Nera Karolina Barbarić: ZAŠTO JE RAT U UKRAJINI NAZVAN RATOM MRTVIH

70979858_10219031655318521_6821771275782848512_o

Fotografija: Ognjen Karabegović

„Rusija je jedna od rijetkih zemalja koja nikada – nikad, nikad, nikad, nikad, nikad – ne uči na vlastitim lekcijama iz povijesti i ponavlja ih uvijek iznova“, izjadao se medijima moskovski povjesničar-genealog Vitalij Viktorovič Semjonov, u javnosti prepoznat kao najistaknutiji genealog, posebice kad je riječ o demistifikaciji umrlih i nestalih ruskih vojnika nakon Drugog svjetskog rata.

Aktualna zbivanja u Ukrajini „osvježila su“ dio te ratne ruske povijesti jer iz Kijeva, dobro upoznatog s time, dopiru zvučna pitanja i strahovi koji proizlaze iz razaranja na istoku Ukrajine, masovnih grobnica, zarobljavanja, ali i velikih gubitaka ruske vojske. Cijena pobjede, pokazalo se to već, najbolnije je pitanje za ruske vlasti i društvo, a što više vremena prolazi, nitko ne može uvjerljivo reći koliko je ljudskih života do sada stajala „specijalna operacija“ u Ukrajini i sve je manja vjerojatnost da se istina sazna. Sporadične informacije govore o velikim gubicima slabo plaćenih ruskih vojnika, dovučenih s ruskih periferija, čija krvarina ili ratna plaća iznosi bijednih 440 eura. U ratnim kronikama i u brojnim videozapisima objavljenim na Telegramu, često se mogu vidjeti ruski vojnici azijskih crta lica.  Oni se pojavljuju među zarobljenicima, u kronikama racija, kao optuženi za zločin u Buči. Vojnici koji su završili na fotografijama i videima na Telegramu uglavnom dolaze iz Burjatije, regije koja se nalazi između Bajkalskog jezera i Mongolije u istočnom Sibiru. Opisani su kao najokrutniji Putinovi vojnici, gori i od čečenskih kadirovaca. U stvarnosti, oni su jednostavno najočajniji, najsiromašniji, pretvoreni u topovsko meso koje dolazi iz najudaljenijih krajeva “carstva”. I nisu jedini, takvi su i vojnici iz Dagestana, pa zajedno imaju najveću stopu mrtvih i posebice iskasapljenih u ovom ratu već nazvanom – rat mrtvih. 

Prema istim procjenama, broj vojnika i poginulih iz Moskve i Sankt Peterburga, koji zajedno čine 12% ruskog stanovništva, gotovo je nula. Ovu nejednakost objašnjavaju –  etničke preferencije, unutarnje političke strategije i ekonomska situacija. Prema nekim analitičarima, da bi izbjegao „ bratimljenje“, Vladimir Putin  šalje u rat ljude koji nemajuveze s Ukrajinom,  koji su neslavensko stanovništvo Rusije. Dakle, ono najmanje blisko Ukrajincima u svakom smislu. U stvarnosti postoji mnogo rodbinskih, prijateljskih, poslovnih odnosa između Rusa i Ukrajinaca, posebice kada su u pitanju stanovnici gradova poput Moskve ili Sankt Peterburga. 

„Pitali su me što me privlači u Rusiju osim činjenice da sam Rus“, rekao je također Semjonov. „Evo što: vjerojatno nema boljeg mjesta za svjedočenje cijelog spektra ljudskih emocija i djelovanja – od najgoreg barbarstva i ponižavanja osobe do najviših težnji i čina nesebičnog herojstva.“ Međutim, ta se Semjonova istina o Rusiji, kad je rat posrijedi može ilustrirati i činjenicom da milijuni Rusa još uvijek ne mogu saznati što se dogodilo s njihovim – djedovima, očevima, koji su pali u borbama za domovinu za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Golem broj gubitaka sovjetskih trupa i dalje se, desetljećima već, vodi kao „nestali“: formalno nisu mrtvi, nisu ni zarobljeni, nisu dezerteirali… jednostavno su nestali, potonuli u mrak…

