NAPUSTIO NAS JE PISAC, PJESNIK I DOKTOR VOJIN PAŠIĆ

253216

Fotografija: Dejan Štifanić

Najviše je volio more. Volio je svoj rodni Bihać, posebno rijeku Unu, iako nije imao iluzija prema Bosni. Pula je nakon rata postala njegova vječna, mirna luka. Podnosio je svašta tijekom rata, za zagrebačkih studentskih dana, kad su zavladali najgori među nama, no njegova radost življenja, uza sve ožiljke, bila je bitno jače gorivo od prevladavajuće mržnje i odvratne prakse prebrojavanja krvnih zrnaca. Iz njega je isijavao Danilo Kiš, Marquez, Borges...

Piše; Zoran Angeleski (Istra24)

Napustio nas je u 56. godini pisac, pjesnik i doktor stomatologije Vojin Pašić.

Iznimno duhovit, lucidan, osebujan. Izgubio sam prijatelja. Jako sam ga volio. I ovaj perfekt me buni, jer još mu čujem glas i vidim lice. Za posebno nadahnutih večeri znao je, s velikim glumačkim talentom, iz glave oživjeti zapanjujuće duge dijelove Shakespearovih tragedija. S druge strane, nisam siguran da me je itko drugi više nasmijavao u životu.

Česte verbalne tirade cinizma, potkovane silnom načitanošću i obrazovanošću, skrivale su iznimno senzibilnog i toplog čovjeka kojemu bi se i na iole snažnije očitovanje životne esencije, pozitivne ili negativne, znale zasuziti oči.

Volio je svoj rodni Bihać, posebno rijeku Unu, iako nije imao iluzija prema Bosni. Pula je nakon rata postala njegova vječna, mirna luka. Podnosio je svašta tijekom rata, za zagrebačkih studentskih dana, kad su zavladali najgori među nama, no njegova radost življenja, uza sve ožiljke, bila je bitno jače gorivo od prevladavajuće mržnje i odvratne prakse prebrojavanja krvnih zrnaca. Iz njega je isijavao Danilo Kiš, Marquez, Borges…

Najviše je volio more. U emanaciji estetskog, bitno više metafizičkog, onostranog, fiilozofskog, poetskog. Ono mu je bilo i maštovito polje avanturizma, svijet koji je bratski dijelio s Cousteauom. Zato je s pulskim godinama, nakon profesionalnih tečaja, počeo i roniti plavim dubinama.

“Ovdje gdje prestaje more i zemlja čeka”, naziv je njegove zbirke poezije iz 2004. godine, o kojoj je, kao i o svojoj fasciniranošću morem, svojedobno rekao: “To je Camoesov citat. Nema civilizacije kojoj se, došavši na more, ono nije svidjelo pa se vratila na kontinent. To je vječita čovjekova žudnja za jugom, za idilom, za arkadijom. To je kao izvrnuti antropološki put ribe. Mediteran nije svakom dan rođenjem, on se odabire u zrelom dobu, kao vjenčanje!”.

Ipak, njegovo istinsko ispunjenje životna je ljubav supruga Irena i njihov sin Filip, koji je silno veselio oca, posebno nakon što je našao svoj profesionalni put.

Bio je istodobno, s jednakom strašću, umjetnik i medicinar, pa i vješti poduzetnik. S jednakom je posvećenošću baš svaki dan čitao (ili pisao), a kao doktor stomatologije, učio, pohađao inozemne seminare, tehnološki ulagao i specijalizirao se za postavljanje implantanata, s opsesivnom usmjerenošću zadnjih godinu na zigoma zahvatima.

Kada sam ga u intervjuu za Glas Istre prije tri godine, nakon promocije njegove knjige “Na samotnoj prevlaci otoka Vange” pitao koliko u literaturu ulaže (možda i nesvjesno) logiku medicinara, Vojin je odgovorio: “Ako uzmete knjigu povijesti medicine, čitat ćete je kao najmaštovitiji roman. Studij anatomije nije bez intelektualnog erosa. Fiziologija također. Dijagnostika uključuje obradu podataka, ali vam je potrebna mašta da ih povežete i dođete do prave dijagnoze. Zapravo, odgovorit ću riječima doktora Čehova: “Medicina je moja zakonita žena, a književnost ljubavnica. Kada me jedna iznevjeri, ja noć provedem s drugom!”

Urednik knjige “Na samotnoj prevlaci otoka Vange”, veliko izdavačko ime Nenad Popović iz Durieuxa istaknuo je prilikom promocije 2019. da je Vojin Pašić “čovjek 19. stoljeća, čovjek literarnog interesa”.

– Tako žestoko i tako bogato rijetko tko danas piše. Tako u uvodnoj kratkoj priči iz 15. stoljeća Venecijanac siluje poludivlju djevojku u trstici neretvanskog mulja, dok taj ekstremni siže ima silno bogatu kulturnu pozadinu. Vojin Pašić je beskrajno obrazovan i načitan pisac, univerzalist, skoro učenjak, s nevjerojatnom suverenošću kao da stalno objavljuje. Ovo su pripovijetke koje su pisane na način na koji je pisao Edgar Alan Poe, bogate priče, ali ne minimalističke već takve koje vas ponesu kao roman, kao dobar film. Vojin je ‘borgesovac’, a to danas nije moderno, iako će Borges ozbiljnim ljudima biti svjetionik bar još 300 godina. Vojin je napisao spektakularne, fellinijevske priče, rekao je tada Popović.

S tog književnog skupa vraćamo glas Vojinu: “Čovječanstvo osjeća žudnju za iluzijom. Nažalost, moćnici, patrijarsi, izbavitelji, generali, gotovo redovito upotpunjuju to prazno mjesto i eto ti povijesti, gotovo uvijek krvave. To se nikada neće promijeniti. Ne zaboravimo da je s ovih prostora i Vespazijan. Dioklecijan je, također, bio moćnik, ali kakav. Briljantni reformator posrnulog carstva. Kažu da je bio vrag u grimizu, ali treba vidjeti tko to govori. Oni koji smatraju da je dolaskom Mesije sva dotadašnja mudrost svijeta postala luda. Zašto bi se takvima vjerovalo? Ne treba zaboraviti niti Demetrija Hvaranina, doduše napola Grka, koji je sa Filipom i Hanibalom krojio sudbinu tadašnjeg Mediterana, dakle svijeta.”

Završit ćemo ovaj oproštaj njegovom pjesmom “Strah”, zadnjom u zbirci pjesama “Ovdje gdje prestaje more i zemlja čeka”:

Ono što me plaši raste iz srca:
Iz njega neprestano izlijeću zrna krvi
i udaraju, kao geleri, o zidove vena
Ponekad sanjam
da je moje tijelo soba
napuštena u ratnom vihoru
Vene rastu u meni
i naziru se ispod monotone kože
Možda će me u snu prerasti
pokušavajući se uzalud uhvatiti
za posteljinu ili jastuk
Zaspim
kad zaboravim na plavetnilo očiju