Romano Bolković: I love Kroejša.

ogi30

Fotografija: Ognjen Karabegović

Amerika je bila i ostala land of opportunity, ali Hrvatska je puno više: Hrvatska je zemlja u kojoj svatko već ima to što želi, samo je to prešutna tajna, da stranci ne nahrupe i rasprše nam dream come true.
Da bi se ova tajna očuvala Hrvati su pristali na neophodnu žrtvu licemjerja: ne samo da se pred drugima pretvaraju da tome nije tako, nego su, e kako bi bili sasvim sigurni u očuvanje svoje tajne, i sebe uvjerili u to.
Stoga su za svijet, znate ona mjerenja sreće, Hrvati jedan od najnesretnijih naroda na svijetu. Nesretni su toliko da misle da su nesrećni.
A šipak!
Hrvati su najsretniji narod na svijetu, ako je čovjeku dano biti sretan, i ako je sreća ostvariti svoj mokri san.
Sad ste već mokri i na javi, pa da vas ne držim napaljene, voila:
Gdje to postoji na svijetu neka druga zemlja u kojoj crkve zjape prazne, ali se bolnice zovu Sveti Duh i Sestre milosrdnice, a u njima listom rade doktori koji istim tim smokvinim listom imaju ili prikrivaju priziv savjesti?
Prijepodne.
Popodne, isti ti građani, kako se samorazumijevaju – eto nisu taj dan oprali kosu da to dokažu – ideju na Filozofski teatar, joj kak bu dobro, gledati revoluciju. Ako je gost moguće pripadnik al-Qaide, kakav štos, ah famos!, to bu dobro provedena večer nakon koljenice u Lampionu i par gemišteca prije Apokalipse, samo prosim ne now, poslije, za doma.
Doživotno im je vladao Tito, a svi Hrvati. Doživotno Bandić, a svi Možeju (donedavno i Ćiro, mislim da jedino Silvek veli da mu je mek k’o duša).
Po gradovima svi su u Rotaryju, ima više rotarijanaca nego branitelja, a svi se kunu da njihov poznanik ima kuma koji je vidio čovjeka da kopa po kontejneru. Doduše, vidio ga je iz Q3, malo von oben, pa nije sigurno da je to kontejner, ni da je to čovjek. No nekaj je videl, jebiga, kaj sad…
No kaj sam htio, ah, da, Hrvati… Hrvati su mitska bića, kao kentaur, pola čovjek, pola konj: ne treba olako kazati da su javno jedno, privatno drugo, a ne, ne samo da ne razlikuju javno od privatnog, što je fundamentalno za svijet građanstva i možebitno passe za današnji navodno post-postmoderni, a ustvari refeudalizirani svijet zasnovan ne na opreci privatno-javno, nego na feudalnom suprotstavljanju javnog i tajnog, nego se kod Hrvata i u sferi javnog i u sferi privatnog miješaju suprotstavljeni osjećaji i misli – ako su to misli, jer to što Hrvatima svašta pada na pamet uopće još ne znači da išta misle – pak bi oni bili alegorija kognitivne disonance, kad ovdje o kognitivnom ne bi morali govoriti samo uvjetno, u tragovima.
Nevolem nacionalne karakterologije, ali tu i tamo postoji neka markantna crta nacionalnog profila, da ga jebeš Prus nije Grk, niti se smije k’o Englez: kad je Prusu nešto smiješno, ode u podrum, pa se tamo smije, tko je vidio ozbiljnog čovjeka smijati se. Tako i Hrvati imaju tu crtu prijetvornosti: kao što je Marx rekao da je Luther ukinuo vjeru u autoritet restauriravši autoritet vjere, tako su i Hrvati, sasvim naspecifično protestantski, nimalo katolički, interiorizirali taj socijalni rekvizit u psihološki alat obrade konfliktnih situacija i proturječnih informacija. Povijesno je to iskustvo: ovdje, uči Krleža, svatko tko posadi drvo mora s time računati da će mu ga za života posjeći, nitko se nije rodio i umro u istoj državi, i biti licimur ekskulpirana je vještina društvenog preživljavanja s kojom se na dnu hrvatske ovčje duše okružene vukovima što su je komadali do Redivive sasvim ugodnopomireno živi. To se čak ne ispovijeda, to se podrazumijeva: svako usputno: Kak si?, implicira prešućeno: A zakaj?
I tako svi u Hrvatistanu žive utopijsku idilu kao živu stvarnost: nariču o socijali a na Viru im je legalizirano pet apartmana, Daruvar je grad s najvećim brojem automobila na svijetu nakon Mumbaja a pred poskupljenja benzina cca 15 lipa redovi na pumpama kao da se poklanjaju partijske knjižice zvane iskaznice, svi su društvenovirtualno angažirani kao Čegevaranakartama a politička je stratifikacija postojanija od kubanske, svi kasne s plaćenjem komunalija a kvadrat stana pseće kućice na Bregani 4 soma ojra, nitko ne radi petkom nakon 2 a na obali nema više mjesta za ugurati tu jebenu kućicu s Bregane, pas joj mater: u jednu riječ, svi se ponašaju kao zagrebački obrtnici: milenaristički, zadnja vremena tek što nisu, samo što nisu propali, ali evo, aleluja!, nekim čudom svaki sunčani vikend kolone na Lučkom duže od Igmanskog marša, pa je uistinu dobro i pravedno prestati časovito kenjati o savjesti, jer kao da je itko ovdje ima, prizivu savjesti i supripadajućim temama, kad je horizont razumijevanja ote problematike u Hrvata ionako kao horizont događaja crne rupe: o prizivu se savjesti govori sve do trenutka kad ljubavnica nazove jer ima nešto važno za kazati.
I tu je spici kraj.
Ne želim sudjelovati u polemici, žalim ovu ženu, višestruko je muče, more i ubijaju, ne želim govoriti o prizivu savjesti, i zato sam ovo i napisao: ovdje za razgovor o tome nema pretpostavki! Takav razgovor pretpostavlja iskrene sugovornike. No kao što u Hrvatskoj nema javnosti, jer javnost počiva na pretpostavci racionalnosti, prihvaćanju razumne argumentacije, što ovdje nije dio tradicije, tako je sve da je i ima razgovor o prizivu savjesti nemoguć, budući da će oni koji je ovoga časa ispovijedaju već doma poreći pred vlastitom ženom: A jebiga, kaj da ja sad radim, kaj me i ti jebeš, dobro znaš kak stoje stvari.
I tako to ide, i ve nekak bu, jer nikdar ni bilo, i taka nataka:
Ne brinem ja za Hrvate: Hrvati stvarno žive sjajno i u najboljem od svih mogućih svjetova, ako zamislim univerzum u kojem su nužno i Hrvati.
Brinem za ovu ženu koja ničim na svijetu nije to od nas zaslužila.
Jer, da je ovdje barem par sekundi itko promislio prije no što joj je nešto službeno i javno kazao, još bih se i zamislio; ali, znamo mi nas, jeb’o ti nas, ovo je sve default, kurentna ideološka društvenopoželjna signalizacija, i kao što se mirno ode nakon magrebskih terorista iz HNK na nightcup Žnidaršiću, tako se nakon rođenja savjesti iz duha korala koliko za dežurstva pokori sestri nemilosrdnici.
Blažena Hrvatska, još ni propala iako mi živimo.