Irena Matijašević: Pala Sam

23116994_10213589928238745_8857985678154492736_o

Fotografija: Ognjen Karabegović

Pala Sam

Pala sam
Ali ne doslovno
Klonuo mi je duh
Poveo se za insignijama
Ovog svijeta
Novac zdravlje moć i slično
I zaboravila sam stvarati čuda
Riječima
Sad mi one uzvraćaju udarac
Ne vole me više
Jer sam ih odbacila
Čak izdala
Mijenjala ih za komfor
Za stupor zapravo
U kojem sam živjela mjesec dana
Poput tzv normalnih ljudi
U svim tim danima
Vodila me jedna definicija tzv dobro
Prilagođenog pojedinca
I stvorila sliku ponašanja
Kakvo treba biti da bismo
Bili građani malograđani ali ne
I umjetnici
Ne znam koliko je snažan taj impuls
Za normalnosti
Ali očito je
To je impuls mehaničkog kretanja
A pjesma funkcionira jedino kao pobuna
Stvoriti riječi
Pretvoriti taj rad motora u riječi
Djela u riječi
Oriječiti sve sobom
I zaboraviti na strojno kretanje
Zaboraviti mehaniku
Zakone kretanja i nekretanja
Zaboraviti da te dotukla zbilja
Tzv objektivni realiteti
Od kojih nitko još nije pobjegao
Kako god okreneš
Zbilja udara i na najsnažniju maštu
I danak je plaćen
Ja sam zanijemila
Izgubila dar govora
O riječi vratite mi se opet
Budimo opet jedno sebstvo
Jedna nakrcana gomila
Koja ništa ne znači nikome
Osim nekolicini koji razumiju
Da je poezija savršena
Jer liječi od života
Postoje i pjesme koje liječe dušu
Vraćaju joj sadržaj
I puninu
I učine sve da se duša raspojasa
Ja želim pisati
Ja želim čitati
Dajte hrane mojoj duši
Dajte joj materijala za snove
Dajte joj kruha
I vrapci čuju ovo i dolete
Odjednom
Niotkuda
I sad im čujem pjev
Kako zamamno miriše svibanj
Kraj mehaničkog života