Na toj, u osnovi staljinističkoj mantri, ruski predsjednik Vladimir Putin izgradio je uvjerenje da su poginuli vojnici cijena koju vrijedi platiti za pobjedu u Ukrajini – barem se tako tvrdi u dijelu izvještaja iz Kremlja koji je procurio u javnost, a prenio ga Daily Mail. Dočim, The Mirror tvrdi da su gubici preveliki i da dužnosnici u Kremlju uzalud uvjeravaju Putina da invazija ima katastrofalne posljedice. A gubici su, ne samo preveliki, nego u razmjeru s trajanjem specijalne operacije, najmasovniji ikad. I, da bi slika ovoga rata bila groznija – nikad, ni u jednom ratu nije bilo strašnijih ozljeda…

To i jest razlog brizi i panici koju naglašavaju ukrajinski mediji, pozivajući se na veliko ružno iskustvo iz Sovjetskoga Saveza, kada je otprilike pola milijuna sovjetskih vojnika i časnika izgubilo udove na ratištima tijekom Drugog svjetskog rata. Vratili su se iz rata beskorisni, bez posla, proseći za život po ulicama, kazalištima i tržnicama. Staljin je ubrzo naredio da se ova manjkava publika ukloni iz vidokruga kako bi se zaustavilo „uništavanje sovjetskih pogleda na grad“. Iz Lenjingrada, Moskve i drugih velikih gradova, osakaćeni veterani doslovce su uhođeni i otimani na ulicama, ubacivani u kamione i odvoženi na periferiju, blizu granice s Finskom, na otok Valaam, usred najvećeg jezera u Europi – Ladoge (o moći toga jezera i kako je ondje „potonula“ cijela jedna ruska armija u ratno proljeće 1943. dok je pod konjima pucao led, a vojskom zapovijedao general koji, kaže Curzio Malaparte u romanu Kaputt, „nikada nije izgovorio riječ ljubav“). Ali, bila je to cijena koju su sovjetski vojnici platili da bi se sačuvao Lenjingrad.

Dom ratnih vojnih invalida na Valaamu osnovan je u zgradama bivšeg pravoslavnog samostana 1948. godine. Borci bez udova živjeli su u sramnim uvjetima izolacije poput najgorih zločinaca. Oni koji su izgubili sve udove cinično su prozvani “samovari” (jer bez nogu i ruku osoba izgleda kao ruski samovar); posebno loše prošli su upravo samovari. Uvijeni u zavoje kao bebe, nuždu su vršili ispod sebe; ljeti su ih iznosili vani i stavljali na travu uz rijeku ili jezero, mokraća i izmet kapali su im u vodene tokove. Mnogi od njih pokušavali su se utopiti dok ih medicinske sestre nisu gledale. Ni danas se ne zna kolikima je to i uspjelo.

Prvih nekoliko godina u zgradama nije bilo struje, grijanja, pa ni ambulante; tisuće njih umrlo je od prehlade i neliječenih bolesti. Slične ustanove pojavile su se krajem četrdesetih diljem Sovjetskog Saveza, sve smještene na zabačenim, hladnim mjestima i skrivene od ljudskih navika, najčešće u napuštenim samostanima: Kirillo-Belozersky, Alexander-Svirsky, Goritsky. Procjene su da je ondje skončalo, prije ili poslije, između 150 i 200 tisuća invalidnih sovjetskih vojnika. Godinama, desetljećima su obitelji tražile osakaćene sinove, muževe, braću, koju je otela država. Napori žena u poslijeratnom razdoblju da pronađu svoje vojnike u domovima za invalide, rijetko su sretno završile. Neki su bogalji namjerno odbijali izaći pred rodbinu, čak su skrivali svoja prava imena, posramljeni zbog svoga izgleda. Kao rezultat toga, ti ljudi su se našli izbrisani iz kolektivnog povijesnog pamćenja. Rijetki pojedini entuzijasti bez ikakve potpore države pokušavaju doznati istinu o onima koji su ostatke života ponijeli u posebne domove za branitelje.

