Nikola Devčić Mišo: INOVATIVNO SAMOUNIŠTAVANJE

60450436_1253050581527081_5384620169945415680_o

Kazati istinu – to je revolucionarno!
A.Gramsci

Pametni idealizam bliži je pametnom materijalizmu, nego glupom materijalizmu!
V.I.Lenjin
Riječ je o tome da se naučimo nadati.
E.Bloch

1.

Čovjek kao radnik otuđen je od čovjeka. Čovjek je proizvoditelj bića iz bitka. U njemu je njegova vlastita realizacija kao unutarnja nužnost, kao potreba. Princip političke ekonomije ili izgrađeni sistem dopuštene prevare, kompletna nauka o bogaćenju, nedostatak je potreba. U otuđenju proizvodnje, u otuđenom radu čovjek je otuđen rezultatima rada – bićima, samome sebi u činu rada, svojoj biti – proizvodnoj djelatnosti, praksi i drugim ljudima. Ukoliko stvara više vrijednosti on sam postaje sve bezvrijedniji, ukoliko je njegov predmet oblikovaniji utoliko on sam postaje sve grublji i barbarskiji. Radniku je rad tuđ „kod kuće je kad ne radi, a kad radi, nije kod kuće“, životinjsko postaje ljudsko, ljudsko postaje životinjsko. Rad je izgubljeni čovjek. Djelatnost po kojoj čovjek jest, postaje, sredstvo, da bi čovjek – kao individualna egzistencija – mogao biti. Umjesto da se proizvodnjom potvrđuje u svojoj biti, radnik – čovjek kao rad – upotrebljava svoju bit da bi mogao preživjeti. To je vrhunac perverzije otuđenog rada. U otuđenom radu svodi čovjek svoju bit na puku, golu fizičku egzistenciju, postaje stvar među stvarima. Kad proizvodnja postaje rad, skriva se priroda kao fysis. Čovjekov odnos spram čovjeka otuđuje se u odnos gospodara i sluge, kapitaliste i najamnog radnika, bogataša i siromaha, bourgeoisa i proletera, u žonglersko umijeće na nepokretnom užetu Objektivnog. U otuđenju prema svojem generičkom biću, svojoj biti, čovjek je udaljen od onoga po čemu svi ljudi jesu. Otuđen u svojoj djelatnosti kao radu otuđen je i samome sebi, ne raspolaže sobom, on pripada drugome – onome koji ne radi, ne-radniku. Odnos radnika spram rada proizvodi odnos kapitaliste spram rada. Otuđenje se, dakle, očituje kao vlast proizvoda nad čavjekom – kao primat individualne fizičke egzistencije nad biti. Temeljno otuđenje pervertiranje je proizvodnje bića iz bitka u rad koji stvara robu. U građanskom svijetu i vrijeme je otuđeno odnosno određeno radnim vremenom, prispodobivo kao posjed – vrijeme je novac – ili imamo ili nemamo vremena. Vrijeme je prostor logosa i fisisa, jednoga i svega, monizma supstancije i pluralizma atributa. Vrijeme građanskog svijeta vrijeme je sadašnjosti. Ići, u vremenu građanskog svijeta, znači tapkati na mjestu, u trajanju u kojem se ništa ne zbiva, u kojem je napredak porast praznine. Mi smo svi spremni za kolektivnu emancipaciju ali kolektiv ni da čuje. Hipertrofija identiteta onemogućava osjećaj zajedništva, gomilanje različitosti izlika je za neprepoznavanje sličnosti. Napredovati, znači ići od pojedinačnih pobjeda do kolektivnih poraza, od društva manjeg zla do društva jednakih. Naglasak se stavlja na društveno- historijsku praksu, na prevladavanje otuđenja i samootuđenja čovjeka, pojam otuđenja javlja se kao analogni pojam „formalne racionalnosti“, i pri tom se smatra da je prevladavanje otuđenja moguće stavljanjem naglaska na autentične čovjekove potrebe. Konačno, neomarksisti ponavljaju Marxov zahtjev da je slobodni razvoj svakog pojedinca uvjet slobode za sve. Marxova kritika Hegelovog idealizma po kojemu je bit čovjeka i svega duh poentira praksom koja tek omogućava duh. Ne određuje svijest ljudi njihov bitak, nego obrnuto, njihov bitak određuje njihovu svijest. Revolucionarna misao tendira mijenjanju zbilje revolucionarnom praksom istine kao zbivanja misli. Kod Derride je tumačenje potpuno liberalizirano: svatko može svakom znaku u svako doba dati bilo koji smisao. To vodi u potpuno rasulo i stanje gdje nema razlike između ispravnog i neispravnog, bitnog i nebitnog. Živimo u svijetu u kojem sve stoji sumanutom brzinom. Kažemo, što je bilo bilo je. A nema čega sve nije bilo. I mi se nalazimo okruženi svim tim mogućim i nemogućim bilostima. Preostaje nam još samo recikliranje, opisivanje svega onoga čega nema niti će ga ikad biti. Historijski prekid sa kontinuitetom dominacije i represije počinje kao zahtijev/ „potreba“ za novim kategorijama – moralnim, političkim, estetskim – novim vrijednostima, društvenim odnosima, ideologijama. „Nova senzibilnost“ je, dakle, praksa negacije cjelokupnog poretka– totaliteta njegove kulture – i potraga za novim „univerzumom u kojem senzualnost, igra, mir i ljepota postaju oblici egzistencije i stoga i Oblik samog društva“. „Lijepo je ono što ima svoju teleologiju u sebi“. Lijepo je značajka etičkog, a ne estetskog. Iako se estetika oduvijek pozivala na kategoriju ljepote, po Kierkegaardu estetski nije moguće vidjeti ljepotu. Vidjeti pojedinca u trenutku, vidjeti njegovu posebnost, ne znači vidjeti ga u njegovoj ljepoti. Ako je čovjek samo trenutak, onda on nema teleologiju u sebi, nego izvan sebe. Dio sam po sebi ne može biti lijep; tek kad dijelovi čine cjelinu, onda se može govoriti o ljepoti. Isto tako, pojedinac nije lijep u detalju, nego u cjelini, a na taj ga način promatrati znači: etički ga promatrati.

