Ivan Molek: Doživljaj i iskustvo putovanja kod Tatjane Gromače

artukovic Odraz-ateljea-u-zlatnoj-foliji[2377]

U Berlinu, Puli, Varšavi okupljeni su putopisni zapisi Tatjane Gromače o udaljenim i bliskim odredištima, stranim i domaćim, o europskim velegradovima i o omanjim, slabo ili nimalo poznatim istarskim mjestima. Na ovim se stranicama tako Koromačno susreće s Barcelonom, Lovran s Amsterdamom, Krakow s Labinom. I sve su to svjetovi obilježeni tragovima ljudske prisutnosti. O izostanku zapisa o krajolicima nedotaknutim ljudskim djelovanjem možda najbolje govori iskazana reakcija (koja u ovoj zbirci nije uvrštena, ali tematski joj ipak joj pripada): “mi [ih] samo pogledamo, pa odmaknemo pogled hitro, u strahu da se u tu ljepotu previše ne zaljubimo”.

Kao i u prethodnim Gromačinim djelima, i ovdje nastavlja ustrajno tinjati problem etičnosti potpune, trajne i bezgranične sreće. Takva se bezglasna sreća, koliko god poželjna i žuđena bila, ali i prometljiva po kratkom postupku u svoju suprotnost, iskazuje Gromači ipak promašena, banalna, kratkovidna i obmanjujuća pa stoga na koncu neprihvatljiva. Nespojiva s načelima humanizma i individualizma, referentnim autoričinim sklopovima vrijednosti. Već u zbirci novinskih reportaža Bijele vrane (2005) Gromača brani individualizam figurama poput autolakirera kojemu automobili “delaju škifo”, gade mu se, ili gradskog žicara koji prosi prolaznike za “malo munide”, pokoju uviđavno prišteđenu kovanicu, na način da njihovu neobičnost ili čak bizarnost ne prikazuje kao mehanički proizvod, kakav neizbježan ishod okolnosti ništa manje neobičnih ili bizarnih društvenih, političkih i ekonomskih tranzicijskih kretanja.

Takvih bi figura nedvojbeno bilo i da su te tranzicijske okolnosti bile drukčije, prosperitetnije, pa i pravednije, obzirnije prema oslabljenoj zaštićenosti onih zahvaćenih tim procesima, samo je njih trebalo na vrijeme umjeti zapaziti i potom pripovijedati o njima. Što pak humanizam za Gromaču jest, to se ovdje u Berlinu, Puli, Varšavi razabire iz zavijorenih “zastava dobrote i istine, mira i slobode”. I to uz važne dodatke: prvi, u humanizmu naglasak je stavljen na biće kadro “iscijediti za sebe nešto iskustva i znanja”, i drugi, što nakon mukotrpno stečene iscrpine, esencije, iscijeđenih kapi iskustva? Kako nakon toga osjećati, misliti i djelovati? Nisu li iskustvo i znanje podložni svojem okoštavanju, fosilizaciji, gubitku gipkosti? Drukčije od toga, jedan od ovdašnjih putopisaca, Davor Rostuhar, predložio je u svojoj Degustaciji slobode (2012) zanimljivu gradaciju: a) putovanje je možda zadnji ostatak slobode u društvu; b) putovanje je savršena sloboda; c) povijest putovanja na Zapadu pripovijeda o evoluciji od nužnosti do slobode. Intenzivniji doživljaji s putovanja negoli što su to oni kod kuće (“osjetio sam”, kaže Rostuhar, “Beskraj u svojim plućima”) te njihov neometan i trajan dotok ono su što bi trebalo priječiti “teške čizme na nogama slobode”. Kod Gromače se pak individualizam ne združuje s voluntarističkim uvjerenjem tako je jer hoću da tako bude; individualizam za nju ima smisla jedino ako se ne odriče univerzalizma.

U putopisnom zapisu o gradiću Oprtlju poštuje se pravilo o identitetu pripovjedača (govornika) i autora. Netko putuje i s kraće vremenske distance izvještava u pisanom obliku o putovanju. Pripovijedanje slijedi za doživljavanjem, ove se dvije radnje ne odvijaju istodobno. A putuje jer u svakodnevici ne nalazi što bi njemu ili njoj bilo zanimljivo, poticajno ili naprosto drukčije. Čak i tuđa svakodnevica putniku može biti nesvakodnevna, no Gromača ipak naglašava da se ovdje radi o “užitku tjelesnom i duhovnom, plandovanju”, “odrješenju od naših žudnji i nemira”, kakvoj suprotnosti “zaokupljenosti neprestanim vrtloženjima” poput onih u pčelinjoj košnici. Ugodno jesenje sunce grije gradski plato i njegove kamene ploče, obasjava vinograde, maslinike i vrtove smještene na terasama obronka. I sve dok je tako, sve dok se panoramski pogled prostire u daljinu – odlično. No, svega koji metar dalje, već s one strane gradskih vrata, Gromača otkriva drugi svijet, zatvoren, nepristupačan, pun vlage i mokrine, gorčine stisnutih usana, neprivlačan.

