. Zasad bih Vas jedino zamolio da mi one tri pjesme od Modrinjaka u Začinjavcima ,okrenete’ na hrvatski.“ Dakle, urednik Pogačnik bio je itekako svjestan da se ne radi o nikakvim varijantama, već o dva jezika. To najbolje potvrđuje njegovo pismo iz kolovoza 1981. koje glasi: „Pišem Vam po nalogu Matice srpske. Radi se, kao što naslućujete, o Vašim prijevodima Jurčiča, Kettea i Murna. Vaši prijevodi su, po mišljenju odgovornih za jezik, previše ‘hrvatski’. Stoga Vas mole da načinite ‘srpsku’ redakciju“.
Na to pismo ovako sam odgovorio: „Dragi Profesore! Ne slažem se i nipošto ne mogu dijeliti mišljenje ‘odgovornih za jezik kod MS’ da su moji prijevodi previše „hrvatski“ te ih lektor ne može dotjerati i učiniti „srpsku“ redakciju. Takvo mišljenje je zaista pretjerano. I zato se s pravom pribojavam i pitam: ne prelazi li takvo mišljenje okvire jezika i ne poprima li neke druge dimenzije? Takvo mišljenje me kao prevoditelja, pjesnika i pisca koji piše na hrvatskom i slovenskom jeziku istinski vrijeđa i boli. Prevodio sam književna djela za Radio Beograd, za Univerzitet umetnosti u Beogradu, za brojne časopise u Beogradu, i svi su uglavnom bili zadovoljni mojim prijevodima. Zanimljivo da sam na temelju prevedenih djela Josipa Jurčiča bio 1978. primljen u Udruženje književnih prevodilaca Srbije, a sada mi ‘odgovorni za jezik’ predbacuju da je to previše ‘hrvatska’ verzija. Nije li to višak „jezikobrižništva“? Ili je posrijedi gnjev srpskog dušegrizništva?! Žao mi je što moja suradnja s Maticom srpskom završava u takvom podcjenjivačkom tonu od strane ‘odgovornih za jezik’. Uz najbolju volju ne mogu više surađivati s tom izdavačkom kućom, pa čak i pod cijenu brisanja mog imena i prezimena u dotičnim knjigama.“
Iskustva s prevođenjem slovenskih suvremenih autora
Sa slovenskog na hrvatski preveo sam jedanaest stručnih knjiga s područja teologije, filozofije i psihologije te dvadeset i tri knjige slovenskih književnika, od kojih želim posebno istaknuti izabrana djela Edvarda Kocbeka (pjesme, dnevničke zapise, novele i eseje), roman Vinka Möderndorfera Nitko više ne piše pisma, roman Andreja E. Skubica Samo dođi doma, tri romana Lojze Kovačiča (Tri žene, Pridošlice, Kristalno vrijeme), roman Tone Peršaka Preobrazbe te roman Miklavža Komelja Sakrij me, sniježe. Prevodio sam izabrane pjesme Vene Taufera, Dane Zajca, a posebno želim istaknuti izabrane pjesme Brane Senegačnika Tijela tišine, opsežan ep Borisa A. Novaka Obitavališta duša (preko 22.000 stihova), te izabrane pjesme pjesnikinje Miljane Cunta Otići za riječima, koje trebaju ovih dana izaći kod izdavača Artikulacije u Koprivnici.
Kod prevođenja suvremenih autora nije svejedno je li riječ o prevođenju mrtvih ili živih autora. Mnogo je teže s autorima koji nisu više živi, koji žive jedino u svojim djelima. Tu je prevoditelj dvostruko odgovoran za svoj prijevod, odgovoran za točnost prijevoda i hrvatsku originalnost autora, da prevedeno djelo izražava i na hrvatskom jeziku kvalitete izvornika (ritam, zvučnost, pjevnost). Tu mu slovenski autor koji nije više živ ne može pomoći. Za prevođenje djela umrlih autora svjesno sam preuzimao odgovornost. Prije samog prevođenja nastojao sam što bolje proučiti sveukupan opus autora kojeg ću prevoditi, njegovo djetinjstvo, obrazovanje, obiteljsko stanje, položaj u društvu. Na taj način pokušao sam doprijeti do njegovih doživljaja i osjećaja, do njegova nadahnuća za pisanje. Tek nakon toga počeo sam s prevođenjem. Tijekom samog prevođenja stalno bih pomišljao na izdavača, recenzente i kritičare. Hoće li biti zadovoljni mojim prijevodom? S velikim nestrpljenjem i strahopoštovanjem bih čekao na njihove reakcije. A najveća nagrada, daleko veća od samog honorara, bila mi je pozitivna ocjena prevedenog djela u novinama, časopisima, na radiju ili na Internet portalima.