2.
Tek na prevratničkom društvenom, političkom i umjetničkom rubu, tek ondije će se ostvariti istinski i životvorni poredak bruto društvene sreće i opće sreće, poredak koji ne niječe interese pojedinca i društva, nego ih štoviše potvrđuje i dovodi u sklad, u besmrtnost.
Iz kmetova nevladinih organizacija proizašli su „fedusi“ inovativnih dokoličara iz čega će jednoga dana nastati oni koji ne samo da nemaju nikakve nadnice ni posjeda, nego nemaju nikakve milosti ni prema kapitalistima ni prema vegetirajućim radnicima. Figuri otuđenog intelektualca koji bi prodao rođenu mater za šačicu privilegija suprotstavit će figuru „intelektualca okrutnosti“ izvan vrtloga historije čiji su interesi univerzalni interesima čovječanstva. Njihova okrutnost je okrutnost ljubavnika, disciplina brige i darivanja, mržnja spram prisile rada. Sadašnjost ne priznaju okupljanjem za stolovima velikih ljudi i genija. Smiju se glasno i viču snažno jer su smijeh i svetkovina zadaća i sloboda inovativnog samouspostavljanja općih zakona akumulacije, odnosno, kontraefekt suvišnosti rada u stanju sveopće grabeži i rata svih protiv svih. Dokoličarite, okrutno dokoličarite – u tome su svi proroci i Mojsije. Nije samo matematika univerzalna, univerzalna je i glazba. Svijet valja uglazbiti, svijet ne treba stajati na nogama niti dubiti na glavi, svijet treba otplesati sjedeći ili ležeći. Komunističku hipotezu treba ponovo izmisliti, odnosno, uglazbiti. Upravo tako počinje prevladavanje politike, velikim odronima mašte i novim partiturama – giljotinama. Politika počinje „odmrzavanjem revolucije“ u malim školama za napuštanje svih pravila. Odmrzavanje revolucije pretvaranje je apstraktnog u konkretni rad. Budućnost pripada okrutnim glazbenicima koji komponiraju na način glazbe sfera što čuje se kao tišina. Budućnost pripada intelektualcima okrutnosti i autsajderima što za ljubav glavu gube koji umiru kad ljube. Put u Pakao popločan je deontologizacijom i raščaravanjem svijeta matematikom, psihoanalizom, nevidljivom rukom tržišta, političkim nihilizmom, a naročito kreteniziranjem svega pa i samog Apsoluta, pri čemu Oscar goes to Split. Splićani su uspjeli kretenizirati sve društvene svetinje, pretvoriti ih u dim i poslati ih u noć i maglu. Piciginom su kretenizirali sport, idolopoklonstvom spram Miše Kovača, te inkarnacije zagonetnog Mona Lisinog osmijeha prekrivenog brkovima, te čiste karizme neokaljane trunkom talenta, kretenizirali su mesijansku poziciju glazbene zvijezde na pozornici, religija je kretenizirana nogometnim klubom Hajduk a vrhunac kretenizacije svega izbor je Keruma za gradonačelnika. Ostalo je još samo da magarci i konji postanu Konzuli i dobit ćemo u cilom gradu Splitu poludjelog rimskog imperatora. Analogon karnevalu na zemlji, zrakom „prkosi svakoj buri/ i neveri što se vaja – galeb. Lipo mi je, lipo mi je „Na lažini suvoj ležat/ Na osami blizu mora/ Nad pučinom tebe gledat“. Otvaranje granica bivše Jugoslavije prometnulo je domicilno muško stanovništvo u umjetnike zavođenja koji se, poput galebu karakterističnog manevra kada lovi ribu, strmoglavo obrušavaju na plijen. I danas tu i tamo poneki oblik života zamišlja da galebari ali to je samo sjena koja parazitira na slavnom brendu njihovih prethodnika. Budućnost Galeba vječna je sadašnjost koja se stalno ponavlja. Moj galebe, „Dokle krila tebe nose kud god želiš/ Po neveri oli suncu/ Ti se rugaš i veseliš“. U Splitu svi zauvijek ostaju istovremeno maleni i najveći ispod zvijezda. To je prokletstvo „štimunga“ kao točke identiteta u kojoj su grad i osoba identični, to je trenutak u kojem uloviš pogled splićanke za koju si vječno stranac, smiješak koji ti kaže: ne smijem ti se predati, jer šta će biti od mene ako progovorim jezikom svijeta. Njezin je strah opomena, sumorna tehnika dišpeta, on je poziv da se nikad ne bude svijet, on je naredba da se ostane autentična krivotvorina. To je stravičan put u Ništa, put u beznačajno megalomanstvo, put u umiranje, uz zvijezdu vodilju života kao bezbrojnih mogućnosti u kojima ona bira kao da su sve te mogućnosti njeni vlastiti proizvodi. Zašto bih morala – morati, kad uvijek mogu ne morati – morati, čemu panika zakinutosti, čemu panika propuštanja, čemu panika krivice i plaćanje kazne? Splićani ne priznaju ideju bačenosti u ovaj svijet. Oni nisu došli niotkuda i niisčega. Oni znaju odakle su došli, iz dobre kuće, od dobre matere i ćaće, od dobrog dide i none. Oni imaju prošlost, došli su tu sa Dioklecijanom, napravili mu vikendicu a sebi grad, i ponosni su na to, ali ne kao hollywoodske zvijezde, nego kao Fichteovo Ja koje ne podrazumijeva samo sebe već zajednicu koja sama sebe određuje uspostavljajući, u anti-demokratskom afektu, svoja vlastita pravila igre – ponositi i uznositi poput konobara. Smislen život vodi u nihilizam, besmislen život u dostojanstvo, bijeda stida vodi u vrlinu, u moralni happy end. Splićanima upravo njihova sloboda zabranjuje da budu nešto što već nije bilo. Samo je Split istinska zvijezda i zato čovječe pazi da ne hodaš velik ispod Ludila brale/ Pusti da cijelog tebe prođe blaga svijetlost Picigina/ Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od Hajduka/ Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u ništa kontra Splita. Nisam nikad upoznao nijednog navijača Hajduka koji „samo što nije“ postao Bog. To je blaženstvo života u Raju, života u najlipšem gradu. Zavidim splićanima, oni polude već na Baćama ka mala dica, i čitav život prođe im u veselju. Lipšeg Splita od Splita ne more ni bit/ Od svih mista na svitu najlipši je Split. Ae!
