Darija Žilić: Iz početka

unnamed

iz početka

nema ničeg- niti jajeta iz kojeg nastaje svijet,
samo kaos starih potkošulja i miris cimeta
u bezbrojnim šalicama punim bijelog čaja.
u kineskim restoranima, na staklenim zidovima,
ljuti okusi i iskrivljene crte lica i siine bore,
malo manje straha u plavim tramvajima i kosa
pokrivena kapom i šalom, da ne ispadne.
vlati sušene trave i tijelo u koje su utrljane masti
svih mirisa i boje. pamtim samo zelenu.
već sutra, možda neće biti obitelji, samo prazna kuća
s novim krovom i terasom pored koje spavaju psi,
samo uže na kojem visi slanina za rijetke ptice koje
su ostale ovdje u hladnim danima.
brišem tvoje ime iz adresara, i tijelo se oporavlja
od sasivm umjetno nastalih osmijeha i micanja.
iz početka, bez sjaja, i bez mudrosti, onako,
kao što bolesnik kreće u svoju prvu jutarnju šetnju:
sporo, s pogledom prema cesti na kojoj ipak nema
ludih i brzih automobila