Ima u zapisu o Oprtlju refleksivnih dionica u kojima Gromača govori o poteškoćama humanističkog projekta u svakodnevici. Sklonosti prema ulizništvu, intrigama i spletkama, neobaviještenosti i nedostatku samokritike, barbarstvu koje se ne prestaje vraćati. Pa ako je nesrazmjer između čovjeka humanizma i čovjeka mase, kojega se “ništa ne može uvjeriti”, teško podnošljiv i iziskuje goleme energije, onda valja potražiti drukčiji način. Na ovome mjestu vrijedi svrati pozornost na zapis o poljskom Krakowu koji je prije refleksija o putovanju pred tridesetak godina negoli konvencionalan putopis. Pisan je s idejom da odnos doživljaja i iskustva ne prolazi mimo odnosa mladosti i zrelosti. Još povodom Oprtlja Gromača piše da ne treba rasipati svoje snage, da “sve će se to poravnati, sve će ishlapiti – sva nerazumijevanja, svi sukobi i netrpeljivosti”. Sada, s vremenske, društvene i psihološke distance, prisjećajući se Krakowa, ona konstatira da se zapravo poljskoga grada ni ne može pravo prisjetiti. Ponestalo je vezivnog tkiva kontinuiranog i nerazglobljenog pripovijedanja, sve što je pripovijedanje danas kadro učiniti, to je iznijeti na vidjelo poneku raspršenu i nepovezanu sliku. Poneki jantarni prsten po uzoru na Virginiju Woolf, ručno izrađene papuče, poneki komad crvene cigle i povrh svega “vucarati se onim ulicama”. Plandovanje, “dendyjevsko šegačenje, anarhistička pastorala okrunjena jeftinom votkom” u srednjoškolskom putničkom aranžmanu. Gromača se ne libi osvrnuti se na nekadašnju samu sebe ovim riječima: “jasno da pameti nisam imala tada, samo nešto ludosti i odvažnosti”. Mladosti se uglavnom opraštaju i provokativne nepodopštine, pa i naivnost da ona ne želi ništa, osim što želi “sve”. No postoji evidentna razlika između nepodopštine i zla, ali ne nužno i ne uvijek transparentna. Na primjer, bez uvida u problem etičnosti bezgranične sreće “hihotanje u Auschwitzu” iz Bolesti svijeta (2016) izlaže se po svoj prilici osudi zbog omalovažavanja tuđeg stradanja ili žaljenju nad običnom praznoglavosti. U Berlinu, Puli, Varšavi Gromača se hvata u koštac s drugim, ništa manje zahtjevnim ali komplementarnim etičkim problemom: je li zaborav najbolji lijek za “bolest svijeta”, prihvatljiv mehanizam samozaštite? Jer “sve” svijeta uključuje i najbrutalnije, najbešćutnije zlo što sije traume uokolo sebe i nakon počinjenog zločina. A na to mladost prosperitetnog drugoga poraća, izgleda, nije bila spremna. Ona se vodila drugim prioritetima iz uvjerenja da ima dovoljno vremena upravo za to “sve” (u kojemu takvo besprimjerno zlo ipak ostaje neidentificirano). Dvije se pripovjedne situacije ipak razlikuju. U romanu se “hihotanje u Auschwitzu” promeće ubrzo po povratku protagonistice kući u opsjednutost tragedijom Židova u Poljskoj. Uz to, “imala [sam] potrebu”, premišlja protagonistica Bolesti svijeta, “biti radosna, obzirom da je to jedna normalna ljudska potreba, pa čak i zadaća čovjeka”. A u refleksiji o putovanju ta se tragedija motri s distance: “nije trebalo mnogo da na onim tratinama i poljima, unutar onih pastoralnih i samozatajnih šuma zamislim masovna strijeljanja, pogubljenja najrazličitijih vrsta, padanja ljudskih tjelesa u jame, u rake koje su ondje još do maloprije, živi mrtvaci sami za sebe kopali, u mukloj odsutnosti, bez nade”. Na pitanje zašto odgovor glasi: iskustvo, za razliku od doživljaja, pretpostavlja distancu.