​​​​​​​​​​
3.
Rijetki su među mojim prijateljima koji svetkuju, slave rođendane, slave bilo što. Nikad neću razumjeti te hulje koje sjede sa mnom za stolom i prešute rođendan. To samo može značiti da sam ja ili nedostojan tog svetog trenutka kojeg ne žele podijeliti s nižim estradnim bićem ili prikrivaju patološku škrtost s obzirom da tu višu razinu veselja treba popratiti kavom ili nekim malo skupljim napitkom. Moguć je čak i strah od suočenja hladnom reakcijom svih prisutnih a najvjerojatniji razlog je poruka koja glasi: ja ne slavim ni vlastiti rođendan dakle nisam dužan slaviti ni vaše. To naravno nije istina jer ti su jadnici prisutni baš u svim slavljima i veseljima pazeći pri tom da se ne izlože nikakvim troškovima ili angažmanima. Na neki obrnuti način, odnosno na način na koji je neposlana poruka ipak poruka, te štediše svakodnevno slave svjetski dan štednje, sami sa sobom, ali šta ih briga, misle si nacereni, „nemojte me ništa pitat pa vam neću ništa lagat“. Ja sada neću daviti sa preciznim opisom razloga za slavlje ali ne mogu a da ne spomenem udio zvijezda, onu neponovljivu konstelaciju u trenutku rođenja spojenu sa roditeljskom srećom koji od trenutka kad nas ugledaju postaju neki drugi ljudi, ljudi koji više ne žive samo za sebe negu se i oni na neki način rađaju u svom novom životu za druge. Otac djetetu daruje mater, ime i prijateljstvo a mater djetetu daruje jezik i žudnju i sposobnost da voli sve živo, odnosno uvodi ga u misterij života kao svetkovine. Mater je sjećanje na brigu o životu a otac na brigu o sebi, otac je uspomena na knjige, glazbu i rakiju. Proslaviti događaj jednako je djelotvorno otvaranju filozofske knjige ili pokretanju stroja ili kutiji za alat u zaboravljenoj tvorbi identiteta ili ponovnom postavljanju pitanja „zašto sam baš takav kakav jesam?“ i „kako to da uopće jesam?“, budući da sam uvijek u postajanju, nikad dovršen, u razlici prema drugima. Dobitak imena jezično je mjesto s kojega će se pojedinac odazvati društvenom angažmanu i etičkim obavezama. Ako smo svi deleuzovske pustinje naseljene plemenima, florom, faunom koje premiještamo, neke uklanjamo, nekima pomažemo, eksperimentiramo, naša je jedina linija bijega svetkovina koja znači povlačenje prvih izohipsa jedne nove kartografije, jednog novog svijeta iznad kojeg nas postavlja žena, ona nas na rukama i tajnom svoga imena iznosi iz vatre vlastitog imena sve do neprimjetnosti, sve do neprepoznatljivosti, sve do lukavog pseudonima iza kojega u ime svemira upravljaš stvarima. Ma kako iskvaren bio život na zemlji uvijek postoje trenuci idile a za njih je uvjet androgin, odnosno dva čovjeka, odnosno jedan muškarac i jedna žena. Ili, Hamvasevim riječima, kao da je muškarčeva besmrtnost u ženi, a ženina u muškarcu. Kao da i ne žive jedno za drugo, nego za besmrtnost drugoga. Ljubomora je možda strah da će jedno proćerdati besmrtnost drugoga. Zato, sjetite se tko ste, malo je ljudi kao vi, hodajuće svetkovine, vi ste geografske širine i duljine onoga nečega što ne upućuje na bit, nego na događanje spajanja i okupljanja po vašim vlastitim pravilima. SEIZE THE DAY, MAKAR VAS UBILO! Jedna od brojnih prekretnica u povijesti Feuerbachovo je načelo: „Najviši i prvi zakon mora biti ljubav čovjeka prema čovjeku“. Dakle, čovjek je prometnut u svetinju, početak bitke subjekta protiv predikata. Sebenijekanje zajedničko je i „čistima“ i „nečistima“. „Nečisti“ niječe sva bolja čuvstva, sav sram, čak svu prirodnu strašljivost, i slijedi samo požudu koja njime gospodari. „Čisti“ niječe svoj prirodni odnos spram svijeta, niječe svijet i slijedi samo prohtijeve koji njime gospodare. Žeđ za novcem ništi glas savijesti, sav osjećaj časti, svu blagost i svu sućut. Treba krenuti od međusobnog oslobađanja, a ne od međusobne zarobljenosti. SEIZE THE DAY, MAKAR TE UBILO! Istovremeno smo ovdije i negdje drugdje, umreženi i sami sa sobom kao zastupnici krize, rizika, tranzicije i čitave epohe koja je na zalasku. Ključna riječ je participacija. Novi participatorni misticizam zajedničko je djelovanje različitih aktera. Tradicionalni modeli politike koji si postavljaju ciljeve i vjeruju da će ih ostvariti zamijenjeni su dogovorima, interakcijama, pregovorima, umrežavanjima, odbacivanjem striktnih autoriteta u korist mogućnosti za kooperaciju i konzultaciju.

