Zorica Radaković: UKRAJINOFILIJA I NEKROFILIJA

31675837_977715619060580_8568492629199683584_n

Je li ovo demokracija ako ja koja nisam ukrajinofil se moram kao građanin bojati da izrazim svoje mišljenje oko ratne i ekonomske situacije koja je snašla Europu i svijet? Koliko sam ja slobodni građanin ako moram slijepo prihvaćati etički diskurs NATO-a i EU kao humanistički? Prirodna činjenica je da sam Hrvatica rođena u Hrvatskoj i da tu živim, nemam druge domovine, a moja zemlja je članica EU i NATO-a, te zbog toga – premda deklarativno (po Ustavu) imamo ljudska prava na mišljenje i izražavanje – de facto ja eventualno mogu u sebi po skrivećki gajiti misli i osjećaje protiv politike ovih dvaju saveza, i zbog toga se osjećam gore nego izbjeglica jer nemam kamo izbjeći u Zapadni svijet koji je sav militaristički nastrojen s jezivom propagandom, propagandom koja čak nema u makijevelističkom smislu pragmatični cilj da naudi neprijatelju, u ovom slučaju Rusiji, nego da izvrši lobotomiju vlastitih građana, da svi kliču „Slava Ukrajini!” što u prijevodu znači „Slava EU i NATO-u!” , pa tko nije u tom zboru, odmah je proglašen da je rusofil, neprijatelj i to – jednim udarcem – i neprijatelj (politike) RH, EU, NATO-a, i Zapada odnosno – same zapadne civilizacije?!?
Koliko smo samo puta izgovorili riječi – globalizam, planetarnost? Te riječi su do nedavno značile nešto sasvim drugo, a danas smo cijelu planetu sveli predmet (vlasništvo?) NATO-a i EU? Ostatak je kao neki korov? S jedne strane – na sva usta, na sve pore govorimo protiv nasilja nad ovim ili onim društvenim skupinama, životinjama, biljkama, a s druge strane u lijepoj našoj EU u militarističkoj pomami ne samo što je političarima normalno umjesto zagovaranja diplomatskih rješenja odobravati enormne iznose za oružje nego ih za joj i još i još oružja nadglasavaju razni uvaženi znastvenici, umjetnici, pa čak i jedna Nobelovka! Zar smo kao ljudska vrsta prešli toliki civilizacijski put od kamenog do digitalnog doba da bi recept za bolji svijet vidjeli kroz ubijanje?
Ukrajina je žrtva. Čak i veća žrtva nego što sami drže da jesu, tu mislim na ljude, stanovnike Ukrajine kojima je surovo presječen svakodnevni život i koji su se našli u grotlu patnje – fizičke, materijalne, psihičke i duševne. Žrtve su oni napadača, ali i svojih bezumnih političara koji su NATO stavili iznad života i dobrostanja svojih građana! Zar je NATO bog? Sve i da jest bog (a neke naznake i postoje dočim nekažnjeno sije smrt gdje god da intervenira, milijune života je ugasio i ostavio pustoš), sve da i jest – dakle – bog, bog razaranja i smrti; pa zašto mu hrliš? Napokon, tko je taj Zelenki? Moćni glumac koji je u Ukrajini na glumi zaradio više nego neka zvijezda u Holliwoodu? Zar on nema sućuti prema stradanju vlastitog naroda? Pa još uvlači narode Europe da zbog refleksa sankcija Rusiji – gladuju i smrzavaju se? Kako ga nije stid? Je li on uopće ljudsko biće?
Da, ukrajinski živalj su žrtve, ali i ne ta monstruozna politika kojoj se kliče povikom „Slava Ukrajini!” Dok ljudi umiru u mukama on se uključuje u Euroviziju i motivira gledateljstvo da glasuju za ukrajinski band, toga nema ni u Monthy Pitonu, sramota! Pa kad izvođači pobijede s pjesmom koju su pokrali, i kad slažu da nakon toga idu na bojišnicu, oni prodaju tu eurovizijsku nagradu da bi se za to kupilo još malo oružja, sramota!
Ali, gdje god da se okrenem: „Slava Ukrajini!” Tek tu i tamo netko tko nije ukrajinofil, što doznajem ispotiha, razumljivo, ljudi se boje, euforičina većina je opasna, iza njih stoji vlast i sva propaganda. Ali ja se ne želim bojati! Dosta mi je bilo straha 90-ih! Stalno neka demagogija! Psihologija stada! Pa zbog HDZ-a tražiš utočište u SDP-u, da ti ipak čuvaju leđa! Ne, nikad nisam bila ni u jednoj stranci, čak ni ljudskopravaškoj skupini što mi je dalo za pravo da se kao individualac za tri čitaoca narugam kako su u jednom danu klupu na Zrinjevcu iz ideoloških razloga prefarbali čak četiri puta! Rekoh, ne želim se bojati! Ali me ovi teški slojevi ideologije i propagande guše i po malo strepim što će tek biti kad nestane ono komfora koji pridržava silne gomile laži i kolektivnih samoobmana, kad se uz povike „Slava Ukrajini!” (nedajbože!) pridodaju i neki drugi.