Vladimir Putin koji redovito dolazi na Valaam, navodno na molitvu u samostan, nikada, rekao bi Semjonov – nikada, nikada, nikada, nije spomenuo ratne invalide koji su bili prisiljeni živjeti i umrijeti u neljudskim uvjetima na arhipelagu. Štoviše, ujutro, 1. svibnja 2016. godine, na pravoslavni Uskrs, buknuo je ondje požar i sažegao u okviru 800 metara četvornih cijelu tamošnju nacionalnu baštinu koja je sagrađena 1850. godine. Dakako, i sve tragove ljudskog boravka ondje. Mediji su tada javili – da nije bilo ljudskih žrtava. Ali, postavljeno je i pitanje kako je tako temeljito sve uništeno…

Nisu se samo sovjetske vlasti odurno ponijele prema svojim invalidima. Evo kako je izgledao život njemačkog vojnika okruženog SSSR-om u Staljingradu? Njemačka Šesta armija (300 000 ljudi) formirana je na početku operacije Barbarossa. Bila je to najmoćnija formacija cijele njemačke vojske, za koju je Hitler rekao da bi sa 6. armijom “mogao jurišati na nebesa”. Šesta je armija napredovala duboko unutar Sovjetskog Saveza, do Staljingrada na rijeci Volgi. Sovjeti su skupili goleme vojske na suprotnoj strani rijeke. Zbog masovne prijevare, poznate pod nazivom “Maskirovka”, Nijemci nisu znali da će Crvena armija krenuti na njih. Koliko je strašna bila ta bitka i topničko bombardiranje, kazuju riječi njemačkog časnika koji je u ratni dnevnik zapisao kako „postoje samo dva načina za bijeg od ovog bombardiranja: ili smrću ili ludilom“.

Operacijom Uran, izvedenoj po zamisli generala Žukova (strategija koju neki vojni analitičari prepoznaju u Ukrajini), sovjetske tenkovske vojske susrele su se u pozadini Šeste armije, a Nijemci se našli u kliještima. Hitler je odbio dopustiti Šestoj armiji izlaz i pridruživanje njemačkim linijama blizu rijeke Don, nekoliko milja udaljenima. Debeli Herman Goering uvjerio je Hitlera da se opkoljena vojska može opskrbiti zračnim putem, padobranima. General avijacije, von Richthofen tvrdio je suprotno, ali su ga obojica vodećih nacista ignorirali. Jako ogorčen, von Richthofen je navodno tada primijetio: “Goeringovom liku bi učinilo neizmjerno dobro da je mogao provesti neko vrijeme s opkoljenom vojskom.”

Ukratko, zbog nemogućnosti dopremanja hrane vojsci, glad je učinila da su njemački vojnici morali ubijati svoje tovarne konje kako bi dobili nekoliko kriški jestivog mesa. Bezbroj ljudi je umrlo od gladi, terenske bolnice su se punile; vojnici s ozbiljnim ranama na glavi, grudima i trbuhu ostavljani su na ledenoj hladnoći izvan bolnice, jer se za njih ništa nije moglo učiniti. Obrađivane su samo lake rane; šake, uši na ranjenim muškarcim strugane su kirurškim lopaticama i bacane u vatru. Jedan ruski liječnik je, ulazeći u jednu od ovih bolnica iskopanih u špilji nakon završene bitke za Staljingrad, rekao da pacijenti imaju ‘kratere na licu’ uzrokovane gnojnim ratnim ranama, ali se oni tada nisu mogli liječiti. Mnogo ih je ubrzo umrlo od ozeblina, jer Nijemci nisu imali zimske ratne uniforme, a oni koji su uspjeli biti amputirani od ozeblina znali su da im je kraj, jer tamo bogalji ne mogu preživjeti… Vojnici s tifusom brzo su izolirani kako bi se spriječila daljnja zaraza. Mnogi su upali u delirij, bez ikakve nade da će preživjeti, neki se odali kanibalizmu…