Mikroelektronska metamorfoza kontrolne strukture učinit će upravljanje i monopolizaciju informacijskih tokova centralnim problemom u „industrijama budućnosti”. Raste interes poduzeća za fleksibilnot, odnosno, nastavak ponižavanja ljudi drugim i svim sredstvima. „Stoga ćemo, uz Prijedlog o izmjenama Zakona o obaveznom mirovinskom osiguranju, poštujući volju građana, također predložiti i promjene Zakona o radu i drugih zakona koji uređuju radno pravni status za pojedine kategorije na način da oni koji žele mogu raditi i nakon 65. godine“, najavio je premijer Plenković. Šok budućnosti pogađa društvo uvećavajući apatiju i politički cinizam. Dižu se nove lomače, dolazi do širenja alternativnih i subpolitičkih inicijativa decentraliziranih jedinica djelovanja. Ruše se monopoli – monopoli znanosti na racionalnost, muškaraca na profesiju, braka na seksualnost, politike na politiku – ali se ne ruše svijetovi. Kritika znači napredak. Riječ je o tome da se naučimo nadati. Riječ je o budnim snovima o boljem životu. Riječ je o pravom životu najjačeg intenziteta dovedenog do pjevanja i glazbe u pjesničkim figurama ljudskog prekoračivanja granica.

