Dobrodošli u opsceni teatar makabričnog plesa u bezdanu nacije!

9brb_960_360

Osvrt na mjuzikl Laibacha – „Mi smo narod“ i neka „bogohulna“ razmišljanja

Piše: Josip Luković

Postoji jedna Kleeova slika koja se zove Angelus Novus. Na njoj je prikazan anđeo koji izgleda kao da s upravo pokušava udaljiti od onoga što skamenjeno gleda. Oči su mu razrogačene, usta širim otvorena, a njegova krila raširena. Tako mora izgledati anđeo povijesti. Svoje je lice okrenuo prošlosti. Tamo gdje nama izgleda kao da postoji čitav lanac događanja on tu vidi jednu jedinu katastrofu koja neprestano gomila ruševine na ruševine. On bi, istina, najradije zastao, probudio mrtve i posložio sve porušeno. Ali jak vihor puše iz raja tako silovito i udara u njegova krila da ih on ne može više zatvoriti. Vihor ih bez prestanka tjera u budućnost kojoj je anđeo okrenuo leđa dok gomila ruševina pred njim raste do u nebo. To što mi nazivamo napretkom zapravo je ovaj vihor.“ (W. Benjamin, „Novi anđeo“) [1]

Od kraja osamnaestog do kraja prošlog (a čini se da niti ovo stoljeće nije pošteđeno) uspostavlja se nacionalna koncepcija države koja se bazira na teritoriju, etnosu (nacija) i državnom aparatu prisile. U toj relativno kratkoj svojoj povijesti, nacionalni model države proživljavao je razne preinake i države su bile pod raznim geopolitičkim vanjskim utjecajima. Mnogi su, tako, smatrali da je Veliki rat, kako su tada ljudi nazivali prvi svjetski rat, napokon kraj trulih monarhija, posljednja borba za slobodu, a njegov završetak konačna pobjeda slobode. No, vrlo brzo se pokazalo da, zajedno sa slobodom, dolazi i frustracija koja rezultira potrebom za uspostavom obrazaca i mišljenja kojima bi se ipak broj mogućih odabira djelovanja i mišljenja ograničio. Na truljevinama monarhija, tako su nikle nove „monarhije“ – totalitarizmi, koji su svoje teorijsko uporište nalazili u pervertiranju hegelijanske „historijske nužnosti“. Od Hegelove ideje hoda svjetske povijesti od istočnjačkoga svijeta, gdje je „jedan“ bio slobodan, preko grčko-rimskoga svijeta, gdje je to bila nekolicina, pa do kršćansko-germanskog svijeta gdje je ideja slobode postala je opće načelo. No, katastrofe prošloga stoljeća, i s mogućim novim globalnim sukobom na vratima, teško je vjerovati u Hegelov „svjetski duh“ već više on nekako kao da ide u pravcu Adornove kritike kako „nakon katastrofa, bilo bi cinično tvrditi kako postoji svjetski plan u smjeru boljega koji se manifestira u povijesti i koji tu povijest povezuje“[2]. Taj „svjetski duh“ koncepcija je koja „uvijek staje na stranu pobjednika – na pobjednikovoj je strani i pravo i um, on predstavlja napredak čovječanstva“[3].

Negdje u dalekom pulsiranju akuzmatske bas dionice, prije negoli klavir kontrastnim sugestivnim iznošenjem fragmentiranog muzičkog materijala iz posljednje točke mjuzikla – „Želim biti Nijemac“, tom audiovizualnom titranju demoniziranog uterusa pedofagične majke, koja svako približavanje sebi pretvara u kozmičku apokalipsu, Laibach u svojem novom mjuziklu „Mi smo narod“ vidi potencijalnu spektralnu utvaru suvremenog Filokteta. Tog podivljalog grčkog junaka, prognanog i prokletog od strane vlastitog naroda zbog smrada rane i bolnih krikova zadobivenih upravo u ime tog istog naroda. Napetost Sofoklova Filokteta upravo leži u međuprostoru težnje za povratkom u zajednicu i njezina otkazivanja – upravo u tome „Müller prepoznaje strukturno načelo individualnosti: ono je u odbijanju onoga što ono jest“[4]. Negdje na razmeđi između biografskih Müllerovih natuknica iskustvima iz djetinjstva tijekom Trećeg Reicha i preseljenja s obitelji u grad Waren u Macklenburgu na sjeveru Njemačke i njegova osjećaja bivanja strancem i fragmenata preuzetih iz njegovih drama kojima je provodni motiv upravo taj permanentni osjećaj razglobljenosti, nepripadnosti, osjećaj stranca, Laibach razbija miteme nacionalne koncepcije države i njihovom permutacijom gradi motiv prognanika, stranca ili možda naprosto gleda na nas kroz vizuru već citiranog Benjaminovog Anđela povijesti.

