Marko Raguž: VENECIJA – GRAD NAŠIH SNOVA

Poznaš li zemlju gdjeno limun cvate?

U tamnom lišću naranče se zlate,

Sa plavog neba laki vjetrić piri,

Šumori lovor, mirta iz njeg miri.

Poznaš li kuću? Krov joj nose stupi.

U odajama mramor blista skupi

JOHANN WOLFGANG VON GOETHE

VENECIJA – IZMEĐU RIJEKE SJEĆANJA I RIJEKE ZABORAVA

To je grad spomenik, prepun snoviđenja iz prošlosti, sa svim tim živopisnim vožnjama gondolama kroz kanale, koji rube sa prohujalim vremenima. To je grad koji pamti mnoge velike umjetnike, od Richarda Wagnera do Tiziana.

O Veneciji su pisali mnogi. Rilke je bio sjajan u svojoj priči „Jedna scena iz venecijanskog geta“. Vrijedni divljenja su bili Rilkeovi opisi Venecije i možda zaostaju jedino za opisima tog grada iz romana „Smrt u Veneciji“, Thomasa Manna.

U Rilkeovoj Veneciji se ne radi o romantičnim noćima lagune, niti venecijanskim maskama i Rialto mostu, nego o jednoj stvarnoj, mističnoj Veneciji – u sumraku njenih tajnih prolaza. U kojoj djeca u predvečerje lupaju u šerpe, gdje se odvija jedan šaroliki život, grada koji ima svoj geto, u koji je sabijen jedan povrijeđeni i uvrijeđeni život, ali sa brijega iznad grada puca pogled na nepregledno more, na Vječnost – koja se uvijek nalazi iznad svakog geta, pa i venecijanskog, i koja nudi jednu utjehu za patnju u toj stvarnosti nižeg stepena, u kojoj je čovjek utamničen.

Ruski književnik Ivan Bunjin je razgledajući Veneciju zastao pred izlogom jedne knjižnice. Pogled mu se zaustavio na knjizi Tomasa Mana „Smrt u Veneciji“. Evo ideje za moj novi roman, pomisli. Roman je kasnije zaista napisan, ali po imenom „Gospodin iz San Franciska“. Bunjin je za taj roman dobio Nobelovu nagradu. Šekspir je o mostu Rialto i Veneciji pisao u svojoj drami Mletački trgovac. Gete je Veneciju nazvao najvećom Dabrovom republikom, jer je ona podignuta na milijunima zbijenih balvana, usred močvarnog tla, u laguni između ušća rijeka Po (rijeka Sjećanja) i Piave (rijeka Zaborava).

Hm, opet ta Geteova duhovita i zagonetna misao. I meni su mletački duždovi ponekad ličili na dabrove (šala mala). Za svojih zlatnih godina, mletačka brodska flota je plovila po svim morima Svijeta. I slavni Marko Polo je upravo iz Venecije isplovio na svoje dugo putovanje oko svijeta.