4. DANIMA SLABOSTI NA DAN MLADOSTI

Kada sam bio mlad i stalno zvao na razuzdane zabave, imali ste pametnijeg posla

Kada sam vikao iz sve snage, začepili ste uši

Kada sam ostario i postao ružan, napali ste me iz sve snage
Kada bih zatrebao pomoć, rekli ste – mi nikome ne pomažemo, mi smo profesionalci
Vratio sam se ponovo tu gdje nikad nisam bio
Sve je ostalo onako kako ga nisam nikad ostavio, u stadiju eksperimenta
Kao Lautremontov susret šivaće mašine i kišobrana na operacionom stolu
Jer moć se u slabosti dovršava
Zato uživam u slabostima, uvredama, isključenjima i tjeskobama, političkim nerealnostima
Tek kad sam slab i kad čitam,moćan sam i human jer humanost je odbacivanje iz sebe svega što je neljudsko i govnarsko
Biti pizdun i govnar sadaća je i sloboda genijalaca, svjesna prevara
Ostali se okupljaju uz baklje i marširanje, uz pirotehniku i bubnjeve
Vrijeđaj ako ti je do toga ali čitaj – veli Epiktet, a danas tko zna što bi rekao, možda bi vikao:
Tvornice umjetnicima
Zemlja filozofima

