Božica Jelušić: DOLAZAK KUĆI

118979889_1703849246447210_600531400443610228_o

DOLAZAK KUĆI

Iz kuće letim, gdje sam brižne pohranila misli.
Još izgužvan je uski krevet, pokriven pledom.
Stvari koje me muče i koje križam redom,
Dok zastavom od mašte mašem platani na Wisli.
Nadam se naći prolaz, koji kroz srca vodi.
Razgovor živ k’o ikra, neko čelo bez bora.
Slobodnu volju, što se povinuti ne mora,
Misao, što se duhom nebeske kiše oplodi.
No, odjednom se čini da sam tu strano tijelo:
Govorim li taj jezik, ili ga samo mucam?
Među nesličnim svijetom k’o sjena se potucam,
Namjesto tople vatre, kroz usijanje bijelo.
Ne pripadam tu više. Moje doba prolazi.
Znakovi pored puta namijenjeni su drugom.
Neka se brazda u meni otvara hrđavim plugom,
Dok naše sunce na krivoj strani svijeta zalazi.
I slušam gdje polako pustoš se u meni stani.
Sve glasove otresam, pod mlaz se vode stavljam.
Nema mi boljega no kad na ljude zaboravljam.

Zatvaram vrata. A što sam još propustila vani?

30. travnja 2022., Flora Green