BELLA VENEZIA

Ono za čime čeznemo jeste Pogled koji nije od ovoga Svijeta, a to je božije oko (na primjer). Ne mora nužno biti božije, može biti i nešto Treće. Nešto putem čega bi objektivirali, osvjedočili i spoznali vlastito postojanje. Stvarnost se zasniva na sistemu posmatranja, i nadzora. A ukupni je život test, ispit. Baš kao da se samo pripremamo za punu egzistenciju. Mi kao da slutimo da naš nervni sistem osjeća impulse drugih Realnosti. Molitva je tihi unutrašnji razgovor sa zaumnim svijetom. A kako bi izgledala božja perspektiva? Pogled odozgo, pogled iznutra i izvana – pogled prodoran poput Svjetlosti. Tehnologija, svemirski programi, samo su pritajena čežnja za božijom sveobuhvatnošću. A sve ljude koji hodaju ulicama, okupljaju se na koncertima – nadzire sistem u Zemljinoj orbiti. Tehnologija je postala totalitarna – sve prisutna. Podjarmila je i deformisala sve ljudske odnose i mnogo više uzima, nego daje. Tako je recimo facebook panoptikon prožeo planetarno tijelo. Mentalni prostor, virtuelno tlo – poprište je borbe. U Trećem svjetskom ratu (koji se pred nama već uveliko odvija) svako može da posmatra svakoga. Panoptikon iz totalitarnih sistema 20 vijeka zasnivao se na principu gledati, ali ne biti viđen (i to se uveliko promijenilo). Ali samo jedan mali krug vlada procesima, i mehanizmima posmatranja. Kroz kontrolu i manipulaciju pravi profit. Kapital i tehnologija, ruku pod ruku – sindžiri su novog doba. Ali samo malo kreativnosti treba za jedno virtuelno putovanje, imaginarnim zidovima. Svoju stolicu u mašti izdići u orbitu, u svemirsku stanicu, i krenuti na putovanje. Hronotop kretanja položen je u DNK molekule. Naši koraci ostavljaju tragove u već utabanim stazama. Već je mnogo ranije utabana staza koracima naših predaka (i kretanje masa unaprijed je zacrtano). Možda je to slično kretanju ptica na jug, ili krda jelena u druge rezervate. Često u predvečerje posmatram zbivanja oko Rialto mosta u Veneciji (putem kamere koja prenosi sliku uživo). Baš kao Svevišnji i čovjek može baciti oko u bilo koji dio svijeta, a kamere svojim objektivima pokrivaju gotovo sve. Gondole plove mirno ispod Rialto mosta, dok turisti šetaju duž kanala i režu prostor blicevima fotoaparata. Njihova lica se ne vide, i njima nije važno što ih neko posmatra. Odsjaji svjetlosti na površini vode i brodovi, osvijetljeni raskošno – unose u prostor nijanse noći. Na trenutak osjetim kao da sam dio tog malog svijeta, oko starinskog mosta.

Sve se posmatra, ali život u svojoj neponovljivosti ne može se ukalupiti objektivima. Razlika između pogleda Tehnologije i pogleda Boga je u tome što Bog vidi i one skrivene, unutrašnje trenutke. Sve one jedinstvene trenutke, kojima se osvjedočava istinsko postojanje.

ŠTA IMA NOVO NA RIALTU?

Shakespeare je u svome „Mletačkom trgovcu“ pisao o ovome drevnom mostu koji je vješto i neprimjetno pretvoren u svojevrsnu pozornicu njegove drame. Dramaturgija se povremeno prekida pitanjem: „ Šta ima novo na Rialtu“? Most je i ovdje, kao u Andrićevom romanu „Na Drini ćuprija“, bio epicentar svih zbivanja. Vijesti o sudbini venecijanskih mornara, kao i njihovi brodovi, stizale su prvo na Rialto most. On je stoljećima bio „medijski i info centar“ ovog divnog grada, otuda ono pitanje: Šta ima novo na Rialtu?

„Zašto Venecija tone“, pita se Abdulah Sidran u jednoj svojoj pjesmi posvećenoj ovom bajkovitom gradu? Ja bih ovdje to isto pitanje obrnuo: Zašto Venecija nije potonula?

Odgovor nam daje sam A. Sidran. „Gore ima Bog“, piše Sidran. „On je dao Veneciju, kao ticu i ribu što je dao, da ljudi i narodi vjeruju u Njega – čudeći se njegovim djelima“.

Venecija tone, ali je spašava Bog da ne potone. Ona ostaje i opstaje kao i Rialto most u Veneciji, koji je dovoljno čvrsto građen da se može oduprijeti eroziji modernog Vremena. Svoju knjigu „Druga Venecija“ veliki Predrag Matvejević započinje riječima: „Što se još može dodati povijesti ovoga grada a da to povijest nije zabilježila? Može se dodati i puno i malo. Treba pronaći mjesta sa kojih se poznata zdanja vide drugačije. I ne samo zdanja, već gondole, drveni stupovi koje polako uništava voda lagune, rđa, zalasci sunca“.