Tko god da bila ta utvara, „jedan od sedmorice anđela Apokalipse“ kako je Issadora Ducassea, poznatijeg pod imenom grof Lautréamont, opisao kultni brazilski književnik Joca Reiners Terron u svom romanu prvijencu, ili možda lik već spomenute pedofagične majke – Medeje, koja poput čovječanstva izmučenog svim tim silnim „velikim“ narativima prošlog stoljeća, uzima sa svoga uzima s lica [dijete], „razdera dijete/ i baci dijelove u pravcu čovjeka./ Krhotine, udovi, crijeva padaju sa muha na Čovjeka.„[5]. U gotovo orgijastičnoj opscenosti, u točci „Anđeo okrutnosti“ uz zaglušujuću buku bubnjeva, Milanova figura kao da i dalje nastoji obuzdati ženski lik, naše fantazmatske koordinate na kojima temeljimo miteme i ideologeme nacionalne države, on, djelomično parafrazirajući E. A. Poea, s usana uterusa – te „vaginalne lubanje Keatsova Apolona“ [6] – nastoji poskidati prijeteće zube koji zaposjedaju poremećeni prostor našega mozga [7]. Sve to, kako bi spriječio Medeju, nacionalnu zvijer, koja bi se u ultimativnom, orgijastičnom činu nasilja, najradije pretvorila u gomilu ruševina – suvremeni svijet.

Svijet, kao loš, neizmijenjen i samotni krajolik, u kojemu, u maniri Hegelove „loše beskonačnosti“ svagda gonimo dobro, pritom ostajući u svojoj promjeni uvijek pri istom, gotovo ponovno u negativnom vremenu pred „Veliki prasak“. Potonje Muller (gotovo kao zaziva eksplozije atomske bombe) na kraju svoje Medeje opisuje sljedećim indikativnim riječima: „Ova naprava je ono/ Što su moje babe nazivale Bogom/ Zračni pritisak izbrisa leševe sa platoa/ I pucnji prasnuše u moj teturavi bijeg/ Osjetih MOJU krv kako teče iz MOJIH žila/ I MOJE tijelo kako se pretvara u Predio MOJE smrti“[8].

Je li izbor, koji nam Laibach na kraju mjuzikla daje – Heraklo 2 ili Hidra – poziv da se otisnemo na put u nepovrat, kroz beskrajne hodnike i staze labirinta, a na čijem se završetku nalazi nepostojanje, konačni cilj – „vratiti se kroz vrijeme da bi se spriječilo povijest“. Jedino u liku Herakla, i u Sofoklovoj i u Müllerovoj drami, tenzija između temeljnih sukobljenih ličnosti dobiva svoje razrješenje (koji u Sofoklovom mitu silazi s neba i sprječava Filoktetovo ubojstvo Odiseja, dok u Müllerovoj verziji Filoktet biva ubijen i izveden pred Grke kao dokaz kukavičluka Trojanaca; naime, pogođen je s leđa strijelom). Kako bilo, Grci dobivaju šansu (i motivaciju) za osvajanjem Troje (transponirano u ovom našem kontekstu, da probijemo oko Jednookome koji se proteže nad našim svijetom poput kakvog Velikog brata?). Taj Jednooki je možda rezultat (ili povremeni povratak podsvjesnog) upravo onoga, o čemu je i Lautréamont u svome Drugom pjevanju mislio: „Ono što je znanost usvojila jest to da od toga doba čovjek krastačina lika sam sebe ne prepoznaje te ga često spopadaju napadaji bijesa zbog kojih on sliči šumskoj zvijeri. Nije on za to kriv. U svim vremenima je on vjerovao, s kapcima koji su se spuštali pod rezedama skromnosti, da je sastavljen od dobra i neznatne količine zla. Ja sam mu odjednom dao do znanja, otkrivajući usred bijela dana njegovo srce i njegove planove, da je on sastavljen samo od zla i od najmanje količine dobra koje su zakonodavci s mukom sačuvali u njemu.“[9]

No, kao i kod Lautréamonta očita je snažna „prirodna pobuna protiv nepravde, intenzivna čežnja za čestitost i veliki ponos koji nije vođen perverzijom niti zlom.“[10] Laibachovi su likovi, nastali kao osuvremenjene i proširene sablasti Müllerovih gladijatora, „klauna“, „dramske realizacije glumeće svijesti – što je Hegel opisao tako da je ona ‘uzdignut[a] nad takav moment (‘moment’ iznesene uloge ili identiteta, C.M.) kao nad neko pojedinačno svojstvo’, ‘pa odjeven[a] u tu masku on[a] je ironizira, što ona hoće biti nešto za sebe“[11].