Muškarci su bili toliko slabi da nisu mogli ni igrati karte ili šah, nuždu su obavljali na lopatu, a sadržaj bacali izvan rovova. Mrtvi se nisu pokapali. Neki su pokušavali počiniti ‘samoubojstvo vojnika’, gurnuvši glavu izvan svoje zemunice i nadajući se da će metak ruskog snajperista milosrdno stati na kraj njihovim patnjama. Uz to, pojavio se ​​novi, misteriozni uzrok smrti, zbog čega su Nijemci iznenada padali na mjestu mrtvi, bez vidljivog razloga. Patolog koji je došao iz Berlina, nakon mnogih obdukcija, izvijestio je da je uzrok smrti mješavina iscrpljenosti, hladnoće, gladi i očaja. Međutim, taj je ‘sindrom iznenadne smrti’ još uvijek misterij, a zaključak toga patologa i danas je uzrokom prijepora u Njemačkoj.

U znak solidarnosti s vojskom na frontu, general Zeitzler, načelnik Glavnog stožera, počeo je jesti iste obroke kao i muškarci u Staljingradu. U roku od nekoliko dana izgubio je nekoliko kilograma. Hitler mu je tada naredio da se vrati normalnoj prehrani, a on Fürer, izdao je naredbu da se šampanjac od tada ne služi u njegovom stožeru. Proždrljivi Goering nije učinio ništa po tom pitanju: poznato je da je kraljevski večeravao na vrhuncu staljingradske krize, žderući masne odreske u Horcheru, njegovom omiljenom berlinskom restoranu. Goebbels, ministar propagande, bavio se za to vrijeme gušenjem vijesti s fronta. Ako bi nešto i procurilo u javnost, pozivao se na slavne povijesne bitke poput one kod Termopila…

A kada se von Paulus konačno predao, ostalo je samo oko 90 000 ljudi. Raspršeni su u nekoliko logora za ratne zarobljenike u Rusiji. Godine 1955. u Njemačku se vratilo njih manje od šest tisuća…

Koliko će se, milibože, bogalja vratiti iz Ukrajine i kamo će ih smjestiti kada ih Bjelorusija jednom otpusti?

Izvori: Quora Digest, The Mirror, Telegram, Daily Mail

C

Rusija je jedna od rijetkih zemalja koja nikada – nikad, nikad, nikad, nikad, nikad – ne uči na vlastitim lekcijama iz povijesti i ponavlja ih uvijek iznova“, izjadao se medijima moskovski povjesničar-genealog Vitalij Viktorovič Semjonov, u javnosti prepoznat kao najistaknutiji genealog, posebice kad je riječ o demistifikaciji umrlih i nestalih ruskih vojnika nakon Drugog svjetskog rata.

Aktualna zbivanja u Ukrajini „osvježila su“ dio te ratne ruske povijesti jer iz Kijeva, dobro upoznatog s time, dopiru zvučna pitanja i strahovi koji proizlaze iz razaranja na istoku Ukrajine, masovnih grobnica, zarobljavanja, ali i velikih gubitaka ruske vojske. Cijena pobjede, pokazalo se to već, najbolnije je pitanje za ruske vlasti i društvo, a što više vremena prolazi, nitko ne može uvjerljivo reći koliko je ljudskih života do sada stajala „specijalna operacija“ u Ukrajini i sve je manja vjerojatnost da se istina sazna. Sporadične informacije govore o velikim gubicima slabo plaćenih ruskih vojnika, dovučenih s ruskih periferija, čija krvarina ili ratna plaća iznosi bijednih 440 eura. U ratnim kronikama i u brojnim videozapisima objavljenim na Telegramu, često se mogu vidjeti ruski vojnici azijskih crta lica.  Oni se pojavljuju među zarobljenicima, u kronikama racija, kao optuženi za zločin u Buči. Vojnici koji su završili na fotografijama i videima na Telegramu uglavnom dolaze iz Burjatije, regije koja se nalazi između Bajkalskog jezera i Mongolije u istočnom Sibiru. Opisani su kao najokrutniji Putinovi vojnici, gori i od čečenskih kadirovaca. U stvarnosti, oni su jednostavno najočajniji, najsiromašniji, pretvoreni u topovsko meso koje dolazi iz najudaljenijih krajeva “carstva”. I nisu jedini, takvi su i vojnici iz Dagestana, pa zajedno imaju najveću stopu mrtvih i posebice iskasapljenih u ovom ratu već nazvanom – rat mrtvih. 

