Božica Jelušić: KAPA ZA RAZMIŠLJANJE

Thinking_Cap_Funny_Nerdblackhat_5062f78c-5895-4bb7-ad08-e8316dc80f79_large

Znam zašto mi ovih dana ne ide najbolje.
Ne mogu se dovoljno koncentrirati, gubim stvari, loše spavam, mnogo plačem, površno čitam, nerado kuham, preosjetljiva sam na mirise i zvukove, imam migrene, uzrujavam se na javnim mjestima, jer su ljudi preglasni, pijani, sumnjivo čisti, bezobrazni, dosadni. Gledam svoj mali grad oštrim i kritičkim okom, želim odseliti, nedostaju mi osnovne stvari i sadržaji. Ljutim se na seosko radno vrijeme, neopskrbljenost, netempirane događaje, manjak podrške, obrazovnu strukturu, previše prosječnjaka u službama, na loš zrak i teško disanje u provinciji, koja samu sebe ne želi ni u čemu nadmašiti.Jednom riječju: osjećam se kao iverak u struji. Najbolje da se pustim do kraja, pa gledam gdje ću se zaustaviti, na kojoj obali “zaostrnuti”, pa lijepo postepeno zaboraviti odakle sam krenula.
I gle, odjednom u USPOMENAMA nađem tu fotografiju, i počne mi svitati mogući uzrok. Izgubila sam svoju “kapu za razmišljanje”, jedan prilično popularan model američke vojske, ako se ne varam, koji mi je prije 13 godina poklonila D. Nisam je tada skidala s glave, i kakve sam samo stvari smislila! Knjige, članke, projekte, hvaljene prijevode, svoj prvi roman, pisma ljubavna i razna, crteže drveća i krajolika, rukom pisane knjižice, svoje ANTIDNEVNIKE, i svašta još! Sve je bilo dobro pod kapom, kapa je glavu čuvala, glava je dobro mislila! Nije se dala obmanuti, nije bila fkanjiva ni obmanjiva, razlikovala je laž od istine, laskanje od iskrenosti, mudru pouku od pustih fraza, pravo stanje stvari od zgotovljenih priča za javnost i okolinu! Dobro je glava radila, sve je stršljenove držala pod nadzorom, i nije dala da je svatko u torbi odnese, samo da ne ostane na istom mjestu!
“Ali sve stvari i tako se mijenjaju stvari” , rekao bi Arsen. Ode kapa, rasturi se klapa, ne kolaju darovi u istom krugu, ljudi umiru i ljudi se mijenjaju. Skloni smo zaboravu, nezahvalnosti, izdaji, nevoljkosti, nemaru, lijenosti, zapuštanju, komformizmu, brzim i lakim zamjenama, vrijeđanjima, hibernaciji. Nemamo se, gubimo se, predajemo se, ne viđamo se i ne vidimo se, udaljujemo se, rezigniramo. Postajemo sitničavi, mušićavi, hipohondrični, neodlučni, neslobodni, ogorčeni, čangrizavi, ljubomorni, isključivi, zatupljeni, stari. Starost je bolest, stalno to ponavljam. Vide svi njene simptome, samo se ne opiru i ne bore, osim u rijetkim slučajevima. Duh se urušava, krv se zgrušava. Hladno je unutra, ognjište je zapretano. Traže se izgovori i pokrića, kunktatorski prolazi, umjesto otvorenih vrata i novoga puta u drugo životno doba.
Možda je najbolje da i ja prestanem kopati po ovoj rubrici USPOMENE. Nalazim tamo jednu posve drugu sebe, s kojom se nisam do kraja oprostila ( zar je 13 godina tako katastrofalno dugo vrijeme?) ali i kojoj ne mogu pružiti ruku, preko ambisa koji se otvorio među nama. Ja i JA gledamo kroz musavi prozorčić: najradije ga ne bismo ni očistili, ne shvaćajući što će nam “jasnoća perspektive” na pragu osmog desetljeća? Najgluplje od svega je što ne znam treba li mi i kapa, hoću li je tražiti kad konačno danas ustanem, suočim se sa stvarnošću i počnem “organizirano djelovati”, da ne razočaram pokojnoga staroga, koji mi je utuvio kako su “lijenčine zamalo upropastile svijet”. Pa, neka su, bogamu, valjda nije bio ni vrijedan da se održi ? .Uglavnom, teške su to stvari.
Odoh ja, narode. Po ne znam koji put , izvlačim se na Mešu, da ne moram smišljati tu nekakve efektne poante, kad već nemam kapu za razmišljanje. Dakle, “slab je koji govori, a slabo je i ono o čemu govori”. Odiljam se. Pozdravljeni.
6. rujna 2022. F. G.