Politika autsajderima

5. Bloch je, kaže Uzelac, ono još nepostojeće, buduće, ono što tek predstoji čovječanstvu, smatrao njegovim autentičnim prostorom; svijet je tendencija i eksperiment, sadrži različite mogućnosti i nije sigurno koja će se od njih ostvariti: totalno uništenje ili savršenstvo; materija je samo moguće-bivstvujuće; sva filozofija prije Marxa okrenuta je, po mišljenju Blocha, prošlosti, a ako se i bavi suvremenošću, nju tumači sa stajališta idealnog – savršenstva koje se dostiže u apsolutu.

Kategorija novum nije našla svoje mjesto ni u jednoj slici svijeta prije Marxa; najviši domet ranije filozofije bio je u otkriću pojma granice, dok se do pojma cilja, odnosno svrhe, moglo doći samo uz pomoć pojma ponavljanje čija je posljednja pojavna forma bila identičnost. Granično se uvek veže za prvobitno a ne novo, što ima za posljedicu da se novo tumači kao vraćanje onog što je već završeno, izgubljeno, “granično” otuđeno. Tako se u modernoj filozofiji, kod Bergsona, pojam novog javlja kao apstraktna suprotnost ponavljanja ili kao suprotnost mehaničke jednovrsnosti. Ono se pripisuje svakoj manifestaciji života i na taj način gubi svoju vrijednost. Nužnost redefiniranja i novog promišljanja pojma novog Bloch nalazi u pojmu nada koja je imanentna biću koje je stalno usmjereno na budućnost. Nada nije samo afekt, u njoj je sadržana posebna vrsta znanja jer nam otkriva svijet kakav on može biti; nada je kvalitet našeg bića; u njoj je sadržana težnja ka savršenstvu koja oživljava čitav univerzum; tako se kroz ljudsku djelatnost ostvaruje kozmičko predodređenje. Ono čega još nema, budućnost, nije neko ništa, već ima vlastiti ontološki status kao realnu mogućnost skrivenu u stvarima i ljudskom odnosu prema svijetu, ona je poziv filozofiji da probudi uspavani utopijski potencijal u čoveku. Misliti o boljem, to je unutrašnji proces u našem “Ja”. To svjedoči o tome koliko je netko mlad, koliko u njemu ima skrivene nade, očekivanja koja ne tonu u san mada su obično bila čuvana u snovima. Čak i oni koji su duboko očajni nisu usmjereni na ništa; čak i samoubojica odričući se života vođen je nadom; i razorena nada ne prelazi u ništa već mjesto ustupa svojim novim oblicima. Buduće je još-nebivstvujuće. Čovjek je osuđen na stanje neostvarive nade: prošlo se ostvaruje tek nakon određenog vremena a autentična sadašnjost u danom vremenu uvek je odsutna. Stvarnost je uvijek procesualna stvarnost; stvarnost se može razumjeti samo kao proces; ona je posredovanje između sadašnjosti (kao nedovršenog prošlog) i mogućeg budućeg. Treba razlikovati spoznato, objektivno moguće i realno moguće. Objektivno moguće je ono što se očekuje sa stajališta znanosti, dok je realno moguće ono što još nije u punoj mjeri sabrano u samom objektu ili zbog nezrelosti ili što novi uvjeti tek pripremaju pojavu nove stvarnosti.

