SMAK SVIJETA

278847759_10221857317165924_5231463621354394689_n

Prema onome što se danas zna, dame i gospodo, smak svijeta će se desiti na sljedeći način:
Na početku će nestati buba na jednom prilično malom ostrvu u južnom Pacifiku i svi će reći, hvala Bogu što je ova buba konačno otišla, zbog tog odvratnog svrbeža, kojeg je donosila sa sobom i prljavštine koju je uvijek ostavljala.
Nešto kasnije su stanovnici tog ostrva primijetili da u rano jutro, kada ptice pjevaju, jedan glas nedostaje, jedan visoki, prilično oštri glas, poput zrikanja zrikavca, glas jedne ptice, čija je hrana, očito je, bila mala prljava buba.
Nešto kasnije su ribari na tom ostrvu primijetili da u njihovim mrežama nedostaje jedna vrsta, ona mala, ali posebno nježna vrsta, – ovdje moram prekinuti i to spomenuti da ptica sa oštrim glasom ima, ili je imala naviku da nakon povratka sa jednog dugog leta iznad mora ispusti svoj izmet, koji je za malu, ali posebno nježnu vrstu ribe bio dnevni obrok.
Nešto kasnije su stanovnici kontinenta, u čijoj je blizini bio taj prilično mali pacifički otok, primijetili da se na travi, na kvakama njihovih vrata tokom jela, na odjeći, na koži i kosi, skupljaju sićušni mali kukci, koje nikada nisu vidjeli, i nisu razumjeli, jer nisu mogli znati da je mala, ali posebno nježna vrsta ribe bila hrana jednoj većoj, ne tako nježnoj ribi, koja je vrlo jednostavno lovila jednu drugu sortu, malu, žutu plisku, koja je prije svega jela te male crne insekte.
Nešto kasnije, primijetit će stanovnici Europe, poput nas, da cijene jaja rastu, i gotovo nasilno će vlasnici kokšjih farmi kazati da se kukuruz, koji čini većinu stočne hrane za kokoši, i dolazi s kontinenta u čijoj blizini je bio taj prilično mali pacifički otok, više ne može nabaviti radi neke pošasti insekata, koja je uspješno presretnuta otrovima, ali je pritome nastradao kukuruz.
Nešto kasnije, sada sve ide mnogo brže, piletina više nije pristizala na tanjire.
U potrazi za zamjenom za kukuruz u hrani za kokoši udvostručen je udio ribljeg brašna, ali svaka riba danas sadrži jedan veliki udio žive, koja je dosad bila dovoljno niska da nikome ne nanese štetu, ali sada je proizvela istrebljenje kokošaka.
Nešto kasnije će stanovnici jednog uistinu malog pacifičkog ostrva prestrašeno trčati od obala prema kućama, jer nemaju apsolutno nikakve spoznaje o onome što su vidjeli.
Bila je danas plima i čovjek stoga mora zapaziti, nebo je bilo plavo, bez vjetra, i valovi su bili slabi kao po lijepom vremenu i uprkos tome su danas poslijepodne obale ostrva bile poplavljene vodom i niko nije znao da su tog istog dana na čitavom svijetu ljudi trčali od obala do kuća i da su pravim imenom nazvali nadiranje mora.
Nešto kasnije su se stanovnici tog uistinu malog ostrva u južnom Pacifiku ukrcali sa krovova svojih kuća u ribarske čamce i uputili se u pravcu kontinenta, gdje se dogodila čitava stvar sa kukuruzom.
Tamo je more poraslo u metrima i gradovi na obali i luke leže već duboko pod vodom i stvar je bila u tome da je čovjek morao svu zatrovanu perad, svih šest milijardi komada, spaliti, i ugljena prašina, koja je time nastala, umrtvila je atmosferu, koja je već bila opterećena toplinom i sagorijevanjem.
Ona je puštala sunčevu svjetlost unutra, ALI NE VIŠE VANI, zbog čega se zrak ugrijao, tako da se led na polovima počeo topiti, hladnoća se smanjila a nivo vode se povećao.
Nešto kasnije su ljudi, koji su umeđuvremenu pobjegli u brda, ugledali iza vrhova, daleko na horizontu, jedno čudno blijedo svjetlo i oni nisu znali, šta bi trebali misliti i tada se začula slaba tutnjava, i kada je jedan od starješina sada pretpostavljao da se radi o početku rata „Velikih“ za posljednji preostali komad zemlje za njihove narode, tada je pitao jedan drugi, pun gorčine, kako je za ime božje sve to otišlo tako daleko.
Da, moje dame i gospodo, more je poraslo, jer se zrak ugrijao i zrak se ugrijao, jer su spaljene kokoši, a kokoši su spaljene, jer su bile zatrovane živom, dobile su živu, jer su se hranile ribom, hranile su se ribom jer nije više pristizao kukuruz, kukuruz nije pristizao, jer je korišten otrov, otrov je morao biti korišten, jer su se pojavili insekti, insekti su došli, jer ih riba više nije jela, jer je sama bila pojedena, i bila je pojedena, jer je jedna druga uginula, druga je uginula, jer jedna ptica više nije letjela, ptica nije letjela, jer je jedna buba nestala, ta usrana buba, koja je bila na početku.
Ostaje pitanje, postavite ga sebi bez okolišanja, zašto je ta buba nestala?
To, moje dame i gospodo, nažalost još nije objašnjeno, ali čvrsto vjerujem, da se pogrešno hranila. Umjesto da jede travu, jela je travu sa uljem, umjesto da jede lišće, jela je lišće sa čađom, umjesto da pije vodu, pila je vodu sa sumporom, tako dugoročno čovjek čini zločine protiv samoga sebe.
Ostaje još pitanje, koje sebi postavljam, kada će to biti?
Znanstvenici se obično češu po glavi, kažu za deset, za dvadeset, možda za pedeset godina ili tek za stotinu godina, dok sam se ja sam već predomislio, ja sam siguran, smak svijeta, moje dame i gospodo, već je počeo.
—-
Slika: „Posljednji sud“ (Hieronymus Bosch, 1450 – 1516)
Prevod: Marko Raguž
Autor: Franz Hohler
—-
Na dan planete Zemlje, 22. 04. 2022.godine