Daleko povoljnije je, mada ništa lakše, prevoditi živuće autore. Kontakt s autorom je za prevoditelja najdragocjenije iskustvo. Nezaboravni su moji kontakti s jednim od najvećih slovenskih književnika i mislilaca – Edvardom Kocbekom – koji je u svom dnevniku zapisao: „Živjeti moram tako jasno i vrijedno, tako čvrsto i uznemirujuće, da mogu u svako doba biti sam svojim dokazom“. Tom rečenicom taj me dragi Slovenac, jedan od meni najdražih autora, ohrabrio i osamostalio na putu stvaralačkog i prevoditeljskog djelovanja.
U posljednjih desetak godina prevodio sam uglavnom živuće slovenske pjesnike i romanopisce. Posebno zadovoljstvo pričinjala mi je korespondencija nastala za vrijeme prevođenja s pojedinim autorom. Počelo je to s Vinkom Möderndorferom 2013. Razmijenili smo nekoliko mejlova i dvaput se sreli na književnim večerima. Prevođenje romana Samo dođi doma Andreja E. Skubica urodilo je opsežnijom razmjenom pitanja i pojašnjenja, zato jer sam se suočio s brojnim slovenskim, engleskim i njemačkim slengizmima. Nema ništa ljepšeg nego dobiti pohvale od samih autora koje prevodim. Tako mi je pjesnik Brane Senegačnik pisao: „Prijevod je odličan i ispunjen sam velikim zadovoljstvom, kad čitam svoje tekstove na hrvatskom u tvom prepjevu: zvuče mi potpuno prirodno i imaju u sebi ritam originala“. To je ono o čemu sam već govorio – da prevedene pjesme i na hrvatskom jeziku zvuče prirodno i sadrže u sebi ritam originala. S Borisom A. Novakom ostvario sam za vrijeme prevođenja treće knjige njegova eposa VRATA NEPOVRATA najopsežniju korespondenciju. Tu sam korespondenciju sredio i pripremio za tisak, te zatražio autorovu suglasnost. Dobio sam suglasnost, ali i priznanje na koje sam kao prevoditelj s pravom ponosan. Evo što mi je napisao: „Najprije želim istaknuti da su tvoji prijevodi izvanredno kvalitetni – ne samo radi značenjske vjernosti i dubinskog razumijevanja, već i jezično, stihovi na hrvatskom zvuče neobično lijepo i živahno. Za mene, koji sam ih napisao, izvanredan je užitak putovati na drugom jeziku, u registrima i tonalitetima koji daju ovoj mojoj pjesničkoj ludosti novu nijansu boje, zvuk i senzibilnost. Oduševljen sam tvojim jezikoslovnim znanjem i sluhom na svim razinama pjesničkog jezika … Glede naše korespondencije tijekom prevođenja ostajem iznenađen obimom i brojem tema koje smo obradili, od lingvističkih i translatoloških pitanja preko povijesnih problema do ličnih stvari i reagiranja na veoma burnu sadašnjicu“.
Završna misao
Prevođenje shvaćam kao stvaralački čin. Želim biti sustvaralac s autorom kojeg prevodim. Zato sam u većini slučajeva prevodio autore koji su mi bliski kao pjesniku i pripovjedaču ili kao teologu i filozofu. I sretan sam što je prevođenje kod mene urodilo bogatom književnom suradnjom s najznačajnijim slovenskim piscima (Edvard Kocbek, Veno Taufer, Brane Senegačnik, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta i Miklavž Komelj), ali i srpskim piscima (Miodrag Pavlović, Vidosav Stevanović, Srba Ignjatović). Na brojnim susretima isticao sam, a ističem i danas, da se dobrosusjedstvo i život bez granica ne mogu temeljiti na političkoj propagandi i parolama, već jedino na međusobnom poznavanju i poštivanju, na objektivnim činjenicama i subjektivnoj ljubavi prema susjedima.