Prema istim procjenama, broj vojnika i poginulih iz Moskve i Sankt Peterburga, koji zajedno čine 12% ruskog stanovništva, gotovo je nula. Ovu nejednakost objašnjavaju –  etničke preferencije, unutarnje političke strategije i ekonomska situacija. Prema nekim analitičarima, da bi izbjegao „ bratimljenje“, Vladimir Putin  šalje u rat ljude koji nemaju veze s Ukrajinom,  koji su neslavensko stanovništvo Rusije. Dakle, ono najmanje blisko Ukrajincima u svakom smislu. U stvarnosti postoji mnogo rodbinskih, prijateljskih, poslovnih odnosa između Rusa i Ukrajinaca, posebice kada su u pitanju stanovnici gradova poput Moskve ili Sankt Peterburga. 

Pitali su me što me privlači u Rusiju osim činjenice da sam Rus“, rekao je također Semjonov. „Evo što: vjerojatno nema boljeg mjesta za svjedočenje cijelog spektra ljudskih emocija i djelovanja – od najgoreg barbarstva i ponižavanja osobe do najviših težnji i čina nesebičnog herojstva.“ Međutim, ta se Semjonova istina o Rusiji, kad je rat posrijedi može ilustrirati i činjenicom da milijuni Rusa još uvijek ne mogu saznati što se dogodilo s njihovim – djedovima, očevima, koji su pali u borbama za domovinu za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Golem broj gubitaka sovjetskih trupa i dalje se, desetljećima već, vodi kao „nestali“: formalno nisu mrtvi, nisu ni zarobljeni, nisu dezerteirali… jednostavno su nestali, potonuli u mrak…

Na toj, u osnovi staljinističkoj mantri, ruski predsjednik Vladimir Putin izgradio je uvjerenje da su poginuli vojnici cijena koju vrijedi platiti za pobjedu u Ukrajini – barem se tako tvrdi u dijelu izvještaja iz Kremlja koji je procurio u javnost, a prenio ga Daily Mail. Dočim, The Mirror tvrdi da su gubici preveliki i da dužnosnici u Kremlju uzalud uvjeravaju Putina da invazija ima katastrofalne posljedice. A gubici su, ne samo preveliki, nego u razmjeru s trajanjem specijalne operacije, najmasovniji ikad. I, da bi slika ovoga rata bila groznija – nikad, ni u jednom ratu nije bilo strašnijih ozljeda…

To i jest razlog brizi i panici koju naglašavaju ukrajinski mediji, pozivajući se na veliko ružno iskustvo iz Sovjetskoga Saveza, kada je otprilike pola milijuna sovjetskih vojnika i časnika izgubilo udove na ratištima tijekom Drugog svjetskog rata. Vratili su se iz rata beskorisni, bez posla, proseći za život po ulicama, kazalištima i tržnicama. Staljin je ubrzo naredio da se ova manjkava publika ukloni iz vidokruga kako bi se zaustavilo „uništavanje sovjetskih pogleda na grad“. Iz Lenjingrada, Moskve i drugih velikih gradova, osakaćeni veterani doslovce su uhođeni i otimani na ulicama, ubacivani u kamione i odvoženi na periferiju, blizu granice s Finskom, na otok Valaam, usred najvećeg jezera u Europi – Ladoge (o moći toga jezera i kako je ondje „potonula“ cijela jedna ruska armija u ratno proljeće 1943. dok je pod konjima pucao led, a vojskom zapovijedao general koji, kaže Curzio Malaparte u romanu Kaputt, „nikada nije izgovorio riječ ljubav“). Ali, bila je to cijena koju su sovjetski vojnici platili da bi se sačuvao Lenjingrad.