6.BAUK KOMUNIZMA SE BAUKOM KAPITALIZMA IZBIJA

Mi smo svi spremni za bauk komunizma ali bauk komunizma ni da čuje

Bauk kapitalizma s ljudskim licem nudi svoja rješenja šakom i kapom (s naglaskom na ŠAKOM) kao znanstvena i civilizacijska dostignuća nišneznaizma, bašmebrigizma, nikognevolizma, imbecilodarvinizma, tehnoidiotizma, krimoiluzionizma
Bauk kapitalizma pretvara sve što je čvrsto i postojano u virtualno i spektakularno a sve što je nepoćudno šalje u noć i maglu
Bauk se baukom izbija, subjekt postaje objekt, svijet postaje slika slike, ciljevi postaju sredstva, mišljenje postaje plaćeni nerad, ljubav postaje neplaćeni rad, nogomet postaje religija, proletarijat postaje prekarijat, odumiranje države postaje rađanje logora, homo ludens postaje homo sacer, višak vrijednosti postaje viškom okrutnosti, fenomenologija duha postaje fenomenologijom zloduha, sestre milosrdnice postaju sestre nemilosrdnice, sreća svih postaje srećom nekih
Bauk melankolije i mračnih raspoloženja traži svoj jezik kojemu ništa ljudsko nije strano
Albaharijevski rečeno, ništa nije strašnije od praznine, ništa prisutnije od odsustva
Bauk utopijske sreće i slobode traži svoje slike i zvukove s onu strnu dobra i zla
Bauk logike i matematike traži umjetničke oblike i plesne pokrete za paradokse društvene revolucije i užitke u stalnoj promjeni identiteta koji se uopće ne mijenja
Nema ljudskih prava bez prava životinja
Nema feminizma bez ekologije
Nema antirasizma bez antikapitalizma
Najveće mi je iskušenje oduvijek bila bezrazložnost,
Mada, nakon nekog vremena pokaže se da je i ta bezrazložnost bila s razlogom
Montaigneovski rečeno, mi smo sačinjeni od komadića, i to sastavljenih tako bezoblično i raznoliko da svaki djelić u svakom trenutku igra za svoj račun
Eto, takav sam, zločesto dijete terora, bolje da se u me ne uzdate
7.
Biti čovjek, danas, doista biti čovjek, znači biti revolucionar. Prvi aspekt revolucije je politički; drugi aspekt revolucije je ekonomski; treći aspekt je proizvodno – tehnički; četvrti aspekt revolucije je socijalni; peti aspekt je moralni; šesti aspekt revolucije je aspekt svijesti. Komunizam je rezultat revolucije. Za Bakunjina, sloboda je apsolutno pravo svakog čovjeka a država najveća prepreka u ostvarenju te slobode. U svom glavnom djelu o državnosti i anarhiji Bakunjin je ne jedanput zaključio da je svaka državna vlast u biti postavljena izvan naroda i nad narodom te zato „mora težili tome da potčini narod, da mu nametne red i svrhe koje su mu strane“, i zato mi obznanjujemo „da smo neprijatelji svake upravne državne vlasti, da smo neprijatelji državnog uređenja uopće i mislimo da narod može bili samo onda sretan, slobodan, kada će, organizirajući se odozdo prema gore, stvoriti sam svoj život, putem samostalnih i potpunoma slobodnih društava i mimo svakog službenog tutorstva, ali ne mimo različitih i jednako slobodnih upliva osoba i stranaka“. Uništenje države i crkve mora biti prva pretpostavka stvarnog oslobođenja društva. Tek nakon toga se društvo može i mora organizirati na drugi način, tj. odozdo, od narodnih masa, a ne prema nekom idealno zasnovanom planu nekolicine mudraca ili dekretu neke diktatorske sile, niti prema idejama nekih znanstvenika, a, na kraju, niti preko nacionalne skupštine izabrane na temelju općeg prava glasa. „Buduća socijalna organizacija može se podizati samo odozdo prema gore slobodnim udruživanjem i povezivanjem radnika, prvo u asocijacije, onda u općine, distrikte, narode i napokon u jedan veliki internacionalni i univerzalni federalni savez. Tek onda će