Izložba vinorela Ivice Kiša, Marijana Crtallića i drugih autora iz fundusa galerije Kraluš u Sv. Ivanu Zelini
Pijmo prije no što će zadnji čas nas zvati
pijmo vino danas, nemoj nikad stati;
jer kad smrtni hropac dođe i uhvati,
nebo neće tada ni kap vode dati!
(Omer Hajjam, Rubajije, 93.)
Uoči svetoivanjskih dana kada se u našem vinorodnom kraju održava najveća izložba vina kontinentalne Hrvatske u našoj galeriji predstavljamo magija slika slikanih vinom – vinorela. Jedan dio izloženih radova je iz fundusa kojeg je galerija Kraluš počela stvarati prije nekoliko godina kada je organizirala radionicu za veći broj likovnih umjetnika, a drugi dio su vinoreli doajena ove slikarske nauke Ivice Kiša te radovi pokojnog sisačkog umjetnika Marijana Crtalića.
Radi se o slikama naslikanima onim fluidom (vinom) koji svojim svojstvima uzdiže dušu i zagrijava krvotok života, a plemenite crvenkaste nijanse tu zatočenih prizora vremenom tamne na papiru isto onako kako ”stari” vino kojim su naslikane, pa i mi sami s njima. Iako grčka riječ za vino (oinos) potječe od egejsko jadranskog pranaroda, što znači kako su i riječ i samo vino preuzeti u Grka kao posuđenice, ovdje se ne radi ni o kakvoj novotariji ili likovnoj ”posuđenici” budući da je slikanje vinom umjetnička vještina već dugo njegovana u podneblju Mediterana. Prekrasne slike u crvenim tonovima koje odišu mirisom vina postale su moguće tek razvojem papira, najvjerojatnije u sedamnaestom stoljeću, kada nastaju prvi akvarel papiri.
No, simbolično i vizualno nijanse crvene boje, različite kod raznih sorti vina, evociraju starija i gotovo arhetipska značenja ne samo crvene boje, već i trsja, loze, vina i uzleta duše. Crvena boja, boja života, dominira već u najstarijim ritualnim predmetima, žrtvenicima i vazama, koji su u funkciji su obraćanja silama U koje se vjerovalo shodno štovanju primarnih vegetativno kozmoloških ciklusa. Posve nedvojbeno crvena boja (oker, cinober) već od najranijeg doba karakterizira sveto, a time i ideju neumrlosti odnosno vječnog povratka. Marija Gimbutas koja je posebno istraživala kultove ranih neolitskih zajednica smatra kako je crveno boja Velike boginje, Majke Zemlje i života kojeg ona stalno iznova rađa pa je stoga ta boja simbolički regenerativna karaktera.Još je kod Grka prisutan običaj Mundus patet (otvoreni svijet) povezan s boginjom Demetrom, a koji korespondira s kršćanskim dušnim danom, i gdje su u crvenilom ukrašenim posudama ostavljani hrana i piće duhovima mrtvih (demetreioi) koji se u to doba na tri dana vraćaju u svijet živih. Neosporno je kako je crvena boja ono obilježje koje u holističkim predstavama pradavne Europe postoji kao jedan od medija što otvaraju put duši natrag u plodnu utrobu boginje odnosno žene, isto kao što i kasnije svojstvo crvenkastog ognjenog vina (vinum ardens) u alkemičara služi spiritualnom uspinjanu duše k svojem izvoru.
Sigurno nije slučajno što novozavjetna poruka ”Ja sam pravi trs, Otac je moj vinogradar” (Iv.15.1-11,1.) postala značajna uputa prema golemom proto-kompleksu mnogih ranijih predodžbi i vjerovanja koji kroz svetost bilja i njegovih emanacija, posebno vina, govori o duhovnoj povijesti čovjeka neodvojivoj od divinizacije zemlje i njenih plodova. Upravo zbog toga nije nikakvo čudo da biblijski otac Noa nakon potopa prvo sadi vinograd, jer je vino podjednako dio ranih rituala kao što je kasnije i ona ”krv života’ koja se pronalazi u euharistijskoj tajni. Vino i čovjek neraskidivo su povezani. Arheolog Marin Zaninović navodi kako je ”vinska loza prisutna u Europi već u tercijarno doba.” Ta divlja loza (vitis silvestris) služila je kao hrana i moguće kao sudionik kulta još u pradavno vrijeme, Mnogo je primjera i izvora koji povezuju vino sa svetošću i ritualima, ekstazama i običajima. Umjetnost tu nikada nije stajala postrani. Na kupama dionizijskih rituala crvenom je bojom pisalo ”živi i pij”, što se zasigurno odnosilo na vino i vjerovanje da ono uzdiže dušu. Čuvena je kupa majstora Egzekija koja se čuva u muzeju u Münchenu a koja pokazuje Dionizija u lađi ponad koje je ogroman čokot. Pijano stanje smatralo se svetim, ne samo u Grka, jer se držalo da se putem njega dolazi u izravan dodir s nadnaravnim.
Vino je eliksir koji posvećuje, krv božja i jedna od supstancija zavjeta koji obećava ”život vječni”, ili pak u svojstvu ”zmajskog eliksira” alkemijska panaceja za stvaranje čudesnog ”kamena mudrosti”. Slikanje vinom barem simbolički, dio je tradicije iščezle svetosti. Očaranost vinorelima tom nesvakidašnjom, rijetkom i suptilnom metodom slikanja, u kojoj prevladava impozantna monokromatska elegancija. Očaranost je vizurama koje u sebi sadrže nešto što je istinski arhetipsko i arhaično.
Vinoreli Ivice Kiša, slikara, kantautora, profesora, teoretičara kulture (kao i Crtalićeve), odnose se ponajviše na panorame naših gradova i zgrada, na vizure koje sada u crvenim nijansama postaju ponovo nove ili drugačije i gdje sve odzvanja kroz ton, boju, skalu, miris, sastav i oris kao jedno posve umjetničko posredovanje u harmoniji strukture svijeta i njenog izražavanja. Dojam je da su to slike u koje rado vjeruje srce, pa postaju neposredno bliskima kao da smo ih oduvijek gledali ili kao da ih znamo ili ih se sjećamo od prije.
radio gornji grad 