Dom ratnih vojnih invalida na Valaamu osnovan je u zgradama bivšeg pravoslavnog samostana 1948. godine. Borci bez udova živjeli su u sramnim uvjetima izolacije poput najgorih zločinaca. Oni koji su izgubili sve udove cinično su prozvani “samovari” (jer bez nogu i ruku osoba izgleda kao ruski samovar); posebno loše prošli su upravo samovari. Uvijeni u zavoje kao bebe, nuždu su vršili ispod sebe; ljeti su ih iznosili vani i stavljali na travu uz rijeku ili jezero, mokraća i izmet kapali su im u vodene tokove. Mnogi od njih pokušavali su se utopiti dok ih medicinske sestre nisu gledale. Ni danas se ne zna kolikima je to i uspjelo.

Prvih nekoliko godina u zgradama nije bilo struje, grijanja, pa ni ambulante; tisuće njih umrlo je od prehlade i neliječenih bolesti. Slične ustanove pojavile su se krajem četrdesetih diljem Sovjetskog Saveza, sve smještene na zabačenim, hladnim mjestima i skrivene od ljudskih navika, najčešće u napuštenim samostanima: Kirillo-Belozersky, Alexander-Svirsky, Goritsky. Procjene su da je ondje skončalo, prije ili poslije, između 150 i 200 tisuća invalidnih sovjetskih vojnika. Godinama, desetljećima su obitelji tražile osakaćene sinove, muževe, braću, koju je otela država. Napori žena u poslijeratnom razdoblju da pronađu svoje vojnike u domovima za invalide, rijetko su sretno završile. Neki su bogalji namjerno odbijali izaći pred rodbinu, čak su skrivali svoja prava imena, posramljeni zbog svoga izgleda. Kao rezultat toga, ti ljudi su se našli izbrisani iz kolektivnog povijesnog pamćenja. Rijetki pojedini entuzijasti bez ikakve potpore države pokušavaju doznati istinu o onima koji su ostatke života ponijeli u posebne domove za branitelje.

Vladimir Putin koji redovito dolazi na Valaam, navodno na molitvu u samostan, nikada, rekao bi Semjonov – nikada, nikada, nikada, nije spomenuo ratne invalide koji su bili prisiljeni živjeti i umrijeti u neljudskim uvjetima na arhipelagu. Štoviše, ujutro, 1. svibnja 2016. godine, na pravoslavni Uskrs, buknuo je ondje požar i sažegao u okviru 800 metara četvornih cijelu tamošnju nacionalnu baštinu koja je sagrađena 1850. godine. Dakako, i sve tragove ljudskog boravka ondje. Mediji su tada javili – da nije bilo ljudskih žrtava. Ali, postavljeno je i pitanje kako je tako temeljito sve uništeno…

Nisu se samo sovjetske vlasti odurno ponijele prema svojim invalidima. Evo kako je izgledao život njemačkog vojnika okruženog SSSR-om u Staljingradu? Njemačka Šesta armija (300 000 ljudi) formirana je na početku operacije Barbarossa. Bila je to najmoćnija formacija cijele njemačke vojske, za koju je Hitler rekao da bi sa 6. armijom “mogao jurišati na nebesa”. Šesta je armija napredovala duboko unutar Sovjetskog Saveza, do Staljingrada na rijeci Volgi. Sovjeti su skupili goleme vojske na suprotnoj strani rijeke. Zbog masovne prijevare, poznate pod nazivom “Maskirovka”, Nijemci nisu znali da će Crvena armija krenuti na njih. Koliko je strašna bila ta bitka i topničko bombardiranje, kazuju riječi njemačkog časnika koji je u ratni dnevnik zapisao kako „postoje samo dva načina za bijeg od ovog bombardiranja: ili smrću ili ludilom“.

