Edit Glavurtić: …DA NAM ŽIVI, ŽIVI RAD…

279369063_10227609218636361_943892891085612502_n
Prvom maju veselili smo se danima unaprijed, pri čemu je najvažnije bilo da ne pada kiša, jer je loše vrijeme kvarilo planove koji su u svim varijantama uključivali roštiljanje u prirodi. To je uglavnom značilo da su nečiji roditelji na taj dan otišli u Trst, na sindikalni izlet, ili na slično druženje sa svojim društvom, pa smo se mogli organizirati i uputiti prema njihovoj vikendici. Sakupili smo lovu i kupili kruha i mesa za roštilj, gajbu piva i mineralne vode. Uvijek je bilo uzbudljivo i turbulentno, redovito se netko s nekim posvađao već oko loženja vatre, parovi bi nestajali obližnjoj šumici, a barem dvoje se napilo pa smo ih poslije morali tražiti. Uvijek se tu našao i netko s gitarom, pa smo pjevali onih nekoliko pjesama koje je dotični znao odsvirati, a kasnije smo se derali i bez muzičke pratnje. Uglavnom, bilo nam je lijepo i dobro smo se proveli, a naročito je zgodno bilo kad se praznik spojio s vikendom, što nije funkcioniralo jedino ako bi pao u srijedu. Sve druge varijante značile su nekoliko slobodnih dana.
Onih godina kad nije bilo nikakvog plana, ostao nam je Maksimir. Nadicu i mene jako su privlačile rock grupe koje su nastupale na velikoj livadi, a posvuda je bila velika gužva, svaka staza i livada vrvjele su ljudima. Naročit metež nastao je u prijepodnevnim satima kod štandova na kojima se dijelio besplatni prvomajski grah s kobasicama, kojeg su od ranog jutra kuhali u golemim kotlovima. Mirisalo je primamljivo, ali je red bio predugačak, a odbijala me pomama i naguravanje oko tanjura graha kojeg sam, i ovako i onako dvaput tjedno jela kod kuće.
U Zagrebu je u to vrijeme bilo puno tvornica, industrija je bila sastavni dio gradskog identiteta. Roditelji sve djece s kojom sam išla u školu bili su zaposleni, a najčešće su radili oboje. Majka je u rjeđim slučajevima bila kod kuće, a u pravilu je s obitelji živjela baka, čija je glavna zadaća bila kuhanje i otpremanje djece u školu. Ranojutarnji saobraćaj bio je veoma živ, prepuni tramvaji i autobusi razvozili su ljude prema tvorničkim halama i pogonima. Točno u šest odjeknula bi tvornička sirena, pokrenuti su strojevi i velike pokretne trake, počela je proizvodnja. Tvornice su imale svoje restorane i liječničke ambulante, novine, likovne i literarne sekcije, izlete i ljetovanja u radničkim odmaralištima, u jesen su sindikati organizirali kupnju zimnice, a Djed Mraz je donio dar svakom djetetu čiji su otac ili majka pripadali kolektivu. Za rad u tvornici nije trebala posebna škola, za određene poslove dovoljna je bila obuka, i već se moglo početi, a radilo se punom parom, često u tri smjene. U pogonima su se sklapala prijateljstva, obilježavali rođendani i prikupljao novac kad bi se tko teže razbolio ili bi mu umro član obitelji.
Bio je to dobar život, stabilan i siguran, i koliko god neobično zvučalo, nikad se nije čulo da je nekom kasnila plaća. Tom se je plaćom moglo školovati djecu, a kad su radila oba roditelja, mogla se, uz pomoć kredita, graditi kuća, i svake godine ljetovati u radničkom odmaralištu u Dalmaciji. Moglo se planirati i čak pomalo štedjeti, a parola “da nam živi, živi rad” imala je smisao i pokriće. Ponosim se time što sam dijete plavog radničkog predgrađa, jer što god sam kasnije radila i gdje god da sam bila, moje me je predgrađe pratilo, njegove slike i navike ostale su u meni kao podsjetnik na način života jednog mirnog i dobrog vremena.
Prije četrdeset i više godina izradio je Safet Zec ciklus grafičkih listova i ulja na kojima su motiv bile krošnje. Kompozicija je bila jednostavna: bujna razlistala krošnja, u pozadini komad neba ili zid neke kuće s naznakom dvorišta ili telegrafskog stupa. A zapravo je bilo puno više: bio je to mir velikog neba, ranog jutra i trenutka prije nego što netko tihim koracima prođe onih nekoliko metara od kućnih vrata do dvorišne ograde, i promrmlja:”Dobrojutro, sused”, ako je iz susjednog dvorišta netko upravo izlazio. To je bio trenutak kad se predgrađe budilo, a ljudi kretali prema tramvajskom stajalištu, jer se na posao tada nitko nije vozio automobilom. Naravno da Zec nije naslikao tu priču, ona je potpuno moja, pronađena u velikoj tišini njegovih razlistalih krošnji čim sam ih prvi put vidjela, ali veliki umjetnici i jesu veliki po tome što promatračima omogućavaju da iz njihove, s lakoćom ulaze u svoje priče.
A moja ima i mali dodatak: pošto smo u Dubravi živjele u jednoj prostoriji, a mami je budilica zvonila prije pola pet (uvijek se budila tako da je zakoči prije no što počne), najtiše što je mogla uključila bi malo električno kuhalo i kuhala kavu pazeći da ne zvecka posuđem. Usput se je odijevala, umivala, češljala, i srkala vruću, mirisnu tekućinu da se razbudi. U pozadini je jedva čujno svirao radio Zagreb, jer je bilo važno poslušati vijesti u pet, i ti mali zvuci i mirisi omotali su se oko mene poput pokrivača ispod kojeg sam se namještala zaštićena i sigurna. Nastavljajući spavati dalje, uvjerena da se sve dobro i lijepo tek treba dogoditi, jer je preda mnom svijetao ljetni dan, godina i život.
……………………………………………………………….
Zapisano na Prvi maj, desetljećima nakon što su dvorišta u predgrađima utihnula, i više nitko ranom zorom ne ustaje da bi išao na posao.
E.G. O VOĆU, NEBU I GODIŠNJIM DOBIMA