Medeja, Filoktet, Lautréamont, pa čak i Lessing, kao (uz Voltairea, Schillera i druge) predstavnik, onoga što Muller smatra „utopističkom idejom prosvjetiteljstva“ mogu se možda, kroz sve te razne „glasove“ Laibachovog mjuzikla, kroz Pjesmu usamljene djevojke koju je 1952. pjevala Hildegard Knef ili pak stari poletni hit Avijatičaru, pozdravi mi sunce iz 1930-ih. (koji nekako budi asocijaciju na Filippa Tommasa Marinettija koji, u svom Tehničkom manifestu futurističke književnosti, jašući tako Pegasu novoga doba, tom fetišiziranom metalnom djetetu svijeta koji dolazi, djetetu iz porodice naprasitih bogova čelične rase, s poviješću pod nogama, mu je pod nogama, on više „nema doticaja s tom prljavom zemljom već se konačno otkida od nje i žustro leti opojnom rijekom zvijezda“) svesti na jednu vrlo upečatljivu rečenicu. „Dijalog s mrtvima ne smije se prekidati dok se ne otkrije koji je dio budućnosti pokopan s njima.“ Napose, svi ti „prognanici“, „izdajnici“, „nepoželjni“, „obješeni“ i „omraženi“ – napose stranci, kako i sama završna točka sugerira – ŽELE BITI NIJEMCI. U prijevodu: I ONI ŽELE BITI DIO NAS.

Kada je Napoleon, preuzevši vlast u Francuskoj poslije revolucije rekao: ‘preuzeti ću odgovornost za sve što je Francuska ikada učinila, od svetog Luja do komiteta javnog spasa’, on je samo, nešto naglašenije, iskazao jednu od temeljnih činjenica političkog života. Uopćeno govoreći, to ne znači ništa drugo nego da je svaka generacija, na osnovu toga što se rađa u povijesnom kontinuumu, opterećena grijesima očeva, kao što je i blagoslovljena djelima predaka“ (Hanna Arendt, „Eichmann u Jeruzalemu“) [12]

Skupovi koji su skandirali “Mi smo narod” i stranka koja se etablirala se kao politički subjekt 1989. godine, u vrijeme pada Berlinskog zida, nisu zvučalo neopravdano u to vrijeme. No, otad je pojam “Volk/narod” doživio duboke političke promjene – ne samo u Njemačkoj, već u Europi, Sjedinjenim Državama i svijetu. Etnički potencijal ‘nacije’ ponovno je otkriven, čineći je instrumentom nacionalističke i rasističke isključenosti. U svojevrsnoj globalnoj regresiji, populisti (desničarski, ali i lijevi) ujedinili su se u fantazmu etničke, kulturne ili vjerske homogenosti“ (Heiner Müller,1990.)

Dobrodošli u ponor nacije! (Anja Quickert)

Bibliografija:

[1] Benjamin, Walter. „Novi anđeo“ Zagreb: Izdanja Antibarbarus, 2008.
[2] Adorno, Theodor Wiesengrund. „Negativna dijalektika“, Beograd: BIGZ, 1979.
[3] Nietzsche, Friedrich. „Volja za moć: pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti“, Zagreb: Mladost, 1988.
[4] Menke, Christoph. „Prisutnost tragedije : ogled o sudu i igri“, Beograd: Beogradski krug; : Zagreb: Multimedijalni institut, 2008.
[5] Müller, Heiner. „Hamletmašina i drugi dramski tekstovi“, Zaprešić: Fraktura; Zagreb: Zagrebačko kazalište mladih, 2014.
[6] Edgar Allan Poe. Berenika. U: Bašić, Sonja (ur.), „Priče“, Zagreb : Matica hrvatska, 1986, sv 1.
[7] Ibid.
[8] Müller, Heiner. „Hamletmašina i drugi dramski tekstovi“, Zaprešić: Fraktura; Zagreb: Zagrebačko kazalište mladih, 2014.
[9] Lautréamont, comte de.“Maldoror“. Koprivnica: Šareni dućan, 2012.
[10] Bachelard, Gaston. „Lautréamont“, Paris: Librairie José Corti, 1963.
[11] Menke, Christoph. „Prisutnost tragedije : ogled o sudu i igri“, Beograd: Beogradski krug; Zagreb: Multimedijalni institut, 2008.
[12] Arendt, Hannah. „Eichmann u Jerusalimu: izveštaj o banalnosti zla“, Beograd: K.V.S., 2000.

278476297_381095863900948_1041160469755848128_n