Operacijom Uran, izvedenoj po zamisli generala Žukova (strategija koju neki vojni analitičari prepoznaju u Ukrajini), sovjetske tenkovske vojske susrele su se u pozadini Šeste armije, a Nijemci se našli u kliještima. Hitler je odbio dopustiti Šestoj armiji izlaz i pridruživanje njemačkim linijama blizu rijeke Don, nekoliko milja udaljenima. Debeli Herman Goering uvjerio je Hitlera da se opkoljena vojska može opskrbiti zračnim putem, padobranima. General avijacije, von Richthofen tvrdio je suprotno, ali su ga obojica vodećih nacista ignorirali. Jako ogorčen, von Richthofen je navodno tada primijetio: “Goeringovom liku bi učinilo neizmjerno dobro da je mogao provesti neko vrijeme s opkoljenom vojskom.”

Ukratko, zbog nemogućnosti dopremanja hrane vojsci, glad je učinila da su njemački vojnici morali ubijati svoje tovarne konje kako bi dobili nekoliko kriški jestivog mesa. Bezbroj ljudi je umrlo od gladi, terenske bolnice su se punile; vojnici s ozbiljnim ranama na glavi, grudima i trbuhu ostavljani su na ledenoj hladnoći izvan bolnice, jer se za njih ništa nije moglo učiniti. Obrađivane su samo lake rane; šake, uši na ranjenim muškarcim strugane su kirurškim lopaticama i bacane u vatru. Jedan ruski liječnik je, ulazeći u jednu od ovih bolnica iskopanih u špilji nakon završene bitke za Staljingrad, rekao da pacijenti imaju ‘kratere na licu’ uzrokovane gnojnim ratnim ranama, ali se oni tada nisu mogli liječiti. Mnogo ih je ubrzo umrlo od ozeblina, jer Nijemci nisu imali zimske ratne uniforme, a oni koji su uspjeli biti amputirani od ozeblina znali su da im je kraj, jer tamo bogalji ne mogu preživjeti… Vojnici s tifusom brzo su izolirani kako bi se spriječila daljnja zaraza. Mnogi su upali u delirij, bez ikakve nade da će preživjeti, neki se odali kanibalizmu…

Muškarci su bili toliko slabi da nisu mogli ni igrati karte ili šah, nuždu su obavljali na lopatu, a sadržaj bacali izvan rovova. Mrtvi se nisu pokapali. Neki su pokušavali počiniti ‘samoubojstvo vojnika’, gurnuvši glavu izvan svoje zemunice i nadajući se da će metak ruskog snajperista milosrdno stati na kraj njihovim patnjama. Uz to, pojavio se ​​novi, misteriozni uzrok smrti, zbog čega su Nijemci iznenada padali na mjestu mrtvi, bez vidljivog razloga. Patolog koji je došao iz Berlina, nakon mnogih obdukcija, izvijestio je da je uzrok smrti mješavina iscrpljenosti, hladnoće, gladi i očaja. Međutim, taj je ‘sindrom iznenadne smrti’ još uvijek misterij, a zaključak toga patologa i danas je uzrokom prijepora u Njemačkoj.

U znak solidarnosti s vojskom na frontu, general Zeitzler, načelnik Glavnog stožera, počeo je jesti iste obroke kao i muškarci u Staljingradu. U roku od nekoliko dana izgubio je nekoliko kilograma. Hitler mu je tada naredio da se vrati normalnoj prehrani, a on Fürer, izdao je naredbu da se šampanjac od tada ne služi u njegovom stožeru. Proždrljivi Goering nije učinio ništa po tom pitanju: poznato je da je kraljevski večeravao na vrhuncu staljingradske krize, žderući masne odreske u Horcheru, njegovom omiljenom berlinskom restoranu. Goebbels, ministar propagande, bavio se za to vrijeme gušenjem vijesti s fronta. Ako bi nešto i procurilo u javnost, pozivao se na slavne povijesne bitke poput one kod Termopila…

A kada se von Paulus konačno predao, ostalo je samo oko 90 000 ljudi. Raspršeni su u nekoliko logora za ratne zarobljenike u Rusiji. Godine 1955. u Njemačku se vratilo njih manje od šest tisuća…

Koliko će se, milibože, bogalja vratiti iz Ukrajine i kamo će ih smjestiti kada ih Bjelorusija jednom otpusti?

Izvori: Quora Digest, The Mirror, Telegram, Daily Mail