Za Gromaču kraj se mladosti odvijao kratko nakon krakovskog putovanja. Spletom povijesnih okolnosti, a ne mehaničkim pomicanjem kazaljka na satu i listanjem stranica kalendara. Dirljivo je bilo kratko prije u Poljskoj promatrati mladost u njezinom polaganju prava na ovo i ono (međutim, bez prihvaćenih obveza), ali u velikoj krvavoj balkanskoj makljaži malo je što (ako i išta) moglo biti dirljivo po mjeri mladosti. “Evo, da, tako je to bilo, no tko se sada toga [mladosti] sjeća?”. A zrelost je bila cinična i pompozna. No pored ove dvije vrste putopisne literature, u Belinu, Puli, Varšavi postoji i treća. Budući da narušava konvencije (težište pripovijedanja je na izvještavanju o tuđim, a ne vlastitim doživljajima; lik o kojem se pripovijeda nije žena nego muškarac i zapravo je prestao biti putnik, postao je starosjedilac) ta vrsta može biti označena kao granični slučaj fikcionalnog putopisa. Pojedine indicije, naime, navode međutim na pomisao kako je ovdje na djelu višestruka literarna igra zamjena. U zapisu o zgradi tržnice u Puli, taj mali dragulj modernističke konstrukcije od čelika i stakla s početka prošlog stoljeća domaći je mikrokozam anonimnog brodograđevnog inženjera. Prisan i povremeno sposoban razbuditi protagonistovu znatiželju. Učiniti njegovu svakodnevicu neobičnom, kao u kratkom zapažanju povodom obavijesti s osmrtnica izvješenim na ulazu u ribarnicu i obilježenima raznolikim znakovima podrijetla i pripadnosti. “Voljeli smo tu izmiješanost”. No takvi pogledi ostaju prikraćeni za uvid u fikcionalnu dimenziju ovog teksta. U njemu se pripovijeda kao da je protagonist jednom zauvijek odustao od putovanja, ponajviše zbog “ekonomske jadnosti s kojom je postepeno bivao sve zbliženiji”. Dakle, tekst ne pripovijeda o onome što se događalo na nekom putovanju, izvana i iznutra, već zamišlja što bi se moglo događati nakon što putovanjima dođe kraj. Već u početnim redovima pripovjedačica konstatira: “život se potrošio, otišao nekuda u vjetar, kao da ga nije ni bilo, a brodogradilište, tako će, govore, biti i s njime. To je valjda pouzdan znak da njegovo vrijeme polako prolazi, no dok je još ovdje, želio je uživati”. U tim novonastalim okolnosti, međutim, ni uživanje ne ostaje kakvo je prethodno bilo. U prikazu bogatstva zelene tržnice pod krošnjama kestenova – ponuda domaćih sireva i jaja, divljeg maslačka i mladog radiča, svežnjeva mlade kapule i šparoga, obilja plave i bijele ribe, školjaka, rakova i glavonožaca – čitatelj prepoznaje da protagonist u njoj uživa, ali selektivno, suženih mogućnosti, uglavnom očima, dodirom i mirisom.

S takvim uživanjem, bilo ono i ovako okrnjeno, nazire se još jedan aspekt Gromačinog pisanja. Uživanje se za nju ne pokazuje ishodom preuzetne volje koja se rado boji bojama odlučnosti, ako već ne svemoći, nego zbog prisutnosti ljepote u svijetu. Ona je staklasta, popraćena šarmom, naročita, pejzažna, ona pobuđuje harmonično osjećanje života. “Tek dosta godina nakon što su Europa i svijet spustili svoje teško oružje, ljudi su se i ovdje krenuli vraćati ljepoti, sjetili su se da ona još postoji, i da je važno da bude tu, da se [nju] njeguje”. Zanimljivo, ali ne i neočekivano, u Berlinu, Puli, Varšavi kičasta ljepota s turističkih putovanja, punktova masovnih atrakcija, koju bi navodno svi putnici trebali vidjeti i uživati u njoj, ne nalazi svoj glas. Razlog tome jest što se ona ispostavlja bezvrijedna za iskustvo. A univerzalizam kod Gromače, rečeno u apstraktnim terminima, jest univerzalizam razlika između subjekta i objekta, aktivnosti i pasivnosti, ja i drugog, u kojemu je “čisti užitak” ozbiljan kandidat za položaj čistog kiča.

(Pogovor knjizi putopisnih zapisa T. Gromače, Berlin, Pula, Varšava, Sandorf, svibanj 2022.)