Nikola Gamilec: Vrijeme je praštanja – Oprostimo sebi i drugima

81261487_10217466181620293_2133099149690667008_o

Fotografija: Sanja Šantak

Oprostimo sebi i drugima: (Katolicima, pravoslavnima i ostalima. Pripadam svima, pripadam sebi.)

Kršćanstvo nije skup čimbenika…

Ono je mir, radost, ljubav,

život koji se uvijek obnavlja,

poput tajnog pulsiranja prirode

na početku proljeća.

Izvor te radosti je u Uskrslom Kristu,

koji oslobađa ljude od ropstva grijeha

i poziva ih da s njim budu novo stvorenje

koje čeka blagoslovljenu vječnost.”

 

sveti Ivan XXIII

Riječi su ovo čovjeka koji je živio i vodio Katoličku crkvu u vremenima velike nuklearne krize. Ljudi koji su ga poznavali opisivali su ga kao veselog, blagog, ali i hrabrog čovjeka. Sveti Ivan XXIII na samom kraju ovozemaljskog života je rekao: „Nismo se zaustavljali skupljati kamenje koje su bacali na nas. A mi ga nismo ni na koga bacili. Imamo mnogo prijatelja. Imat ćemo ih još više. Sastat ćemo se u raju.„

Upravo je sveti Ivan XXIII dao ključni doprinos kako bi se izbjegao nuklearni sukob između Sovjetskoga Saveza i Amerike. Mnogima je Ivan XXIII. otvorio vrata nade. S njim je počelo razdoblje dijaloga, podržao je siromahe i potlačene, bio je apostol dobrote, blag i ponizan mirotvorac, kojemu su se otvarala srca mnogih ljudi. U životu i u smrti dokazao je kako je Evanđelje stvarno svjetlo duše i da pripravlja nove ljudske odnose, zasnovane na istini, pravdi, milosrđu i slobodi. On je znao da se jedinstvo ne može ostvariti diplomatskim pregovorima, nego samo iskrenom vjerom i životom prožetim Kristovom ljubavlju.

Svemu ljudskom rodu uputio je 1963. encikliku “Pacem in terris – Mir na zemlji”. Ta je enciklika u svijetu pobudila veliki interes, pa i u sovjetskom bloku. Posljedica toga bila je audijencija kćeri i zeta Nikite Hruščova – gospodina i gospođe Adžubej. Na kraju audijencije Papa je prišao gospođi Adžubej kako bi joj dao spomen dar. Tada je rekao, navodimo: „Gospođo Vi ste majka, a mojoj bi majci poklonio krunicu. Nećete mi je odbiti.“ I tako je krunica došla u središte komunističkog SSSR-a.

U spomenutoj enciklici Ivan XIII govorio je o potrebi božanski uspostavljenog reda u ljudskim odnosima koji jedini može biti temelj za trajan mir. Tada je napisao, navodimo: „Razumije se, nikakav mir neće zaći u sve ljude ne zađe li u duh svakoga pojedinoga: to jest, ne bude li svatko u sebi samom održavao red koji Bog htjede da se održava„.

I možda je upravo sada vrijeme da pogledamo u sebe, da pogledamo održavamo li unutar sebe, u svojoj duši božanski red. Jesmo li skinuli jedne maske, a na svoja lica stavili druge. Nije li rat koji divlja samo odraz grijeha sviju nas. Ne vodimo li sami svakodnevno sa svojim bližnjima (a to su svi koji nas okružuju) svoje male ratove, koliko li mi sami srca ranjavamo svakodnevno. Sve je to posljedica naših vlastitih grijeha, svi mi svojim grijesima svakodnevno vičemo: „Raspni ga!“. I on biva bičevan, mučen, razapet, i sve oprašta svojim mučiteljima … i onda treći dan USKRSNU.

I mi kao i apostoli koji su s Njime tri godine svakodnevno hodili bivamo iznenađeni, jer sve to znamo, a opet se čudimo. I još k tome Otkupitelj svijeta ostavlja svoju Crkvu da je vodi onome koji je izvadio mač, ali i onome koji ga je tri puta zanijekao. Uskrsli dolazi pred svoju jedanaestoricu koji se preplašeni skrivaju, kao što se i danas skrivamo mi. Ali se ne skrivaju samo zato što su preplašeni za vlastite živote, već i zato što su ga ostavili samog u najtežim trenucima (izuzev Ivana), jer su ga izdali, jer se osjećaju nemoćno, poniženo. A On? On sve oprašta i grli ih jer Bog nas poziva u svakom trenutku naših života, da se vratimo, da povjerujemo, da se promijenimo, a On će nam ne samo dati snagu, već i život vječni.

Ali kako to činiti? Bog nam je to pokazao kroz Bibliju, ali nam pokazuje i kroz živote svetaca, tako je Ivan XXIII u svom dnevniku napisao kako mu je cilj: „Razvijati duh dobrote, velike dobrote, strpljivosti i opraštanja…“. Ako se osjećate kako ste na rubu snaga nemojte zaboraviti kako je Ivan XIII svoj cijeli pontifikat bio razaran karcinomom radi kojeg je trpio i teške fizičke boli.

Na kraju ove malo drugačije uskrsne

čestitke želim vam da u srcu susretnete Uskrsloga, da mu povjerujete i da sa snagom vjere i ljubavi sve oprostite i sebi i bližnjima i da krenete u stvaranje boljeg sebe, a time i boljeg svijeta. Jer kao što nas je podsjetio sveti Ivan Pavao II:

„Ne prepuštajte se očaju! Mi smo djeca Uskrsa i Aleluja je naša pjesma…“

Mir svim ljudima dobre volje. Sretan i blagoslovljen Uskrs.