se ostvariti istinski i životvorni poredak slobode i opće sreće, poredak koji ne niječe interese pojedinca i društva, nego ih štoviše potvrđuje i dovodi u sklad“. Proudhon je smatrao da radničke asocijacije moraju biti prožete principom uzajamnosti, mutualitetom, što vodi do stvaranja jedne sasvim nove civilizacije: „Međutim, proširite na radničke asocijacije uzete kao jedinstvo, princip mutualizma koji ujedinjuje radnike svake grupe, i vi ćete stvoriti jedan oblik civilizacije koji će se, u svakom pogledu, političkom, ekonomskom, estetskom, totalno razlikovati od prethodnih civilizacija“. Danas, u doba društava rizika, društava manjeg zla, otvorenih društava i totalitarnih društava, treba obratiti pažnju na riječice „post“, „neo“, „trans“, „retro“ i „hiper“. U samoj srži njihova značenja smješteni su rizici internacionalne nejednakosti i užasi modernizacije i kontramodernizacije globalnih opasnosti, čak i odgovori na pitanje kako društveno proizvedena dobra mogu da se raspodijele na nejednak i nepravedan a istovremeno legitiman način? Danas sve postaje autoreferencijalno, politika, ekonomija, kultura, znanost, gotovo da se natječu u proizvodnji opasnosti na tuđi račun stvarajući time novo društvo, društvo katastrofe. Od snova o jednakosti ostala je jednakost šansi a od tlapnji o solidarnosti dinamička tranzitivnost od slidarnosti u bijedi i neimaštini do solidarnosti u nesigurnosti i propasti. Vrijeme i prostor za ostvarenje pravde, slobode i jednakosti uvijek je upravo sada i ovdje. Hesselovim riječima “Stvarati znači oduprijeti se. Oduprijeti se znači stvarati.” IZLAZEĆI NA ULICU ODUPIREMO SE STVARAJUĆI, i treba ostati na ulici onoliko dugo dok ne prekoračimo granice vlastite epohe, dok ne postanemo subjekti istine, treba ostati na ulici do trenutka kad se odlučimo, činom angažmana, suočiti sa svijetom koji je loš, nepravedan, premrežen sustavima dominacije, izrabljivanja, moći i nasilja, koje se mora prekinuti, osporiti i transformirati, u tom trenutku moramo krenuti od etičke brige, jer nema ljudskih prava bez prava životinja, nema feminizma bez ekologije, i nema antirasizma bez antikapitalizma. U društvu katastrofe sve je dopušteno. Ne radi se o tome da se spriječi devastacija prirode nego da se procijeni, odnosno, odredi dozvoljena vrijednost, odredi ono čuveno MALO koje upravo znači da je devastiranje dozvoljeno. Isto je i sa nasiljem, isto je i sa trovanjem. Zahtjevi za nenasiljem, netrovanjem i nedevastiranjem iracionalni su i utopijski. Magija dozvoljene vrijednosti permanentna je isporuka normativa masovnog zagađivanja. Koliko možemo podnijeti, koliko dugo možemo trpjeti, želimo li biti ili ne biti? Treba izaći na ulicu i ostati na ulici onoliko dugo dok ne zapamtimo da je slobodan razvoj svakog čovjeka uvjet slobodnog razvoja svih ljudi, da nikad ne zaboravimo da je svaki čovjek odgovoran za sve ljude, da nikad ne zaboravimo da je čovjek budućnost čovjeka, da slučajno ne bi zaboravili koliko je demokracija krhka, i kako se stalno za nju treba boriti. Ako je moć raspršena u mnoštvu mreža moći, otpor je jedino moguć u mnoštvu lokaliziranih strategija, u mnoštvu lokalnih-svakodnevnih revolucija. Za demokraciju se treba boriti na način stvaranja javnog prostora u kojem se neprestano bore istina i laž, na način permanentnog prekoračivanja granica; za demokraciju se treba boriti na način stvaranja javnog prostora u kojem ostvarujemo sreću plativši za nju cijenu.
Stay surrounded by friends
Stay foolish in love
Stay happy and healthy
Stay SUBVERSIVE
Create dangerously

Komentar
Podijeli